Ferdinand I, car Svetog Rimskog Carstva

Ferdinand I (španski: Fernando I; 10. mart 1503 – 25. juli 1564) bio je car Svetog Rimskog carstva od 1558. i kralj Bohemije i Ugarske od 1526. do smrti 1564. Prije pristupanja, vladao je austrijskim nasljednim zemljama Habsburgovaca u ime svog starijeg brata Karla V, cara Svetog rimskog carstva.

Ferdinand I
Car Svetog rimskog carstva
Vladavina	5. januar 1558 - 25 juli 1564.
Prethodnik	Karlo V
Nasljednik	Maksimilijan II
Krunidba	11. januar 1558.
Kralj Ugarske
Vladavina	16. decembar 1526 – 25. juli 1564.
Prethodnik	Ludovik II
Nasljednik	Maksimilijan II
Krunidba	3. novembar 1527.
Kralj Češke
Vladavina	24. oktobar 1526 - 25. juli 1564.
Prethodnik	Ludovik II
Nasljednik	Maksimilijan II
Krunidba	24. februar 1527.
Supružnik	Ana Jagelonka
Djeca	Elizabeta, kraljica Poljske Maksimilijan II, car Svetog Rimskog Carstva Ana, vojvotkinja Bavarije Ferdinand II, nadvojvoda Prednje Austrije Marija, vojvotkinja Jülich-Cleves-Berga Katarina, kraljica Poljske Eleonora, vojvotkinja Mantue Barbara, vojvotkinja Ferrare Karlo II, nadvojvoda Unutrašnje Austrije Ivana, velika vojvotkinja Toskane
Dinastija	Habsburg
Otac	Filip I, kralj Kastilje
Majka	Ivana, kraljica Kastilje i Aragonije
Rođenje	10. mart 1503.
Smrt	25. juli 1564.

Ključni događaji tokom njegove vladavine su bili takmičenje sa Osmanlijskim carstvom, čiji je veliki napredak u srednjoj Evropi započeo 1520-te i protestantska reformacija koja je rezultirala sa nekoliko religijskih ratova. Ferdinand je bio u mogućnosti da brani svoje carstvo i čini ga donekle kohezivnim, ali nije mogao osvojiti najveći dio Ugarske. Njegov fleksibilan pristup carskim problemima, uglavnom religijskim, je donio više rezultata nego borbeno držanje njegovog brata. Moto Ferdinanda je bio "Fiat iustitia, et pereat mundus" ("Neka pravda bude zadovoljena, iako će svijet nestati").

Mladost

Ferdinand je bio sin Filipa Lijepog, nasljednika habsburških zemalja i Ivane Lude, nasljednice Kastilje i Aragona. S očeve je strane bio unuk cara Maksimilijana I i burgundske vojvotkinje Marije, a s majčine aragonskog kralja Ferdinanda II i kastilijske kraljice Izabele I. Rođen je 10. marta, istog datuma kada i njegov djed Ferdinand, po kojem je dobio ime.

Tokom djetinjstva, koje je proveo na dvoru svoga djeda Ferdinanda, odgajan je za vladara Kastilje i Aragona na što je bio predodređen kao drugorođeni sin po roditeljskom bračnom sporazumu. Njegov stariji brat Karlo trebao je naslijediti Austriju i druge habsburške posjede. Maternji jezik mu je bio španski (kastiljski).

Vladavina

Ferdinand 1514. godine

Ipak, prvobitni sporazum o nasljeđivanju zemalja je propao i njegov brat je naslijedio sve zemlje njihovih djedova i nana. Na kraju, da bi sebi olakšao upravljanje golemim carstvom, Karlo V Ferdinandu 1521. ustupa austrijske zemlje koje su uz austrijski obuhvaćale i teritorij današnje Slovenije. Ferdinand je, međutim, pri preuzimanju svoga posjeda naišao na teškoće, jer niti je govorio njemački jezik, niti je poznavao običaje zemlje. Austrijski staleži, čija je prava Ferdinand pokušavao ograničiti, pružili su mu otpor. Na najveći otpor Ferdinand je naišao u Beču.

