Dolenjska kultura

Dolenjska kultura je kultura željeznog doba od VIII do IV stoljeća pne, raširena u Sloveniji, u područjima Dolenjske, Zasavja, Bele krajine, Gorjanaca, koje se nekad zvalo Donja Kranjska. Glavna nalazišta su: Magdalenska gora, Vače, Šmarjeta, Mokronog, Podzemelj, Stična, Novo Mesto. Razvoj i procvat vezani su uz proizvodnju i obradu željeza te bronzanoga posuđa i nakita (situlska umjetnost). [1]

Prostori današnje Slovenije bili su naseljeni zajednicama koje su dio ilirskog etničkog kompleksa. Nakon rimskih osvajanja, pripadali su provinciji Ilirik, a nakon njene podjele, provinciji Donji Ilirik/Panonija, a ne Italiji ili provinciji Norik.[2]

PeriodizacijaUredi

Ova grupa je važna za shvatanje prelaza u mlađe željezno doba na prostoru Slovenije. Podijeljena je na pet faza koje služe kao hronološka tabela za prostor dolenjske grupe, ali i za ostatak Slovenije.

  • Podzemelj 1 i 2 , prijelaz iz kasnog bronzanog doba u starije željezno doba prva faza, traje od sredine osmog stoljeća do sredine sedmog stoljeća, označena je podudamošću obrade željeza i grobova tumula s keramikom i nakitom domaćih oblika.
  • Stična 1 i 2 ,
  • faza zmijolikih fibula,
  • faza certoske fibule, starija i mlađa,
  • faza negovski horizont 1 i 2, u kojoj se prvi puta javljaju latenski predmeti koji su uglavnom lokalne kopije, a ne importi. Od latenskih predmeta su najčešći oružje, pojasne kopče i fibule tipa Vače, izrazitiji u muškim nego u ženskim grobovima.
 
Situla iz Vača

ArheologijaUredi

Naselja su se nalazila na brežuljcima, ponekad i u ravnicama, od kojih je najveće bila gradina u Stični, površine 800 × 400 m. Ispod naselja bile su nekropole pod tumulima.

TumuliUredi

I ovdje se nailazi na rodovsko-porodični tip tumula koji je karakterističan za glasinačko područje. Sličnost grobova sa onima u Bosni i Albaniji je osnov za hipotezu o selidbi u Dolenjsku sa jugoistoka, do koje je došlo u potrazi za mineralima kojima je ovaj kraj bogat.[3]

Nekropole su se koristili kroz više generacija i sadržavale su i preko sto pokojnika. Najčešće su sadržavale centralni grob, dok su neke na mjestu gdje bi se trebao nalaziti centralni grob imali samo prazninu oko koje se ukapalo. Pokojnici su ukopavani u grobnicama, a specifičnost dolenjske grupe je i ukop s konjem. Osim kosturnih grobova pod tumulom ponekad, ali jako rijetko, javljaju se i ravni kosturni grobovi (Kostrenovnica, Zagorje, Valična vas). Razvoj kulture se zasnivao na bogatstvu rudama i proizvodnji stakla. [4]

Osobina dolenjske kulture je velika količina oružja i oklopa.[3] Najčešća su koplja, sjekire s rupom, lukovi i strijele. U sedmom stoljeću pojavljuju se razne lokalne varijante šljemova u obliku zdjela, napravljene od kože, ojačane bronzanim ekserima. Kasnije su zamijenjene italskim oblicima od bronze, ili tipom dvostrukog sljemena. U petom stoljeću pojavljuje se italski šljem, nazvan po nalazištu u Negauu (sada Negova), na rijeci Muri blizu Gornje Radgone u sjeveroistočnoj Sloveniji. Primjeri bronzanog oklopa za tijelo, nađeni u grobovima u Stični i Novom Mestu, bili su uvezeni i datiraju se u kasno sedmo stoljeće. Ukrašena konjska orma također je česta u Dolenjskoj s primjerima ostruga koje se pojavljuju u petom stoljeću.

Do četvrtog stoljeća povećava se italski utjecaj, a domaća ratnička elita pokazuje sve veće materijalno blagostanje koje odražava širenje njene moći nad susjednim zajednicama. Na vrhuncu njihova blagostanja, u petom stoljeću, vojnička uloga postaje manje istaknuta u korist prikaza elite, koja se odaje užicima na podlozi čvrstog političkog uspona. To se zaključuje na temelju uočenih promjena u umjetnosti Situla, gdje teme bitaka i ratnici ustupaju mjesto užicima lova i ugodnim zabavama. Krajem četvrtog stoljeća područje osvojili su Kelti i na njemu se nastanili.

SitulaUredi

Situla je posuda, najčešće metalna, u obliku vjedra s poklopcem. Pojavila se već u kretskoj kulturi (Hagia Triada), ali je široku upotrebu našla na prelazu iz X. u IX. st. pne. u etrurskoj kulturi, odakle se širila prema Padskoj niziji i istočnoalpskom prostoru. Služila je za držanje vina tokom ceremonijalne i gozbene svečanosti. Najstariji primjerci nisu ukrašeni, a poslije se na njima pojavljuju bogati figuralni ukrasi izrađeni tehnikom iskucavanja (situlska umjetnost). Površina situle podijeljena je u jednu ili više vodoravnih zona s figuralnim prizorima iz svakodnevnog života: ratnici, hrvači, svečane povorke s kolima, gozbe, životinje i dr. [5]

ReferenceUredi

Vanjski linkoviUredi