Brandenburški koncerti

Brandenburški koncerti (njem. Die Brandenburgischen Konzerte, originalni naziv fr. Six Concerts Avec plusieurs Instruments) su grupa od šest koncerata za kamerni orkestar Johanna Sebastijana Bacha (BWV 1046–1051). On ih je posvetio grofu Christianu Ludwigu od Brandenburg-Schwedta (1677–1734), koga je zime 1718/1719. upoznao u Berlinu. Septembra 1721. poslao mu je koncerte sa posvetom.

Ime Brandenburških koncerata pojavljuje se u biografiji J.S.Bacha iz 1873–1879 i od tada se zadržalo do danas. Šest koncerata pokazuju veliku raznovrsnost stilova i strukture.^[1] Malo je muzičkih djela bilo tako omiljeno i često izvođeno poput Brandenburških koncerata koji su bili zasnovani na italijanskom Concerto grosso stilu.^[2]

Historija

Posveta Brandenburških koncerata

Gotovo polovina muzičkog stvaralaštva ovog kompozitora se smatra izgubljenim, a mnogi od njegovih koncerata postoje samo u kasnijim aranžmanima ili kopijama sumnjive autentičnosti. Ali njegovi tzv. Brandenburški koncerti opstali su u svom originalnom rukopisu, koji je upućen grofu od Brandenburga krajem marta 1721. Bachov vlastiti naziv je bio Six Concerts Avec plusieurs Instruments ("Šest koncerata za nekoliko instrumenata"). Bach je svirao za grofa Christiana Leopolda od Cöthena, koji je zatražio od Bacha da komponuje za njega muzičko djelo koje bi kasnije dodao u svoju opsežnu fonoteku.

Christian Ludwig od Brandenburg-Schwedta (1710, slika Antoinea Pesnea)

Bach je izgledao sretan u Cöthenu. Njegov zaštitnik, ne samo da je volio muziku, nego je bio i vješt muzičar koji je uložio znatan dio svojih prihoda za održavanje lične grupe od 18 muzičara i isto tako putujućih umjetnika. Kao kalvinista, Leopold ne koristi muziku u vjerskim obredima, a oslobodio je Bacha da komponuje sekularna instrumentalna djela i da svira za nastupe. Ipak, odnosi su počeli zahladnjivati nakon što Bach podnosi molbu za posao orguljaša u Hamburgu krajem 1720., ali je odbijen.

Originalni notni rukopis, koji je prošao kroz privatne ruke u biblioteku, bio je u tako dobrom stanju, da ukazuje na to da nikad nije bio ni korišten. Bach nikada nije dobio priznanje (a još manje bilo kakvu nagradu), te da su Brandenburški koncerti smatrani toliko bezvrijednim da su bili prodati za bagatelu nakon smrti princa Leopolda od Cöthena. Bach je bio mnogo više cijenjen kao izvođač nego kao kompozitor, i njegova instrumentalna muzika je brzo zaboravljena kada je dobio (svoj zadnji) posao u Leipzigu, gdje se ponovo usredsredio na vjersku muziku.

Brandenburški koncerti ostaju nepoznati za narednih šest generacija dok nisu konačno objavljeni 1850. godine za vrijeme obilježavanja stogodišnjice Bachove smrti. Nakon toga su 1869. na široko distribuisani kao dio autoritativnih bachovih "Gesellschaft" izdanja. Čak i tako, njihova popularnost će morati čekati još skoro jedan vijek za fonograf.^[1]

Koncerti

koncert	tonalitet	BWV	instrumenti
Prvi brandenburški koncert	F-dur	BWV 1046	2 horne, 3 barokne oboe, fagot, mala violina, gudači, kontinuo
Drugi brandenburški koncert	F-dur	BWV 1047	barokne trube, violina, blok flauta, barokna oboa, gudači, kontinuo
Treći brandenburški koncert	G-dur	BWV 1048	3 violine, 3 viole, 3 violončela, kontinuo
Četvrti brandenburški koncert	G-dur	BWV 1049	violina, 2 blok flaute, gudači, kontinuo
Peti brandenburški koncert	D-dur	BWV 1050	čembalo, violina, poprečna flauta, gudači, kontinuo
Šesti brandenburški koncert	B-dur	BWV 1051	2 viole, violončelo, 2 viola da gambe, violone, kontinuo

.^[1]

Brandenburški koncert br. 1 u F-duru, BWV 1046

Nije naveden tempo (obično se izvodio u Allegro ili Allegro moderato tempu)
Adagio
Allegro
Menuet – Trio I – Menuet da capo – Polacca – Menuet da capo – Trio II – Menuet da capo

Jedini Brandenburški koncert u četiri stavka. Prvi stavak može izgledati kao uobičajeni brzo-sporo-brzo oblik u kojem je završni plesni dio dodat, ali naučnici uočavaju njegovo složenije porijeklo, u kojem prvi, drugi i četvrti stavak sačinjavaju "sinfoniju" kojom se uvodi "Lovačka kantata" iz 1713. i na taj način postaje više kao standardna svita iz tog vremena. Sveukupna orkestracija je neuobičajena. Sam broj instrumenata daje djelu više orkestarski nego kamerni karakter. Karl Geiringer naziva ga "koncertna simfonija." Vjerovatno Bach započinje svoje muzičko djelo sa snažnim početkom za lijenog pokrovitelja koji bi mogao suditi o cijelom djelu na osnovu njegovog početka. Ipak, unatoč njegovoj neposrednoj privlačnosti za konzervativne uši, svaki stavak ima izuzetne osobine tipične za Bachov nezadrživi dar za muzičke pronalaske.