Ugarsko-hrvatski kralj

Ferdinandov položaj se naglo poboljšao katastrofalnom bitkom kod Mohača 1526. godine, kada su ugarske i hrvatske trupe uništene od Turaka. U bici je poginuo i ugarsko-hrvatski i češki kralj Ludovik II Jagelonac. Ferdinand je od tada pretendirao na ta prijestolja. Njegov djed, car Maksimilijan I, je još 1491. godine, a što je ponovo potvrđeno 1515. godine, sklopio s tadašnjim ugarsko-hrvatskim i češkim kraljem Vladislavom II nasljedni ugovor prema kojemu su Vladislava, umre li bez muškog potomka, u njegovim zemljama trebali naslijediti Habsburgovci. Ugovor je zapečaćen i Ferdinandovim vjenčanjem 1521. godine s Anom Jagelonkom, kćerkom Vladislava II, te Ferdinandove sestre Marije za Vladislavova sina i budućeg kralja Ludovika.

Ferdinand je 1. januara 1527. godine, na saboru u Cetingradu, izabran za hrvatskog kralja. Hrvatsko plemstvo se pri izboru najviše vodilo praktičnim razlozima. Očekivalo je, naime, da će Ferdinand braniti Hrvatsku, tada teško ugroženu od Osmanlija. U Ugarskoj se stanje zakompliciralo. Manji dio plemstva izabrao je Ferdinanda 16. decembra 1526. u Požunu za ugarskog kralja, dok se veći dio zemlje zajedno sa Slavonijom priklonio erdeljskom vojvodi Ivanu Zapolji. Ferdinand je bez problema 24. novembra 1526. godine izabran za češkog kralja i okrunjen 24. februara 1527. u Pragu.

Rat sa Zapoljom

Ferdinand I

U Ugarskoj i Slavoniji planuo je građanski rat između Ferdinanda i Zapolje. Ferdinand se pokazao jačim, pa je Zapolja potražio pomoć od Turaka koji su 1529. opsjeli Beč. Ferdinand je pobjegao u Češku smatrajući da je sve izgubljeno. Osmanlije su ipak bili uspješno odbijeni. Njihovom pomoću Zapolja je iste godine u Budimu okrunjen za kralja, ali u vazalskom odnosu prema Osmanskom Carstvu. Građanski rat se nastavio godinama. Konačno, 1538. godine, Ferdinand je sklopio mir sa Zapoljom u Velikom Varadinu. Tim mirom Ferdinand je priznao Zapolju za vladara u onom dijelu Ugarske koji je držao, ali ga je nakon njegove smrti trebao naslijediti Ferdinand. Time je građanski rat završen.

Međutim, nakon Zapoljine smrti 1540. godine, njegova udovica, Izabela Jagelović, zatražila je za svog maloljetnog sina Ivana Sigismunda očevu baštinu i našla potporu kod Turaka. Osmanski sultan Sulejman I provalio je u Ugarsku i 1541. godine osvojio Budim, dok je Ivanu Sigismundu prepustio Transilvaniju. Ferdinandu je tako na kraju ostala samo zapadna Ugarska s Požunom jer su najveći dio Ugarske osvojili Osmanlije.

Dana 5. januara 1531. njemački izborni kneževi izabrali su Ferdinanda za njemačkog kralja (takozvanog kralja Rimljana). Od tada je mijenjao svoga brata Karla u Njemačkoj kao namjesnik (Staathalter), jer je ovaj često bio odsutan. U Njemačkoj se u to doba odvijala reformacija. Iako vatreni rimokatolik, Ferdinand je ubrzo uvidio da je nemoguće uništiti protestantizam u Njemačkoj. Stoga je vodio politiku kompromisa u čemu se pokazao tolerantnijim od svoga brata. Međutim, u Austriji je Ferdinand s uspjehom suzbijao protestantizam zbog čega je Austrija, za razliku od Njemačke, ostala većinski rimokatolička zemlja.

