Đorđe III, kralj Ujedinjenog Kraljevstva

George III (George William Frederick; 4. juni 1738 – 29. januar 1820) bio je kralj Velike Britanije i Irske od 25. oktobra 1760. do ujedinjenja dviju zemalja 1. januara 1801, nakon čega je postao kralj Ujedinjenog Kraljevstva, te izbornik Braunschweig-Lüneburg od 12. oktobra 1814. Bio je treći britanski monarh iz dinastije Hanover i prvi koji je rođen na tlu Velike Britanije.

George III
Kralj Velike Britanije i Irske izbornik Braunschweig-Lüneburga
Vladavina	25. oktobar 1760 - 1. januar 1801.
Prethodnik	George II
Nasljednik	George IV
Krunidba	22. septembar 1761.
Kralj Ujedinjenog Kraljevstva i Hannovera
Vladavina	1. januar 1801 - 29. januar 1820.
Supružnik	Šarlota od Mecklenburg-Strelitza
Djeca	George IV, kralj Ujedinjenog Kraljevstva Fridrik Avgust, vojvoda od Yorka Vilim IV, kralj Ujedinjenog Kraljevstva Šarlota od Ujedinjenog Kraljevstva Eduard Avgust, vojvoda od Kenta Avgusta Sofija od Ujedinjenog Kraljevstva Elizabeta od Ujedinjenog Kraljevstva Ernest Avgust, kralj Hannovera Avgust Fridrik, vojvoda od Sussexa Adolf Fridrik, vojvoda od Cambridgea Marija od Ujedinjenog Kraljevstva Sofija od Ujedinjenog Kraljevstva Amelija od Ujedinjenog Kraljevstva
Dinastija	Hannover
Otac	Fridrik, princ od Velsa
Majka	Avgusta Saskogotska
Rođenje	(1738-06-04) 4. juni 1738. London
Smrt	29. januar 1820(1820-01-29) (81 godina)

Njegov život i vladavina, koja je bila duža od bilo kojeg britanskog monarha prije njega, je obilježena nizom vojnih sukoba. U njegovoj ranoj vladavini, Velika Britanija je porazila Francusku u Sedmogodišnjem ratu i postala dominantna evropska sila u sjevernoj Americi i Indiji. Međutim, mnoge britanske kolonije u sjevernoj Americi su ubrzo izgubljene u Američkom ratu za nezavisnost. Dalji ratovi protiv revolucionarne i Napoleonove Francuske od 1793. godine završeni su porazom Napoleona u bici kod Waterloa 1815. godine.

Tokom posljednjih godina vladavine bio je duševni bolesnik. Iako se tada smatralo da ima bolest krvne porfirije, uzrok njegove bolesti i dalje je nepoznat. Nakon smrti naslijedio ga je njegov sin kao George IV.

Djetinjstvo

George je rođen u Londonu kao najstariji sin Fridrika i Avguste, princa i princeze od Velsa. U vrijeme njegovog rođenja Velikom Britanijom vladao je Georgev djed, George II. Rođen je kao nedonošče dva mjeseca prije vremena i nije se očekivalo da će poživjeti, pa je kršten istog dana kao George William Frederick. Kada se uvidjelo da šanse za njegovo preživljavanje nisu tako male, kršten je javno, 4. jula 1738. godine.

George je vremenom izrastao u zdravo dijete, ali njegovi djed George II od Velike Britanije i baka Karolina Ansbaška su bili u lošem odnosu sa Georgevim ocem i nisu se zanimali za njegovu djecu. Godine 1751. princ od Velsa je umro od ozljede pluća, te je George postao prijestolonasljednik svom djedu. George je naslijedio očevu titulu vojvode od Edinburgha, a djed ga je proglasio princom od Velsa tri sedmice kasnije, te se počeo zanimati za njega i njegovu braću i sestre. U proljeće 1756. George je napunio osamnaest godina i djed mu je ponudio rezidenciju u palači St. James, ali George je, na nagovor majke i Johna Stuarta, 3. grofa od Buta, odbio kraljevu ponudu. Georgeova majka nije vjerovala svom svekru i svekrvi, te je željela sina držati dalje od njih.

Brak

Godine 1759. George se zainteresovao za ledi Sarah Lennox, kćerku vojvode od Richomnda, ali grof od Bruta nije se slagao sa ovom unijom i George je stoga nije oženio. Sljedeće godine George je naslijedio krunu kada je njegov djed iznenada umro 25. oktobra 1760. godine. Potraga za odgovarajućom mladenkom sada je bila u punom jeku.

