Wikipedia

Genije

Genije je osoba koja pokazuje izuzetnu intelektualnu sposobnost, kreativnu produktivnost, univerzalnost u žanrovima ili originalnost, tipično do stepena koji je povezan sa postizanjem novih otkrića ili napretkom u domenu znanja. Geniji mogu biti polimate koji se ističu u mnogim različitim predmetima[1] ili mogu pokazati visoka dostignuća u samo jednoj vrsti aktivnosti.[2]

Ne postoji naučno precizna definicija genija.[3] Ponekad se genijalnost povezuje sa talentom, ali nekoliko autora kao što su Cesare Lombroso i Arthur Schopenhauer sistematski razlikuju ove pojmove.[4] Walter Isaacson, biograf mnogih poznatih genija, objašnjava da iako visoka inteligencija može biti preduslov, najčešća osobina koja zapravo definiše genija može biti izuzetna sposobnost primjene kreativnosti i maštovitog razmišljanja u skoro svakoj situaciji.[1]

Matematičar Srinivasa Ramanujan, kojeg mnogi smatraju za genija. Dao je značajan doprinos matematici uprkos oskudnom formalnom obrazovanju.[5]

Historijski razvoj uredi

Galton uredi

Procjenu inteligencije inicirali su Francis Galton (1822–1911) i James McKeen Cattell. Zagovarali su analizu vremena reakcije i senzorne oštrine kao mjere "neurofiziološke efikasnosti" i analizu senzorne oštrine kao mjere inteligencije.[6]

Galton se smatra osnivačem psihometrije. Proučavao je rad svog starijeg rođaka Charlesa Darwina o biološkoj evoluciji. Pretpostavljajući da je eminencija naslijeđena, Galton je uradio studiju o porodicama eminentnih ljudi u Britaniji, objavivši je 1869. pod nazivom Nasljedni genije.[7] Galtonove ideje razrađene su iz rada dvojice pionira statistike s početka 19. vijeka: Carla Friedricha Gaussa i Adolpha Queteleta. Gauss je otkrio normalnu distribuciju: s obzirom na veliki broj mjerenja iste varijable pod istim uslovima, oni nasumično variraju od najčešće vrijednosti, prosječne, do dvije najmanje učestale vrijednosti pri maksimalnim razlikama više i niže najfrekventnije vrijednosti. Quetelet je otkrio da se kriva u obliku zvona odnosi na socijalnu statistiku koju je prikupljala francuska vlada tokom svojih normalnih procesa o velikom broju ljudi koji prolaze kroz sudove i vojsku. Njegov početni rad u kriminologiji naveo ga je da primijeti "što je veći broj posmatranih pojedinaca, to se posebnosti više brišu...". Ovaj ideal iz kojeg su izbrisane osobenosti postao je "prosječan čovjek".[8]

Galtona je Quetelet inspirisao da definiše prosječnog čovjeka kao "potpuno normalnu shemu"; tj. ako se kombinuju normalne krive svake mjerljive ljudske karakteristike, u teoriji će se uočiti sindrom koji opsjeda "prosječnog čovjeka", okružujući ga različitim osobama. Za razliku od Queteleta, Galtonov prosječan čovjek nije bio statistički već samo teoretski. Nije bilo mjere opšte prosječnosti, samo veliki broj specifičnih prosjeka. Istraživajući opštu mjeru prosjeka, Galton je pogledao obrazovnu statistiku i pronašao zvonaste krive u rezultatima testova svih vrsta; u početku u ocjenama završnog ispita iz matematike, te u rezultatima prijemnih ispita za Sandhurst.

Metoda koju je Galton koristio u Nasljednom geniju je prebrojavanje i procjenjivanje uglednih rođaka uglednih ljudi. On je utvrdio da je broj uglednih srodnika veći s bližim stepenom srodstva. Ovo djelo smatra se prvim primjerom historiometrije, analitičkog istraživanja o historijskom ljudskom progresu. Djelo je kontroverzno i kritizirano je iz više razloga. Galton se tako udaljio od Gaussa na način koji će postati ključan za historiju 20. vijeka nove ere. Zaključio je da zvonasta kriva nije bila slučajna. Razlike između prosječne i gornje granice nastale su zbog neslučajnog faktora, "prirodne sposobnosti", koju je definisao kao "one kvalitete intelekta i dispozicije koje potiču i osposobljavaju ljude da čine djela koja vode do reputacije... priroda koja će se, kad je prepuštena sama sebi, potaknuti inherentnim podražajem, popeti put eminencije."[9] Teoretski, prividna nasumičnost rezultata nastala je zbog slučajnosti ove prirodne sposobnosti.