Uređenje Habsburške Monarhije

Sve zemlje koje je Ferdinand stekao postale su poznate kao Habsburška Monarhija. Te zemlje su, međutim, u Ferdinandovo doba bile prilično nejednako razvijene, međusobno povezane zapravo samo Ferdinandovom osobom. Češki, ugarski i hrvatski staleži u Ferdinandu su vidjeli samo zajedničkoga vladara inače nezavisnih kraljevina, dok je Ferdinand sve zemlje kojima je vladao smatrao jednom državom. On zbog toga, želeći ojačati svoju državu iznutra i izvana, provodi upravnu reformu kojima pokušava centralizirati vlast u jednome središtu - Beču. U Ferdinandovo doba naziru se tek počeci centralizacije, dok će njegovi nasljednici imati u tome puno više uspjeha.

Još 1. januara 1527. Ferdinand je objavio dvorski red. Ovim je uređenjem organizirana centralna uprava, koja se u ponekim osnovama zadržala sve do 1848. godine, i koja je jače povezala Austriju, Češku, Ugarsku i Hrvatsku. Od novih je ureda najviši rang imalo Tajno vijeće (Geheimrat), koje se bavilo vanjskom i unutrašnjom politikom.

Državna je blagajna često bila prazna, tako da Ferdinand nije mogao pružiti veću pomoć ni Ugarskoj ni Hrvatskoj u obrani Turaka, na što se prilikom izbora za hrvatskog kralja bio obavezao. Ni njegov brat Karlo nije mu, zauzet španskim i italijanskim problemima, ratom s Francuskom, te ratom protiv protestanata u Njemačkoj, mogao pružiti gotovo nikakvu vojnu i financijsku pomoć. Osmanlije su tako u Ferdinandovo doba osvojili veliki dio Hrvatske i Ugarske. Godine 1556. osnovao je Dvorsko ratno vijeće (Hofkriegsrat) kao središnji ured za potrebe vezane za obranu zemlje od Osmanlija.

Dolazak na carsko prijestolje i smrt

Godine 1556. car Karlo V je abdicirao zato što nije htio prihvatiti vjerski raskol u Njemačkoj. Na carskom prijestolju naslijedio ga je Ferdinand, koji je, za razliku od svog brata, odlučio vladati kao neokrunjeni car, te je tako tradicija krunidbe careva Svetog Rimskog Carstva u potpunosti iščezla. Nastavio je voditi kompromisnu politiku prema protestantima.

Ferdinand I umro je 25. jula 1564. u Beču.

Ferdinand kao vladar i čovjek

Ferdinand je u svomu dugom, a uprkos brojnim preokretima, u osnovi uspješnom razdoblju vladavine uspio zadobiti povjerenje naroda u čije je zemlje dolazio kao stranac. Proširenje habsburške vlasti na Češku, Ugarsku i Hrvatsku, uvođenje dobre središnje uprave, te vođenje obrambenih ratova protiv Osmanlija glavna su obilježja njegove vladavine.

Njegovi interesi za duhovne sadržaje bili su korisni za habsburške zbirke, dvorsku biblioteku i Bečko sveučilište. Da bi Dvorska kapela u Beču mogla nesmetano djelovati, Ferdinand joj je uvijek poklanjao znatnu novčanu potporu. Zanimao se i za umjetnost. U Innsbrucku je naredio dogradnju velikog grobnog spomenika svoga djeda Maksimilijana u dvorskoj crkvi i ukrašavanje tamošnjih nadvojvodskih dvorova; jednako je proširio i dogradio kraljevske dvore na Hradčanima u Pragu i Beču.

Ferdinand nije bio osoba koja imponira. Bio je tek srednjega rasta, vrlo mršav, a za mlađih godina i blijedog lica. Nos mu je bio velik, usne (poseno donje) debele, a podbradak izbočen, iako ne tako jako kao u njegovog brata Karla. Iako slabašan, bio je vješt jahač, elegantan borac na turnirima i stravstven lovac.

Brak i potomstvo

Ferdinandova supruga, Ana Jagelonka, umrla je tri dana poslije poroda svog petnaestog i posljednjeg djeteta, u 43. godini života.