Dana 8. septembra 1761. godine novi kralj upoznao je i oženio vojvotkinju Sofiju Šarlotu od Mecklenburg-Strelitza. Sljedeće večeri George i Šarlota su krunisani u opatiji Westminster. George nije nikada imao ljubavnice, što je bilo neobično za kraljeve toga doba, i par je uživao sretan brak. Imali su petnaestero djece - devet sinova i šest kćeri. Godine 1761. kralj je kupio Buckinghamsku kuću kao porodičnu vikendicu, a koju je njegova unuka Viktorija učinila službenom rezidencijom monarha.

Vladavina

Iako su Georgev dolazak na tron pozdravili političari iz svih partija, prve godine njegove vladavine bile su obilježene političkom nestabilnošću, uglavnom uzrokovanom neslaganjima po pitanju Sedmogodišnjeg rata. George je pokazivao naklonost prema torijevcima, zbog čega je došao u sličan sukob sa whigovcima kao i Karlo I Engleski. U maju 1762. godine George je zamijenio whigovske ministre predvođene Thomasom Pleham-Hollesom torijevskim ministrima sa Johnom Stuartom, koji nije bio član ni jednog Doma parlamenta, na čelu. Stuartovi protivnici u svojoj kampanji širili su glasine o njegovoj aferi sa kraljevom majkom i širenjem anti-škotskog raspoloženja među Englezima. Godine 1763. završio je Sedmogodišnji rat i grof od Bruta je dao ostavku, dozvolivši whigovcima sa Georgeom Grenvillom na čelu da se vrate na svoje prijašnje funkcije.

Nezadovoljstvo u kolonijama

William Pitt Stariji, 1. grof od Chatama

George III 1763. godine je izdao kraljevsku proklamaciju kojom se ograničava širenje američkih kolonija prema zapadu. Glavni cilj proklamacije bilo je natjerati koloniste da kupuju zemlju od domorodaca i da tako smanje skupe ratove koji su se vodili oko teritorije. Proklamacija je, međutim, bila izuzetno nepopularna među kolonistima i na kraju je prouzročila još jedan sukob između kolonista i britanske vlade koji će na kraju dovesti do rata.

Kako su kolonisti uglavnom plaćali jako niske poreze, britanska vlada se ubrzo našla u nemogućnosti da brani kolonije od domorodačkih ustanaka i moguće invazije Francuza. Godine 1765. U međuvremenu su Georgevu dosadili Grenvillovi pokušaji da smanji njegov autoritet i pravo na uživanje kraljevskih prerogativa, te je neuspješno pokušao nagovoriti Williama Pitta Starijeg da prihvati mjesto premijera. Nakon kratke bolesti George je otpustio Grenvillea i dozvolio Charlesu Watson-Wenthworthu (Čarls Votson Ventvort), 2. markizu od Rockinghama, da oformi ministarstvo.

Watson-Wenthworth je, uz podršku Pitta, povukao nepopularne aktove koje je Grenville donio želeći povećati poreze u kolonijama, ali njegova vlada je bila slaba i 1766. godine zamijenjen je Pittom. Zbog nastojanja Pitta i kralja da ukinu nepopularni akt o povećanju poreza učinila su ih toliko popularnim među kolonistima da su oboma podignute statue u New Yorku. Pitt se razbolio 1767. godine, dozvolivši Augustusu FitzRoyu, 3. vojvodi od Graftona, da preuzme vladu, iako ovaj nije formalno postao premijer sve do 1768. godine. Njegova vlada je prestala funkcionisati 1770. godine, pa su je ponovo preuzeli torijevci.

Vlada novog premijera, Fredericka Northa, lorda Northa, se uglavnom bila problemima oko nezadovoljstva u američkim kolonijama. Kako bi se ublažila situacija kolonistima, povučeni su svi porezi osim onoga na čaj, na kojem je kralj insistirao. Godine 1773. grupa pobunjenika bacila je 45 tona čaja vrijednog oko 10.000 funti u more, u znak političkog protesta, a taj događaj je ostao poznat kao Bostonska čajanka. U Britaniji se mišljenje o kolonistima pogoršalo i Pitt se složio sa Northom da je bacanje čaja u Bostonsku luku bio "čisti kriminal". North je zatim uveo pravila koja nalažu šta je kolonistima zabranjeno, Bostonska luka je bila zatvorena i izbori u Massachusettsu su bili ukinuti. Georgeve nade tada su se centrirale na pronalaženje odgovarajućeg riješenja za situaciju u kolonijama.