Galtonova istraživanja su kritizirali jer ona ne uspijevaju u obzir uzeti uticaj društvenog statusa i povezane dostupnosti resursa u obliku ekonomskog nasljeđa, što znači da se naslijeđena "eminencija" ili "genij" može steći kroz obogaćeno okruženje koje pružaju bogatije porodice. Bez obzira na to, Galton je nastavio razvijati polje eugenike.[10] Pokušao je kontrolisati ekonomsko nasljeđe upoređujući usvojene kardinalove nećake, koji bi imali prednost bogatstva bez bliže srodnosti s papama (kao npr. što su sinovi sa svojim očevima, s biološkom djecom uglednih pojedinaca).[7]

Psihologija uredi

Genijalnost se izražava u raznim formama (npr. matematička, književna, muzička izvedba). Genijalne osobe obično imaju snažnu intuiciju o svojim domenama, te na tim shvatanjima doprinose s ogromnom energijom. Carl Rogers, utemeljitelj humanističkog pristupa psihologiji, proširuje ideju o geniju i intuiciji, pišući: "El Greco je, primjera radi, morao uočiti dok je posmatrao neke od svojih ranih radova, da 'dobri umjetnici ne slikaju tako.' Ali nekako je vjerovao svom vlastitom doživljaju života da je mogao nastaviti izražavati svoje jedinstvene percepcije. Kao da je mogao reći: 'Dobri umjetnici ne slikaju ovako, ali ja slikam ovako.' Za primjer možemo uzeti i drugo područje, književnika Ernesta Hemingwaya. On je sigurno bio svjestan da 'dobri pisci ne pišu ovako.' Ali, na sreću, on je ostao Hemingway, ostao je svoj, radije birajući svoj put, nego tuđe shvatanje dobrog pisca."[11]

Velikom broju ljudi koji se smatraju genijima dijagnostikovani su mentalni poremećaji (npr. Vincentu van Goghu, Virginiji Woolf, Johnu Nashu i Ernestu Hemingwayu).[12][13] [14]Pretpostavlja se da postoji veza između mentalne bolesti, posebice shizofrenije i bipolarnog poremećaja i genijalnosti. Osobe sa bipolarnim poremećajem i shizotipalnim poremećajem ličnosti, od kojih je potonji češći među rođacima shizofreničara, imaju tendenciju da pokazuju povećanu kreativnost.[15]

U studiji iz 2010. rađenoj u Institutu Karolinska[16] primjećeno je da visoko kreativne individue i shizofreničari imaju nižu gustinu dopaminskih D2 receptora u talamusu. Jedan od istraživača objasnio je da "Manje D2 receptora u talamusu vjerovatno znači niži stepen filtriranja signala, samim tim i veći protok informacija iz talamusa." Ovo bi mogao biti mogući mehanizam iza sposobnosti zdravih visoko kreativnih ljudi da vide brojne neuobičajene veze u situaciji rješavanja problema, kao i strane asocijacije kod shizofreničara.[16]

IQ i genije uredi

Galton je bio pionir istraživanja eminentnih ljudskih dostignuća i mentalnog testiranja. U svojoj knjizi Nasljedni genije, pisanoj prije razvoja IQ testiranja, napisao je da su nasljedni uticaji na eminentna postignuća jaki, te da je eminencija rijetka u općoj populaciji. Lewis Terman izabrao je termin "blizu genija ili genije" kao klasifikacijsku oznaku za najvišu klasifikaciju svoje verzije Stanford-Binetovog testa iz 1916.[17] Desetak godina kasnije, u knjizi Genetička istraživanja genija, objavio je longitudinalna istraživanja o kalifornijskim školarcima koje su učitelji uputili na testiranje kvocijenta inteligencije. Catherine M. Cox, Termanova kolegica, napisala je knjigu Rane mentalne osobine 300 genija kao drugi svezak Termanove knjige. U njoj je analizirala biografske podatke o historijskim genijima. Iako su njene procjene IQ rezultata iz djetinjstva osoba koje nikad nisu radile IQ testove kritizirane na metodološkoj osnovi, istraživanje Coxove bilo je temeljito u otkrivanju važnosti drugih faktora osim IQ-a u važnosti postanka genija. Do druge revizije Stanford-Binetovog testa iz 1937. Terman više nije koristio pojam "genij" u klasifikaciji kvocijenta inteligencije, niti u bilo kojem drugom testu.[18] Godine 1939. David Wechsler komentarisao je da "oklijevamo da osobu nazovemo genijem na temelju jednog rezultata testa inteligencije".[19]

