Disocijativni poremećaji

Iako je u psihijatriji došlo do napretka u dijagnozi i tretmanu raspoloženja, anksioznosti i poremećaju mišljenja, disocijativni fenomeni su dovoljno perzistentni i interesantni za rastuću pažnju od strane profesionalaca i javnosti.

Oni su fascinirajući fenomeni koji uključuju gubljenje ili promjenu identiteta ili sjećanja, ili osjećanja odvojenosti od ekstremnih i traumatskih događaja, i nastaju kao odgovor na traumatski stres. Disocijativni poremećaji ostaju biti područje psihopatologije za koje se smatra najprihvatljivijim za psihoterapijski tretman, iako se mogu preduzimati i pomoćne farmakološke intervencije. Disocijacija kao fenomen pruža mogućnost da se puno nauči o procesiranju informacija u mozgu.

Disocijativni poremećaji se ubrajaju u anksiozne poremećaje i karakterišu se pojavom disocijativnih fenomena u vidu amnezije, fuge, višestruke ličnosti, depersonalizacije, transa i opsjednutosti. Dakle, radi se o poremećenosti u organizaciji identiteta, memorije, percepcije ili svijesti.

Kada je svijesti spriječen pristup sjećanjima (memorije), onda se poremećaj naziva disocijativna amnezija. Ako je došlo do fragmentacije (rasparčavanja) identiteta uz odlazak od kuće i nesvrsishodnim tumaranjem radi se o disocijativnoj fugi, ili kada osoba posjeduje više od jedne ličnosti sa ekskluzivnim posebnim osobinama svake ličnosti ponaosob, u pitanju je disocijativni poremećaj identiteta (ranije nazivan Poremećaj višestruke ličnosti). Dezintegrirana percepcija je karakteristika depersonalizacijskog poremećaja. Razdvajanje pojedinih aspekata svijesti proizvodi akutni stresni poremećaj i različita stanja disocijativnog transa i stanja opsjednutosti.

Ovdje se radi o poremećajima u organizaciji i strukturi mentalnih procesa, dok je sam mentalni sadržaj očuvan. Tako memorisani sadržaji u disocijativnoj amneziji nisu u tolikoj mjeri iskrivljeni ili bizarni koliko su odvojeni (disocirani) jedni od drugih. Problem obuhvata procesiranje informacija sa neuspjehom u integraciji elemenata koji su međusobo odvojeni – disocirani, a ne sadržaja fragmenata.

Informacije koje mozak prima i obrađuje, paralelno pristižu do određenih struktura mozga različitim putevima (u zavisnosti iz kojeg čula). Dakle, čovjek osjeća, odnosno prima istovremeno čulne utiske iz očiju, ušiju, i drugih organa, koji ulaze u neuronske mreže mozga, gdje se vrši obrada svih tih informacija. Na taj način putem zajedničkog javljanja ulaznih podražaja dolazi do prepoznavanje određenih obrazaca. Naprimjer, osoba koja sjedi u fotelji svjesna je kontakta putem dodira svoga tijela sa foteljom, istovremeno vidom zna da se nalazi u određenoj prostoriji, a npr. sluhom čuje govor itd.

Obrađene informacije u ulaznim neuronskim mrežama mozga idu dalje i predstavljaju potom ulazne informacije slijedećih složenijih neuronskih mreža, stvarajući time osjećanja, misli, ideje itd.

Ovi neuronski modeli pretpostavljaju da kada se jave problemi sa obradom ulazne informacije (model traumatskog ulaza), mozgu je onda teže postići jedinstven i balansiran izlaz za složenije neuronske mreže. Ovo onda može dovesti do razvoja disocijacije (odvajanja, nepovezanosti) informacija i podataka, koja se manifestuje u nesposobnosti osobe da normalno procesuira sve ulazne informacije. To je naročita odbrana mentalnog sistema od prijeteće destrukcije. Naprimjer, djeca koja su izložena višestrukim traumama koristila su disocijativne mehanizme odbrane koji uključuju epizode spontanog transa i amneziju. Ova djeca izvještavaju da su "se negdje premjestila" gdje bi se mogla "sigurno igrati", sama ili sa imaginarnim prijateljima, dok je njihovo tijelo počinilac brutalno zlostavljao.

Ovaj fenomen je u uskoj vezi sa disocijacijom pamćenja, za koje se smatra da postoje dvije široke kategorije pamćenja: epizodično (eksplicitno) i proceduralno (implicitno).

Epizodično ili eksplicitno pamćenje uključuje sjećanje ličnog iskustva usko povezanog sa spoznajom samog sebe (sa samo-identifikacijom). Naprimjer, "Juče sam ručao u kineskom restoranu".

Drugi tip je poznat kao implicitno ili proceduralno pamćenje. Ono uključuje izvršavanje rutinskih operacija, kao što je vožnja automobila ili pranje suđa.

Epizodičko pamćenje je povezano sa funkcijama limbičkog sistema i primarno uključuje hipokampus i mamilarna tijelašca. S druge strane, proceduralno pamćenje je funkcija bazalnih ganglija i kortikalnog kontrolnog funkcionisanja.

Spoznajom da postoje dva odvojena sistema pamćenja mogu se objasniti disocijativni fenomeni. Tako, automatizam koji se susreće kod određenog broja disocijativnih poremećaja predstavlja separaciju (razdvajanje) self-identifikacije epizodičnog pamćenja od rutinske aktivnosti proceduralnog pamćenja. Zbog toga uopće nije strano našem mentalnom funkcionisanju da djeluje na automatski način bez učešća epizodične self-identifikacije.

Okrivena je jasna veze između traume i disocijacije. Trauma predstavlja krajnje iskustvo bespomoćnosti: gubitak kontrole nad vlastitim tijelom, slom svih odbrambenih snaga organizma. Dokazano je da se disocijacija javlja kao odbrana za vrijeme traumatskog iskustva i predstavlja pokušaj da se zadrži mentalna kontrola u momentu kada je fizička kontrola izgubljena. Mnoge žrtve napada izvještavaju o iskustvima da plutaju iznad svoga tijela, žaleći osobu ispod njih koja je napadnuta.

Disocijativni poremećaji nisu među najčešćim psihijatrijskim poremećajima, ali nisu ni rijetki. Prevalencija poremećaja se kreće do 1%. U nekim studijama većina slučajeva, oko 90% su žene. Prevalencija je povezana sa specifičnom populacijom koja se istražuje. U zapadnim kulturama, koja naglašava važnost crta ličnosti, disocijacija često dobija oblik disociranih elemenata ličnosti (depersonalizacija, poremećaji identiteta, fuga), dok u istočnim kulturama, koje su više sociocentrične, trans, stanje opsjednutosti u kojem osobe osjećaju da su opsjednuti od nekog spoljašnjeg entiteta (duh i dr.) su sve češći.