Američka revolucija

Američki rat za nezavisnost započeo je oružanim konfliktom Britanaca i kolonista u Novoj Engleskoj u aprilu 1775. godine. Mjesec dana kasnije delegati iz trinaest kolonija predložili su mirovni sporazum koji je u Londonu odmah odbijen, budući da su oružani sukobili bili sve ćešći. Već sljedeće godine, u julu 1776. godine, kolonije su objavile svoju nezavisnost i stvorile "Sjedinjene Američke Države". Američka deklaracija o nezavisnosti je bila dugački spisak optužbi protiv Georgea III, koje su sa razbjesnile.

Britanci su u ratu zauzeli New York 1776. godine, ali veliki plan o invaziji na Sjedinjene Američke Države iz Kanade pao je u vodu kada se britanski general, John Burgoyne, u bici kod Saratoge predao zajedno sa šest hiljada svojih vojnika.

Godine 1778. Francuska, veliki rival Britanaca, potpisao je sporazum o prijateljstvu sa Sjedinjenim Državama. Lord North je tražio od kralja da njegovu dužnost povjeri Pittu, kojeg je smatrao sposobnijim od sebe po tom pitanju, ali George III je to odbio - umjesti toga, predložio je da Pitt radi kao ministar u Northovoj vladi. Pitt je to odbio i umro iste godine. U trenutku njegove smrti Velika Britanija je bila u ratu sa Francuskom, a 1779. već u ratu sa Španijom.

Zamišljeni prikaz rušenja statue Georgea III u New Yorku

George III je po svaku cijenu želio nastaviti rat sa Sjedinjenim Državama, uprkos savjetima svojih ministara. Granville Leveson-Gower, 1. markiz od Stafforda, i Thomas Thynne, 1. markiz od Batha, podnijeli su ostavku jer nisu željeli učestvovati u tom ratu. North se slagao sa svojim kolegama ministrima i svoje mišljenje je dao do znanja kralju, ali je ostao na svojoj funkciji. George III je na kraju, međutim, shvatio da je beznadežno pokušavati preosvojiti Ameriku, ali je ipak odbio priznati nezavisnost Sjedinjenih Država i obećao da će voditi rat što je duže moguće. Njegov plan je bio da zadraži 30.000 vojnika u New Yorku, Rhode Islandu, Kanadi i Floridi, dok bi ostatak armije bio čuvan za sukobe sa Francuzima i Špancima. Također je planirao uništiti trgovačke luke i priobalne gradove, te okrenuti Indijance protiv Amerikanaca. Očekivao je da će ovo ohrabriti rojaliste i podijeliti kongres, ali posljedice su bile upravo suprotne, a šanse za skori kraj rata izgubljene.

Godine 1781. vijesti o predaji Charlesa Cornwallisa, 1. markiza Cornwallisa, stigle su do Londona. Lord North je dao ostavku, ali je odvratio Georgea III od pomisli na abdikaciju. George je priznao poraz i dozvolio početak mirovnih pregovora. Sporazum iz Pariza, kojim je Velika Britanija priznala nezavinsost Sjedinjenih Američkih Država, i Sporazum iz Versaillesa, kojim je Florida predata Španiji i vode Newfoundlanda Francuskoj, potpisani su 1783. godine. Kada je John Adams izabran za američkog ministra u Velikoj Britaniji George je, neočekivano, izjavio da se veseli prijateljstvu sa Sjedinjenim Državama.

Problemi sa administracijom

Sa kolapsom Northove administracije 1782. godine, Charles Watson-Wentworth, 2. markiz od Rockinghama, postao je premijer po drugi put, ali je umro za samo nekoliko mjeseci. Kralj je zatim na mjesto premijera postavio Williama Pettya, 2. grofa od Shelburnea. Charles James Fox je odbio surađivati sa Pettyem, te je predložio Williama Cavendish-Bentincka, 3. vojvodu od Portlanda, za premijera.

Godine 1783. Dom naroda je prisilio Pettya na ostavku, nakon čega je njegova vlada zamijenjena koalicijom Fox-North. Vojvoda od Portlanda je postao premijer, a Fox i North su dobili značajne pozicije u vladi i držali stvarnu moć, dok je Petty predstavljao njihovu marionetu.

Novčić sa likom Georgea III. Na novčiću piše "Georgius III Dei Gratia" - "George III, milošću Božijom".