Dana 25. maja 1521. godine, u Linzu, oženio je Anu Jagelonku. Imali su petnaestero djece, od kojih je trinaestero doživjelo punoljetnost:

1. Elizabeta (1526-1545), kraljica Poljske
2. Maksimilijan II (1527-1576), car Svetog Rimskog Carstva
3. Ana (1528-1590), vojvotkinja Bavarije
4. Ferdinand II (1529-1595), nadvojvoda Prednje Austrije
5. Marija (1531-1581), vojvotkinja Jülich-Cleves-Berga
6. Magdalena (1532-1590), redovnica
7. Katarina (1533-1572), kraljica Poljske
8. Eleonora (1534-1594), vojvotkinja Mantue
9. Margareta (1536-1567), redovnica
10. Ivan (1538-1539)
11. Barbara (1539-1572), vojvotkinja Ferrare
12. Karlo II (1540-1590), nadvojvoda Unutrašnje Austrije
13. Ursula (1541-1543)
14. Jelena (1543-1574)
15. Ivana (1547-1578), velika vojvotkinja Toskane

Ferdinand je osnivač mlađeg ogranka dinastije Habsburg. Ovaj mlađi ogranak je nadživio stariji ogranak kojeg je u Španiji uspostavio Ferdinandov stariji brat Karlo, izumrijevši 80 godina poslije španskog ogranka.

Nasljednici

Već 1554. godine Ferdinand započeo s podjelom svojih zemalja. Najstariji sin, Maksimilijan, dobio je austrijske dunavske pokrajine, a osigurane su mu i krune Češke, Ugarske i Hrvatske. Maksimilijan je još za očeva života okrunjen u ovim zemljama 1562. i 1563. godine. Godine 1562. također je izabran za njemačkog kralja, tako da je nakon očeve smrti postao car Svetog Rimskog Carstva.

Ferdinandov drugi sin, Ferdinand, dobio je Tirol i Prednju Austriju, a njegov treći sin Karlo Unutrašnju Austriju (Štajersku, Korušku i Kranjsku) zajedno s Trstom, Pažinskom kneževinom u Istri, Rijekom i kvarnerskim otocima.

Preci

16. Ernest, vojvoda Austrije

8. Fridrik III, car Svetog Rimskog Carstva

17. Cimburga Masovijska

4. Maksimilijan I, car Svetog Rimskog Carstva

18. Eduard, kralj Portugala

9. Eleonora Portugalska

19. Eleonora Aragonska

2. Filip I, kralj Kastilje

20. Filip III, vojvoda Burgundije

10. Karlo I, vojvoda Burgundije

21. Izabela Portugalska (1397-1471)

5. Marija, vojvotkinja Burgundije

22. Karlo I, vojvoda Burbona

11. Izabela Burbonska

23. Agneza Burgundska

1. Ferdinand I, car Svetog Rimskog Carstva

24. Ferdinand I, kralj Aragonije

12. Ivan II, kralj Aragonije

25. Eleonora od Alburquerquea

6. Ferdinand II, kralj Aragonije

26. Fadrique Enríquez

13. Juana Enriquez

27. Mariana Fernández de Córdoba y Ayala

3. Ivana, kraljica Kastilje i Aragonije

28. Henrik III, kralj Kastilje

14. Ivan II, kralj Kastilje

29. Katarina Lankasterska

7. Izabela I, kraljica Kastilje

30. Ivan od Reguengosa

15. Izabela Portugalska (1428-1496)

31. Izabela od Braganze

Prethodnik: Karlo V	Nadvojvoda Austrije 1521–1564	Nasljednik: Maksimilijan II Karlo II Ferdinand II
	Car Svetog Rimskog Carstva 1558–1564	Nasljednik: Maksimilijan II
Prethodnik: Ludovik II	Kralj Ugarske, Hrvatske i Češke 1526–1564

Također pogledajte

• Mohačka bitka
• Ludovik II, kralj Ugarske
• Ivan Zapolja