Termanovo istraživanje u Kaliforniji pružilo je historijske dokaze o tome kako je genijalnost povezana sa IQ rezultatima.[20] Mnoge su kalifornijske učenike za istraživanje preporučili njihovi učitelji. Dva učenika koja su testirana, ali nisu uključeni u rezultate studije jer su njihovi rezultati bili preniski, bili su dobitnici Nobelove nagrade za fiziku. Riječ je o Williamu Shockleyu i Luisu Walteru Alvarezu. Na temelju historijskih otkrića studije i biografskim primjerima poput nobelovca Richarda Feynmana, koji je navodno imao IQ 125, stav psihologa i drugih naučnika je da je minimalni rezultat IQ-a (oko 125) neophodan za genijalnost, ali nedovoljan, te da se mora kombinovati sa karakteristikama osobnosti, poput želje i upornosti, kao i potrebne mogućnosti za razvoj talenta. Primjerice, u jednom poglavlju istraživač IQ-a, Arthur Jensen, predložio je da se multiplikativni model genija sastoji od visoke sposobnosti, visoke produktivnosti i visoke kreativnosti.[21] Jensenov model motiviran je otkrićem da je eminentno postignuće vrlo pozitivno iskrivljeno; otkriće poznato kao Priceov zakon.

Neki ljudi sa visokim IQ-om pridružuju se društvima intelektualaca. Najpoznatija i najveća takva organizacija je Mensa International, ali postoje i mnoge druge selektivnije organizacije poput Intertela, Triple Nine Societyja, Prometheus Societyja i Mega Societyja.

Filozofija uredi

Razni filozofi predlagali su definicije genija, te implicirali iste u kontekstu svojih filozofskih teorija. U filozofiji Davida Humea, način na koji društvo percipira genijalnost sličan je načinu na koji društvo percipira neznalice. Hume zaključuje da se na osobu sa karakteristikama genija gleda kao na osobu isključenu iz društva, kao i na osobu koja radi daleko od ostatka svijeta.?[22]

S druge strane, puki neznalica je još više preziran; niti se išta smatra sigurnijim znakom neliberalnog genija u doba i naciji gdje nauke cvjetaju, nego biti potpuno osiromašen svakog uživanja u tim plemenitim zabavama. Najsavršeniji lik bi trebalo da leži između tih krajnosti; zadržavanje jednakih sposobnosti i ukusa za knjige, društvo i posao; čuvajući u razgovoru onu razboritost i delikatnost što proizilaze iz učtivih pisama; a u poslu tu poštenost i tačnost koji su prirodni rezultat pravedne filozofije.[23]

U filozofiji Immanuela Kanta, genijalnost je sposobnost osobe da nezavisno spoznaje i razumije koncepte kojim bi ga inače druga osoba morala podučiti. Za Kanta je originalnost suštinski karakter genija.[24] Umjetnička djela kantovskog genija odlikuju se i svojom uzornošću koju oponašaju drugi umjetnici i služe kao pravilo za druge estetske sudove.[25] Ovaj genije je talenat za stvaranje ideja koje se mogu opisati neimitativnim. Kantova rasprava o karakteristikama genija uglavnom je sadržana u Kritici moći suđenja i bila je prihvaćena od strane romantičara ranog 19. vijeka. Pored toga, veliki dio Schopenhauerove teorije o geniju, posebno u pogledu talenta i slobode od ograničenja, direktno je izveden iz paragrafa i dijela Kantove Kritike moći suđenja.[26] U filozofiji Arthura Schopenhauera, genije je neko kod koga intelekt preovladava nad "voljom", mnogo više nego kod prosječne osobe. U Schopenhauerovoj estetici, ova prevlast intelekta nad voljom omogućava geniju da stvara umjetnička ili akademska djela koja su predmet čiste kontemplacije, što je glavni kriterij estetskog iskustva za Schopenhauera. Njihova udaljenost od svakodnevnih briga znači da Schopenhauerovi geniji često pokazuju neprilagođene osobine u svakodnevnom životu; po Schopenhauerovim riječima, oni padaju u blato dok gledaju u zvijezde, što je aluzija na Platonov dijalog Theætetus, u kome Sokrat govori o Talesu (prvom filozofu) koji je ismijavan zbog pada u takvim okolnostima. On u svom djelu Svijeta volje i predstave kaže:

Talent pogađa metu koju niko drugi ne može pogoditi; Genije pogađa metu koju niko drugi ne može da vidi.[27]

U filozofiji Bertranda Russella, genijalnost podrazumijeva da pojedinac posjeduje jedinstvene kvalitete i talente koje ga čine posebno vrijednim za društvo u kojem on/ona djeluje, kada mu se jednom pruži šansa za doprinos istom. Međutim, Russell trdi da je moguće da takvi geniji budu slomljeni u mladosti i izgubljeni zauvijek kada okruženje oko njih nije simpatično prema njihovim potencijalno neprilagođenim osobinama.