George III je bio pod velikim stresom kada je bivao prisiljen postaviti za ministre ljude koji mu se nisu sviđali, ali Pettyevi ljudi su ubrzo postali većina u Domu naroda i nije ga bilo lahko smijeniti. Nadalje, George je bio veoma nezadovoljan kada je vlada uvela zakon kojim se politička moć u Indiji prebacuje iz Britanske istočnoindijske kompanije na parlementarne komisionare. Odmah nakon što je Dom naroda prihvatio prijedlog zakona, George je preko Georgea Nugent-Temple-Grenvillea obavjestio sve plemiće koji su glasali za zakon da će ih smatrati ličnim neprijateljima. Lordovi su odbili zakon, a tri dana kasnije Pettyeva vlada je bila otpuštena. William Pitt Mlađi je bio postavljen na funkciju premijera, a Nugent-Temple-Grenville za državnog sekretara. Temple je ubrzo bio prisiljen dati ostavku, nakon čega je vlada oslabila i izgubila svoju većinu. Parlement je ubrzo zatim bio raspušten, a naredni izbori dali su Pittu Mlađem nepoljuljan mandat.

Mandat Williama Pitta Mlađeg

Za Georgea III, odabir Williama Pitta Mlađeg za premijera je bila velika pobjeda jer mu je dokazala da još uvijek drži velike ovlasti kao monarh i da može postaviti premijera bez uplitanja parlementa. Preko Pitta i njegove vlade George je bio u mogućnosti ostvariti mnoge svoje zamisli. Kako bi pomogao Pittu i njegovoj vladi George je podijelio ogroman broj plemićkih titula i stvorio veliki broj plemića koji su zatrpali Dom lordova i omogućili Pittu da zadrži većinu. George je tokom Pittova mandata bio iznimno popularan u Velikoj Britaniji. Narod mu se divio, između ostalog, i zato što je bio vjeran svojoj supruzi, kraljici Šarloti, za razliku od njegovih prethodnika Hanoveraca. Postignut je veliki napredak u nauci i industriji, a potaknute su i ekspedicije prema Tihom okeanu.

Mentalna onesposobljenost

Međutim, Georgeovo zdravlje počinje propadati u ovom periodu. Počinje patiti od mentalne bolesti za koju se danas vjeruje da je bila porfirija. Godine 1765. prvi put je nakratko bio pogođen bolešću, ali duži period nastupio je u ljeto 1788. godine. George je bio dovoljno priseban da otvori sjednicu parlamenta 25. septembra 1788. godine, ali mu se zdravstveno stanje u novembru iznenada pogoršalo i mogao je satima pričati bez prestanka. Tadašnji liječnici nisu mogli objasniti njegovo stanje, što je dovelo do mnogih glasina, od kojih jedna kaže da se rukovao sa drvetom misleći da je to pruski kralj.

Kako George već sljedeće godine nije bio u stanju otvoriti sjednicu parlamenta - a prema starom pravilu koje važi i danas, parlament ne može funkcionisati ukoliko ga ne otvori monarh. Iako teoretski nije bio ovlašten za to, parlament je počeo razmatri mogućnost uvođenja regenta. U Domu naroda Charles James Fox je izjavio da sada sve suverene ovlasti pripadaju prijestolonasljedniku, kraljevom najstarijem sinu, Georgeu, princu od Velsa. Sa druge strane, premijer William Pitt Mlađi držao je drugačije mišljenje. On je vjerovao da pravo na izbor regenta ima samo parlament. Iako je vjerovao da bez parlamentarnog pristanka princ od Velsa ima jednako pravo na regenstvo kao i svaka druga osoba u kraljevstvu, William Pitt Mlađi se sa Charlesom Jamesom Foxom slagao da je George najbolji za mjesto regenta.

Princ od Velsa, iako uvrijeđen od strane premijera Pitta, nije se slagao ni sa Foxovom filozofijom. Njegov mlađi brat, vojvoda od Yorka, izjavio je da princ od Velsa neće pokušavati preuzeti vlast bez odobrenja parlamenta. Pitt je objavio da će ovlasti princa od Velsa, ukoliko bude proglašen regentom, biti veoma ograničene. Između ostalog, ne bi smio prodati kraljev posjed niti dati titulu bilo kome osim kraljevom djetetu (odnosno svom bratu ili sestri). Princ od Velsa se nije složio sa Pittovim zamisilima. Dvije frakcije su se na kraju složile na kompromis.

