Carine u srednjovjekovnoj Bosni

Carinski sistem u Bosni prati se od prvih sporazuma Bosanaca sa svojim susjedima. Povelja Kulina bana iz 1189. koja dozvoljava slobodno kretanje i trgovinu po Bosni ne pominje carinska ograničenja. Tragovi budućih carina vide se u formulaciji da ako neko želi može dati neki poklon bosanskom vladaru. Uzima se da promet Bosne sa Dubrovnikom tada još nije bio dominirajuća ekonomska osnova i da je tako Kulin ban protežirao dolazak stranih trgovaca u svoju zemlju. Kasnije se stanje mijenja i carine postaju osnovica na koju su stranci bili obavezni.

Carina je obično iznosila 10% robe koja se uvozila u Bosnu. Za robu koja je prodavana u Bosni carina je uzimana na prvom trgu u Bosni. Za robu koja je prolazila kroz Bosnu uzimana je prohodna carina, i to na zadnjem trgu na putu koji je izlazio izvan granica Bosne. Najvažnije carine bile su smještene na putnim komunikacijama i u razvijenim trgovima i rudnicima (Gradska naselja srednjovjekovne Bosne). To su Drijeva, Vrabač, Deževice, Podvisoki, Trebinje, Foča, Goražde, Borač, Višegrad, Olovo, Srebrenica. U njima je bila organizirana i uvozna i izvozna carina.

Ubiranje carine bilo je u domenu vladara. Krajem 14. i u 15. vijeku carine su dijeljene velmožama. Poslove oko ubiranja carine nadgledao je protovestijar. Ubiranje carine bio je posao koji je donosio zaradu, pa je zato bio predmet zakupljivanja. Bosanski vladari i velmože prodavali bi carinu za određeni period i tako unaprijed dobijali potrebna novčana sredstva koja su iskazivala vrijednost te carine. Najčešći zakupci carine bili su Dubrovčani i Mlečani (Venecijanci).

Tokom 15. vijeka dolazilo je češće do sukoba zbog carina. Velmože su svojom zasebnom carinskom politikom ugrožavali državne sporazume Bosne sa svojim susjedima. Najpoznatiji problemi odnosili su se na carinu na Zablatku kod Stona koju su vlastela Nikolići uspostavili za promet prema Dubrovniku mimo ranijih poznatih ugovora između Bosne i Dubrovnika. Spor je riješen 1418. uz intervenciju bosanskog vladara. Najviše sporova pružalo je neregularno naplaćivanje carina koje su ispoljavali bosanski velikaši. Tako se dešavalo da su njihovi carinici zbog dugova određenog trgovca (Dubrovčanina) taj dug naplaćivali od bilo kojeg trgovca porijeklom iz Dubrovnika. Problemi sa izvozom plemenitih metala doveli su do pojave njihovog posebnog označavanja (bolanje srebra).