U svom djelu Ograničenja nauke , J. W. N. Sullivan raspravljao je o utilitarističkoj filozofiji o retrospektivnoj klasifikaciji genija.[28] Naime, za genija je svojstvena učenost koja je toliko originalna da se, da nije bilo te osobe, ne bi pojavila mnogo kasnije. Nasuprot tome, učenost koja je bila važna za razvoj, bez obzira koliko duboka i istaknuta, e mora nužno da ukazuje na genijalnost. Kao rezultat toga, Sullivan je genijima smatrao Alberta Einsteina, Karla Friedricha Gaussa i Jamesa Clerka Maxwella, ali ne i Isaaca Newtona i Charlesa Darwina.

Književnost i pop kultura uredi

Geniji su različito prikazani u književnosti i filmu; kao protagonosti, ali i kao antagonisti. Mogu biti heroji ili negativci u priči. U pop kulturi, genije se često stereotipno prikazuje ili kao mudra zvijer ili kao izmučeni genije.[29]

U književnosti i filmovima, izmučeni genijalni lik često se vidi kao nesavrše ili tragični heroj koji se bori sa teretom superiorne inteligencije, arogancije, ekscentričnosti, zavisnosti, nespretnosti, problema sa mentalnim zdravljem, nedostatkom društvenih vještina, izolacijom ili drugim stvarima poput nesigurnosti. Oni redovno doživljavaju egzistencijalne krize. Ovaj zajednički motiv čest je u filmovima i serijama naučne fantastike, između ostalih u Nevjerovatnom Hulku iz 2008.[30] Iako ne tako ekstremni, drugi primjeri književnih i filmskih karakterizacija stereotipa izmučenog genija, uključuju i Sherlocka Holmesa, Wolfganga Amadeusa Mozarta u Amadeusu, dr. Johna Nasha u Genijalnom umu, Leonarda da Vincija u Da Vincijevim demonima, dr. Gregoryja Housea u Dr. Houseu, Willa Hunta u Dobrom Willu Huntingu i Sheldona Coopera u Teoriji velikog praska.

Jedan od najpoznatijih rivaliteta između genija je ono u književnoj fikciji između Sherlocka Holmesa i profesora Moriartyja, koji je također genije. Nedavna sveobuhvatna analiza preko 10 000 filmskih transkripata također sugeriše da u zapadnom svijetu postoji obrazac rodne pristrasnosti koji češće povezuje muške likove sa višim kognitivnim sposobnostima i terminom "genij" u filmovima.