Važan tehnički nedostatak regentstva bio je taj što regent i dalje nije imao pravo da otvori sjednicu parlamenta, bez čega je parlament bio u potpunosti nemoćan. Sjednice je uglavnom otvarao monarh, ali to su mogli učiniti i njegovi ili njeni predstavnici, poznati kao lordovi komisioneri. Međutim, ni lordovi komisioneri nisu mogli djelovati ukoliko ne prime veliki pečat kraljevstva, a njega je mogao predati jedino suveren. Pitt i njegovi sljedbenici bili su spremni ignorirati posljednju prepreku, ali su se njihovom naumu oštro suprotstavili Edmund Burke i vojvoda od Yorka. Bez obzira na njihove primjedbe, 3. februara 1789. godine parlament je otvorila grupa "ilegalnih" lordova komisionera. Zakon o regentstvu je predložen, ali kralj se oporavio prije nego je mogao proći u parlamentu. George III je zatim retroaktivno ovlastio lordove komisionere i dao im pečat kraljevstva.

Nakon što je ozdravio popularnost Georgea III i njegovog premijera, Pitta Mlađeg, nastavila je rasti. Njegovoj popularnosti doprinio je humani i suosjećajni tretman mentalno oboljelih ljudi.

Francuska revolucija

Francuska revolucija iz 1789. godine kojom je u Francuskoj bila zbačena monarhija zabrinula je mnoge britanske zemljoposjednike. Francuska je 1793. godine objavila rat Velikoj Britaniji, te je George III ovlastio Pitta da podigne poreze i okupi vojsku. Koliko god da je Velika Britanija bila spremna, Francuska je bila jača. Koalicija koja je ujedinila Veliku Britaniju, Austriju, Prusku i Španiju bila je poražena 1798. godine. Druga koalicija, koja je uključivala Veliku Britaniju, Austriju, Rusiju i Osmansko carstvo bila je poražena 1800. godine. Velika Britanije je zadnja ostala u ratu sa Napoleonom Bonapartom, tada prvim konzulom Francuske republike.

U ovom periodu James Hadfiled je, nevezano za političke okolnosti toga vremena, neuspješno pokušao izvršiti atentat na kralja pucavši u njega.

Nedugo nakon 1800. godine, kada su sukobi sa Francuskom nakratko prekinuti, Pitt se mogao pobrinuti za ustanak koji je izbio u Irskoj još 1798. godine. Parlament je tada donio Akt o uniji iz 1800. godine, koji je 1. januara 1800. godine ujedinio Veliku Britaniju i Irsku u Ujedinjeno Kraljevstvo. George je tada iskoristio priliku da odbaci titulu kralja Francuske koju je držao svaki kralj Engleske i Velike Britanije još od Edvarda III Engleskog. Tada mu je bilo predloženo da se proglasi carem Britanskih i Hanoverskih dominiona, ali George III je odbio, pošto je smatrao titulu kralja, iako nižu, historijski primjerenijom.

Kao dio svog djelovanja u Irskoj, Pitt je nakon ujedinjenja želio osloboditi rimokatolike nekih zakonskih prepreka. George III se nije slagao, rekavši da bi emancipacija katolika značila kršenje njegove krunidbene zakletve, prema kojoj je bio dužan braniti protestantizam.

Kako se suočio sa neslaganjem sa njegovim vjerskim reformama od strane kralja i većinske protestantske javnosti, Pitt je prijetio da će dati otkaz. Nedugo zatim Georgeu se opet vratila porfirija, za što je on krivio zabrinutost za problem emancipacije katolika. Dana 14. marta 1801. godine Pitta je formalno zamijenio Henry Addington, Pittov blizak prijatelj, kojem je Pitt ostao privatni savjetnik. Za vrijeme Addingtonovo mandata nije provedena skoro nijedna reforma, budući da je nacija bila protiv svake ideje o reformi, bojeći se ponavljanja Francuske revolucije u Ujedinjenom Kraljevstvu. Iako su tražili pasivno ponašanje u Ujedinjenom Kraljevstvu, javnost je željela jaku reakciju u Evropi, koju Addington nije potakao. U oktobru 1801. godine sklopljen je mir sa Francuzima, a potpisan 1802. godine.

