Dušanov zakonik

Dušanov zakonik je najvažniji zakonik srednjovjekovne srpske države.

U starim spomenicima Dušanov zakonik se naziva Zakon blagovjernago cara Dušana. Dušanov zakon je donijet na saborima 1349. i 1355. Izvori D. zakonika su odredbe iz bizantskog prava, Zakonik cara Justinijana, Sintagma Matije Vlastara, srpske povelje i običaji, te Svetosavska krmčija. Original D. zakonika nije sačuvan već preko 20 prepisa. Cilj D. zakonika je da se osigura vladajući položaj i povlastice vlastele. Zakon se sastoji od 201. člana. Prvih 38 članova posvećeno je crkvi. Zatim slijede odredbe o povlasticama vlastele, obavezama zavisnih ljudi, sudstvu i kaznama za različita krivična djela i druge odredbe. Najznačajniji pristupi u proučavanju D. zakonika su načinili Stojan Novaković, Nikola Radojčić i Aleksandar Solovjev. Dušanov zakonik spominje heretike, za koje historičari uzimaju da su ustvari pripadnici Crkve bosanske.