Faina Ranjevska
Faina Georgijevna Ranjevska, rođena kao Fani Girševna Feljdman (ruski: Faina Georgievna Ranevskaя, rođ. Fanni Girševna Felьdman; Taganrog, 27. august 1896 - Moskva, 19. juli 1984.), bila je ruska i sovjetska pozorišna i filmska glumica.
| Faina Ranjevska | |
|---|---|
 | |
| Puno ime | Faina Georgijevna Ranjevska |
| Rođenje | 27. august 1896. Moskva, SSSR |
| Smrt | 19. juni 1984 (87 godina) Taganrog, Ruska Imperija |
| Zanimanje | glumica |
| Jezik | ruski |
| Nacionalnost | Ruskinja |
Današnji novinari je često nazivaju jednom od najvećih ruskih glumica 20. vijeka i „kraljicom drugog plana”.[1][2]
Biografija
urediFaina Feljdman rođena je 27. augusta 1896. u Taganrogu u dobrostojećoj jevrejskoj porodici. Osim Faine, u porodici su bila još tri sina (Lazar, Rudolf i Jakov) i ćerka Bela. Školovala se u Mariinskoj ženskoj gimnaziji Taganrogu. Stekla je obrazovanje, u to vrijeme uobičajeno za djevojku iz bogate porodice. Učila je muziku, pjevanje i strane jezike. Sa 14 godina je počela da pohađa školu glume, koju je završila 1914. godine. Preselila u Moskvu 1915. godine. Tamo se upoznaje sa Marinom Cvetajevom, Osipom Mandeljštamom i Vladimirom Majakovskim. Roditelji i braća glumice su nakon revolucije napustili Rusiju i nastanili se u Pragu.
Na početku karijere je igrala u mnogim provincijskim pozorištima, na Krimu, u Rostovu na Donu, Bakuu, Arhangelsku, Smolensku, a od 30-ih godina 20. vijeka i u više moskovkskih pozorišta. Skoro četvrt vijeka igrala je u pozorištu Mossoveta, gdje je odigrala dvije svoje najpoznatije uloge, Miss Savage i Lucy Cooper.
Rad u pozorištu Mossoveta je bio obilježen stalnim sukobom glumice i glavnog reditelja Jurija Zavadskog. Sukob je izbijao oko stvaralačkih metoda, za koje su se zalagali glumica i režiser, a koje su se često razilazile. Glumica se zalagala za glumu, blisku Brehtovom shvatanju pozorišta.
Na filmu je debitovala 1934. godine u filmu Mihaila Roma "Dunda" (ruski: Pыška). Početkom Drugog svetskog rata angažovana je u studiju Mosfiljma i Uzbekfilma.
Igrala je mnogo češće u pozorištu nego na filmu. Na filmu je igrala različite uloge: nervoznu Ljalju u komediji „Potkidыš” (1939), domaćicu u mjuziklu-komediji "Vesna" (1947), i zlu maćehu u klasičnoj bajci "Pepeljuga" (ruski: Zoluška)(1947). Svoj glas je pozajmila ulozi Freken Bok za crtani film "Karlson vernulsя "(1970).
Maštala je o ulozi u filmu Sergeja Ejzenštajna i 1944. Joj je dodeljena uloga Jefrosine Stavricke u filmu "Ivan Grozni", ali je ulogu ipak dobila Serafima Birman.[3]
Bila je član Saveza filmskih umjetnika Sovjetskog Saveza.
Glumica je teatralno osmišljavala i sopstveni svakodnevni život, pretvarajući ga povremeno u svojevrstan tragikomični spektakl. U tome upravo leži tajna njene popularnosti, koja je postala nezavisna od njenog scenskog života. Svojevrstan stil izražavanja i ponašanja se odrazio u velikom folkloru, gdje sve epizode nisu sasvim tačne. Mnoge njene izjave, kao i one koje su joj pripisane, su postale krilatice, čemu su doprinijele njena oštrina, originalnost, odsustvo samocenzure, sloboda razmišljanje (žargonska leksika npr). Istančan osjećaj za stil joj je dozvoljavao da nastupa u parodiji, i to ne samo scenskoj.
Glumica je voljela da čita Aleksandra Puškina.[4]
Za 60 godina rada glumica je ostvarila desetine pozorišnih uloga i oko trideset filmskih uloga.
Teško je podnijela smrt prijatelja, glumca Solomona Mihoelsa. Jedino biće, koje je ublažavalo njenu samoću je bio pas Maljčik, koga je spasla sa ulice.
Umrla je 19. jula 1984. u Moskvi, u 88 godini života od infarkta i upale pluća.
Sahranjena je na Novom Donskom groblju u Moskvi, na koje je sahranjena i njena sestra Bela. Na njen grob je postavljena figura njenog psa, Maljčika.
Nagrade i priznanja
uredi- Zaslužna umjetnica RSFSR (1937)
- Narodna umjetnica RSFSR (1947)
- Narodna umjetnica SSSR (1961)
- Staljinova nagrada drugog stepena (1949)
- Staljinova nagrada drugog stepena (1951)
- Staljinova nagrada trećeg stepena (1951)
- Orden Lenjina (1976)
- Medalja 800 godina Moskve (1976)
Sjećanja
uredi- Na kući u kojoj je živela u Moskvi je 1987. otkrivena memorijalna ploča.[5]
- U Tjumenju je otvoren restoran Čaйnaя u Ranevskoй ukrašen njenim citatima, a nazivi jela su preuzeti iz filmova, u kojima je glumica igrala.
- Gugl je 27. avgusta 2011. godine u čast 115 godina od rođenja glumice postavio logotip sa likom glumice
- Enciklopedija Who is who je 1992. godine uvrstila u deset najznačajnijih glumica 20. vijeka.[6]
- U maju 2008. godine je u Taganrogu osnovan Međunarodni pozorišni festival koji nosi ime Faine Ranjevske.
Literatura
uredi- Peskov, O. V (2009). Memorialьnыe doski Moskvы. Moskovskie učebniki. str. 336.
- Matveĭ, Geĭzer; Matveй, Geйzer (2010).
- Šahov G. A. Faina Ranevskaя. M.: VBPK, 1985.
- Skorohodov G. Razgovorы s Ranevskoй. — M.: Astrelь: AST, 1999.
- D. A. Щeglov. «Sudьba — šlюha» — M.: Astrelь: AST, 2008.
- Izabella Allen-Felьdman. Moя sestra Faina Ranevskaя, Moskva, 2014.
Reference
uredi- ^ Geĭzer, Matveĭ.; Гейзер, Матвей. (2010). Faina Ranevskai︠a︡. Moskva: Molodai︠a︡ gvardii︠a︡. ISBN 978-5-235-03290-3. OCLC 499488621.
- ^ "Фаина Раневская: Жизнь без взаимности | Журнал «Интервью: Люди и события»" (jezik: ruski). Arhivirano s originala, 22. 5. 2022. Pristupljeno 27. 4. 2022.
- ^ "Мой серебряный шар / Фаина Раневская / Видео / Russia.tv". web.archive.org. 8. 11. 2018. Arhivirano s originala 8. 11. 2018. Pristupljeno 27. 4. 2022.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ^ Shcheglov, Dmitriĭ. (2003). Faina Ranevskai︠a︡. Sudʹba-shli︠u︡kha. Moskva: AST. ISBN 9785170144433. OCLC 652170989.
- ^ Peskov 2009, str. 336.
- ^ "Фаина Раневская: золотые цитаты неподражаемой актрисы". РБК (jezik: ruski). Pristupljeno 27. 4. 2022.