Dositej Jović

Dositej Jović (Drniš, 4/16. oktobar 1856. - Kotor, 29. septembar/12. oktobar 1910.) pravoslavni vladika kotorski, dubrovački i spličanski, bukovinsko-dalmatinske mitropolije, od 1906. - 1910.

Grob vladike bokokotorskog Dositeja Jovića u porti manastira Savine kod Herceg Novog

Epitaf na grobu vladike Dositeja Jovića

Školovanje i crkvena karijera

Vladika Dositej rođen je 16. oktobra 1856. godine u Drnišu, u Dalmaciji i na krštenju je dobio ime Dragomir. Potiče iz ugledne drniške srpske porodice. Nakon osnovne škole u Drnišu, maturirao je u Zadarskoj višoj gimnaziji. Završio je zadarsko pravoslavno sjemenište 1875.-1879. godine sa odličnim uspjehom.

U čin đakona rukopoložio ga je vladika dalmatinski Stefan Knežević 25. januara 1877., a za prezvitera - jeromonaha na Božić 1878. godine. Zatim je dvije godine 1878.-1880. služio kao ekonom u bogoslovskom internatu. Od početka 1881. do početka 1884. godine službovao je kao pravoslavni svećenik - administrator parohije u Kistanjima. Pozvan je u Zadar 1884. godine, kao pomoćni izvjestilac Konzistorije, gdje je postao predsjednik, pa arhimandrit potpredsjednik 19. marta 1886. godine. Jović je bio i referent, knjigovođa i blagajnik više godina pri zadarskoj Konzistoriji. Kasnije se ispostavilo (kada je već bio vladika) da je pronevjerio preko 70.000 kruna koji su pripadali Konzistoriji, zbog čega je trebao da odgovara.

Prijee izbora za vladiku bio je 25 godina član - predsjednik konzistorije i saradnik vladika dalmatinskih Stefana Kneževića i Nikodima Milaša. Arhimandritom je postao 1886. godine. Nakon smrti vladike Stefana Kneževića upravljao je (1890.) dalmatinskim vladičanstvom. Predavao je kao jeromonah na Zadarskom sjemeništu (bogosloviji). Dobio je odvladike Nikodima Milaša 1905. godine vladičansku mitru.

Za vladiku bokokotorskog posvećen je u grčkom hramu Svete Trojice u Beču 21. novembra 1908. godine. Posvetili su ga mitropolit bukovinski Vladimir Repta i vladika dalmatinsko-istarski Nikodim Milaš, članovi Sinoda srpsko-rumunsko-ruske Bukovinsko-dalmatinske mitropolije. Zbog zasluga za službovanje, od njegovog veličanstva, 12. januara 1896. dobija austrijski orden viteškog reda željezene krune III reda, od kralja Srbije Aleksandra Obrenovića dobija orden svetog Save III reda i crnogorski knez Nikola Petrović ga odlikuje ordenom Danilovim III reda. Bila mu je 1896. godine ponuđenja mitropolijska stolica u Sarajevu, ali je nije prihvatio.

Korupcija i tragični kraj života

Život je završio samoubistvom 12. oktobra 1910. godine. Zbog velike pronevjere novca, za vrijeme dok je bio blagajnik konzistorijalni u Zadru, vladika se pritisnut sa svih strana, ubio iz pištolja. Sahranjen je u porti manastira Savina kod Herceg Novog.

Kritika

Zagrebački Srbobran je početkom 1912. godine kritički pisao o tim pronevjerama, poredeći ih sa onima u Matici srpskoj, ali ih ipak smatrajući još odurnijim, jer su pokradeni legati malih ljudi i jer su ih izveli crkveni dostojanstvenici. Kotorski vladika Jović je sam sebi presudio, a dalmatinski Nikodim Milaš je penzionisan. Srpska javnost Dalmacije je glavnu krivicu prebacivala na Milaša. Svećeničko udruženje dalmatinskog vladičanstva je isto u prvi plan isticali Milašev dio krivice, ali mu i priznaju trud na vraćanju prava zapostavljenog svjetovnog svećenstva. Dio krivice su bacali i na pridvorno i zadarsko svećenstvo koje je o pronevjerama počelo govoriti prije 10-ak godina (od 1912.), ali nije javno progovoralo, nego tek kasnije, kada su se razišli sa dotadašnjim svojim prijateljima. Milašu nisu rekli da je sebi prisvojio pronevjerene svote, ali je njegova krivica očigledna, jer je dopustio da tolike zaklade propadnu. U dalmatinskom vladičanstvu je protivno redu pravoslavne crkve oduvijek imalo prevlast monaštvo. To je išlo na štetu mnogobrojnijeg svjetovnog svećenstva. Najizrazitiji predstavnik tih monaških težnji bio je vladika Jović. Dvojica vladika su se sa monaškim dijelom svećenstva uspjeli približiti i dalmatinskoj vladi, pa ova nije tražila od Zadarske konzistorije računa o zakladama, više od 15 godina. Nakon imenovanja Jovića za vladiku trebalo je vlastima položiti račun o zakladama, pa kad je konzistorija oklijevala, došlo je do prisilne revizije i pukla je bruka. Autor kritičkog teksta u Srbobranu optužuje monahe da su prvo prikrivali istinu, štiteći Jovića, a poslije njegovog samoubistva učinili su sve da krivicu svale na Milaša, kojeg brani od napada. Bude Budisavljević je zapisao: ...i u Zadru sam kao i obično potražio vladiku moje crkve Dr-a Milaša. Teško žalim i danas me boli što je s njime poslije bilo, a i s bokeljskim mu drugom, koji je sam skončao i skončati morao ne bez nekrivnje starijeg zadarskog mu druga.