Napoleonski ratovi

Karikatura koja prikazuje Georgea III kako posmatra niskog Napoleona na svom dlanu

George nije smatrao mir sa Francuskom stvarnim, već ga je prije gledao kao pokušaj stvaranja mira. Već 1803. dvije nacije su opet bile u ratu jedna sa drugom. Godine 1804. Georgea je opet bio onesposobljen porfirijom, a kada se oporavio saznao je da je Addington dosta nepopularan u narodu i da javnost priželjkuje Pitta nazad. Pitt je želio dodati Foxa svojoj vladi, ali Georgeu se on nije sviđao jer je poticao princa od Velsa da vodi ekstravagantan i rastrošan život, što George III nije odobravao. Lord Grenville je to smatrao nepravdom prema Foxu, te se odbio pridružiti novoj vladi.

Pitt se koncentrirao na formiranje alijanse sa Austrijom, Rusijom i Švedskom. Ova koalicija je doživjela istu sudbinu kao i prve dvije - doživjela je 1805. godine. Invazija na Ujedinjeno Kraljevstvo od strane Napoleona se činila sve vjerovatnijom sve do slavne pobjede lorda Nelsona u bici kod Trafalgara.

Problemi u Evropi negativno su uticali na Pittovo zdravlje. Pitt je umro 1806. godine, nakon čega je još jednom otvoreno pitanje ko će voditi vladu. Lord Grenville je postao premijer u vladi koja je uključivala i Foxa, kojeg je George počeo prihvatati. Nakon Foxove smrti u septembru 1806. godine, George i administracija su bili u otvorenom sukobu. Kako bi povećali broj vojnika, predložena je mjera koja bi omogućila katolicima da budu članovi svih rankova vojske. George nije naredio samo da zaborave na tu mogućnost, već i da odustanu od svake pomisli na to budućnosti. Ministri su pristali na prvi kraljev zahtjev, ali nisu mogli obećati za postupke u budućnosti. Godine 1807. svi su bili otpušteni i zamijenjeni vojvodom od Portlanda kao nominalnim premijerom, čije je stvarne ovlasti držao Spencer Perceval. Parlament je bio raspušten i naredni izbori dali su adminsitraciju snažnu većinu u Domu naroda. Ovo je bila posljednja od Georgevih velikih političkih odluka - zamijena vojvode od Portlanda Percevalom 1809. godine bila je od malog značaja.

Kasniji život i smrt

Princ od Velsa, sin Georgea III, koji je nakon njegove smrti postao George IV

Godine 1810. George je bio na vrhuncu svoje popularnosti, ali već skoro potpuno slijep i bolovima od reumatizma, te teško bolestan. Smatra se da je njegovo slabo zdravlje uzrokovala smrt njegovog najmlađeg djeteta, princeze Amelije. Priznao je da mu je potreban regent, pa je njegov najstariji sin ostao Georgev regent do kraja njegovog života. Do kraja 1811. godine George III je bio potpuno mentalno nesposoban i nikada se više nije oporavio. Živio je zatvoren u dvorcu Windsor do kraja života.

Spencer Perceval je bio ubijen 1812. godine, kao jedini britanski premijer koji je doživio tu sudbinu. Zamijenio ga je Robert Banks Jenkinson, 2. grof od Liverpoola. Bečki kongres donio je teritoriju Hanoveru, pa je princ od Velsa smatrao prigodnim da u tom trenutku hanover uzdigne od nivoa elektorata na nivo kraljevstva.

U međuvremenu Georgevo zdravstveno stanje se naglo pogoršalo. Potpuno je bio izgubio vid i polahko gubio sluh. Nikada nije saznao da je postao kralj Hanovera 1814. godine, niti da je izgubio suprugu 1818. godine. Na Božić 1819. godine pričao je neprekidno 58 sati besmislice. Posljednjih nekoliko sedmica nije mogao hodati. George III je umro 29. januara 1820. godine u dvorcu Windsor, sa svojim najdražim sinom, vojvodom od Yorka, pored postelje. Naslijedio ga je sin, do tada njegov regent, koji je postao George IV od Ujedinjenog Kraljevstva. Samo šest dana prije njega umro mu je sin, vojvoda od Kenta, čija je kćerka bila posljednji monarh iz dinastije Hanover.

U trenutku smrti George III je imao 81 godinu i 239 dana starosti, a vladao je 59 godina i 96 dana - i njegov život i njegova vladavina bili su duži nego životi i vladavine prethodnih engleskih, škotskih i britanskih vladara. Njegovo mjesto najduže je preuzela njegova unuka, Viktorija od Ujedinjenog Kraljevstva, a kasnije je poziciju najstarijeg vladara preuzela Georgeova prapraprapraunuka, Elizabeta II od Ujedinjenog Kraljevstva.

Prethodi:	Kralj Ujedinjenog Kraljevstva	Slijedi:
George II		George IV

Bilješke