Također pogledajte uredi

Reference uredi

  1. ^ a b "What Makes a Genius? The World's Greatest Minds Have One Thing in Common". Time (jezik: engleski). Pristupljeno 18. 2. 2022.
  2. ^ Cox, Catherine M. (1926). The Early Mental Traits of 300 Geniuses. Genetic Studies of Genius Volume 2. Stanford (CA): Stanford University Press. ISBN 0-8047-0010-9. LCCN 25008797. OCLC 248811346. Lay summary (18. 2. 2022).
  3. ^ "Can We Define Genius? | Psychology Today". www.psychologytoday.com (jezik: engleski). Pristupljeno 18. 2. 2022.
  4. ^ Schopenhauer, Arthur (1909) [First published 1818]. The World as Will and Idea Volume 3. Translated by Haldane, R. B. London: Kegan Paul, Trench, Trübner & Co. str. 158.
  5. ^ "Mathematical proof reveals magic of Ramanujan's genius". New Scientist.
  6. ^ Fancher, Raymond E (1998). Kimble, Gregory A; Wertheimer, Michael (eds.). Alfred Binet, General Psychologist. Portraits of Pioneers in Psychology. Vol. III. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates. str. 67–84. ISBN 978-1-55798-479-1.
  7. ^ a b Galton, Francis (1869). Hereditary Genius. London
  8. ^ Bernstein, Peter L. (1998). Against the gods. Wiley. str. 160. ISBN 0-471-12104-5.
  9. ^ Bernstein (1998), str. 163.
  10. ^ Gillham, Nicholas W. (2001). "Sir Francis Galton and the birth of eugenics". Annual Review of Genetics. 35 (1): 83–101. doi:10.1146/annurev.genet.35.102401.090055. PMID 11700278.
  11. ^ Rogers, Carl R. (1995). On becoming a person : a therapist's view of psychotherapy. Boston: Houghton Mifflin. ISBN 0-395-75531-X. OCLC 33415612.
  12. ^ "Ernest Hemingway Books - Biography and List of Works - Author of 'The Old Man and The Sea'". www.biblio.com. Pristupljeno 19. 2. 2022.
  13. ^ "John F. Nash Jr. - Biography". NobelPrize.org (jezik: engleski). Pristupljeno 19. 2. 2022.
  14. ^ Editors, Biography com. "Virginia Woolf". Biography (jezik: engleski). Pristupljeno 19. 2. 2022.CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  15. ^ Thys, Erik (2014). "Creativity and Psychopathology: A Systematic Review". Psychopathology. 47 (3): 141–147. doi:10.1159/000357822. PMID 24480798. S2CID 12879552.
  16. ^ a b de Manzano, Örjan; Cervenka, Simon; Karabanov, Anke; Farde, Lars; Ullén, Fredrik (2010-05-17). "Thinking Outside a Less Intact Box: Thalamic Dopamine D2 Receptor Densities Are Negatively Related to Psychometric Creativity in Healthy Individuals". PLOS ONE. 5 (5): e10670. Bibcode:2010PLoSO...510670D. doi:10.1371/journal.pone.0010670. ISSN 1932-6203. PMC 2871784. PMID 20498850.
  17. ^ Terman, Lewis M. (1916). The Measurement of Intelligence: An Explanation of and a Complete Guide to the Use of the Stanford Revision and Extension of the Binet-Simon Intelligence Scale. Riverside Textbooks in Education. Ellwood P. Cubberley (Editor's Introduction). Boston: Houghton Mifflin.
  18. ^ Terman, Lewis Madison; Merrill, Maude A. (1960). Stanford–Binet Intelligence Scale: Manual for the Third Revision Form L–M with Revised IQ Tables by Samuel R. Pinneau. Boston (MA): Houghton Mifflin.
  19. ^ Wechsler, David (1939). The Measurement of Adult Intelligence (first ed.). Baltimore (MD): Williams & Witkins. ISBN 978-1-59147-606-1.
  20. ^ Eysenck, Hans (1998). Intelligence: A New Look. New Brunswick (NJ): Transaction Publishers. ISBN 978-0-7658-0707-6.
  21. ^ Jensen, A. R. (1996). “Giftedness and genius: Crucial differences”. In C. P. Benbow and D. Lubinski (Eds.), Intellectual talent: Psychometric and social issues, Baltimore: Johns Hopkins University Press. str. 393—411.
  22. ^ Hume states that a person with the characteristics of a genius is looked at as a person disconnected from society, as well as a person who works remotely, at a distance, away from the rest of the world.
  23. ^ Hume, David (2001). "An Enquiry Concerning Human Understanding. — "Of the different Species of Philosophy"
  24. ^ Howard Caygill, Kant Dictionary (ISBN 0-631-17535-0).
  25. ^ Emine Hande Thuna (April 1, 2018). "Kant on Informed Pure Judgments of Taste". The Journal of Aesthetics and Art Criticism. Oxford University Press. 76 (2): 163–174. doi:10.1111/jaac.12455. ISSN 0021-8529. OCLC 7626030498.
  26. ^ E.g. §46: "Genius is a talent for producing something for which no determinate rule can be given, not a predisposition consisting of a skill for something that can be learned by following some rule or other." (trans. W.S. Pluhar).
  27. ^ Schopenhauer, Arthur (1909). The World as Will and Idea Volume 3. Translated by Haldane, R. B. London: Kegan Paul, Trench, Trübner & Co. str. 158.
  28. ^ Sullivan, JWN (1933). The Limitations of Science. NY: Viking Press. str. 167-168.
  29. ^ "Pop Culture Stereotypes and the Self-Concept of Gifted People". High Ability (jezik: engleski). 14. 1. 2022. Pristupljeno 19. 2. 2022.
  30. ^ "Incredible Hulk turns 30". Tampa Bay Times (jezik: engleski). Pristupljeno 19. 2. 2022.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Genije&oldid=3398377"