Prvi stavak predstavlja četiri minute čistog samouvjerenog, razmetljivog i zaraznog zanosa, u kojem ipak postoji podtekst nelagodnosti. Dva prirodna roga čini se da imaju svoj prvi solo nastup u koncertu. Ipak, njihov hrapavi zvuk (više piskav u odnosu na moderne rogove) remeti inače pažljivo uravnoteženu teksturu i njihovi uporni glasni lovački pozivi remete ukupni ritam. Harnoncourt sugeriše simbolički značaj u tome što rog svirači nisu bili dio redovnog dvorskog orkestra. U tom slučaju njihov piskavi zvuk ukazuje na neželjenog gosta. Drugi sporiji stavak je komponovan za cijeli ansambl, gdje se tužna melodija izmjenjuje između oboe i violine uz pratnju basa. Treći stavak ima najbliži pristup standardnom concerto obliku, sa 6/8 ritmom koji se nakratko prekida u mjeri 82 (od 120), a zatim nastavlja veselo do kraja.^[1]

Brandenburški koncert br. 2 u F-duru, BWV 1047

Nije naveden tempo (obično se izvodio u Allegro ili Allegro moderato tempu)
Andante
Allegro assai

Od svih brandenburških koncerata, drugi se smatra najbližim uobičajenom Concerto grosso obliku, iako više u smislu njegovog zvuka nego njegove strukture. ^[1] Prvi stavak prati sveprisutni ritornello stil, u kojem se glavna tema za cijeli orkestar ("tutti") ponavlja u raznim muzičkim ključevima, poput stubova zgrade ili središnje teme u govoru. Ali ova osnova je popunjena na veoma jedinstven način: sa "dopunskim" muzičkim materijalom koji je često ključni za solo epizode i dosta toga se vraća kasnije u samom djelu - tako da je na taj način to od jednake važnosti za ritornello temu (zanimljivo je da završno ponavljanje jednog od ovih odlomaka otkriva istaknuti "B-A-C-H" obrazac u basu). Drugim riječima, Bach pokazuje istu suptilnost u planiranju događaja u samom stavku, kao i svoju sposobnost da spoji teme istovremeno, praveći mnogo teži nivo muzičkog diskursa nego što je to obično zahtijevano u njegovo vrijeme.

Središnji stavak je rijedak primjer kvarteta kreiranog od strane Bacha (gotovo sva njegova kamerna djela su predstavljena kroz trio teksturu), u kojoj se melodijska linija dijeli između gornja tri instrumenta. Njihov rad više liči na mozaik u predstavljanju slike koja bi se obično napravila na mnogo jednostavniji način. Ako je trubač izostavljen u sporom stavku, zadnji stavak pruža obilatu nadoknadu gdje truba preuzima vodeću ulogu pri sviranju fugalne teme. Od svih Bachovih brzih stavaka, ovaj najviše prevazilazi predrasudu da je fuga suhi, akademski proces. U ovom stavku to djeluje više kao živahni razgovor ili nadahnuta jurnjava u kojoj uvijek očekujemo dolazak glavne teme, ali se nekako iznenadimo kada stigne.^[3]

Brandenburški koncert br. 3 u G-duru, BWV 1048

Nije naveden tempo (obično se izvodio u Allegro ili Allegro moderato tempu)
Adagio
Allegro

Treći brandenburški koncert odstupa od uobičajenog koncerto grosso oblika za soliste koji se izdvajaju iz orkestra, a umjesto toga tretira sve članove ansambla kao samostalne solo glasove: tri violine, tri viole i tri violončela, podržani sa continuo grupom (bas i čembalo). Glavna muzička tema prvog "Allegro" stavka vrti se oko tri note koje u silaznom obliku idu na donju susjednu notu, a zatim se vraćaju na početni ton. Ova muzička ćelija kaskadnog oblika ide po dubini tona kroz sve žičane muzičke instrumente koji se koriste u ovom djelu, naglašavajući prirodne jednakosti među glasovima u Bachovom načinu pisanja muzike. Središnji "Adagio" stavak se sastoji samo od dva povezana akorda, ponekad odsviranih sa improvizovanom kadencom, ili čak uvođenjem drugog usporenog stavka, što je prihvaćena praksa u vrijeme Bacha. Koncert se zatvara sa uobičajenim intenzivnim "Allegro" finalom u 12/8 ritmu, a za razliku od završnih "gigues" stavaka sa kojima je Bach zaključivao većinu svojih plesnih svita (eng. dance suites). ^[3]

Brandenburški koncert br. 4 u G-duru, BWV 1049

Allegro
Andante
Presto

Četvrti koncert otvara opsežan muzički odjeljak koji ne samo da predstavlja osnovni materijal za cijeli stavak, nego i otkriva instrumentalni argument: solo grupa je u suprotnosti sa ostatkom orkestra i u okviru ove solo grupe postoji dijalog između dva "recordera" (duhački muzički instrumenti) i violine. Ova djeluje kao mikrokosmos samog djela u cjelini, koji sadrži svoje suprotnosti, udaljavanja i povratka, i tek na kraju ćemo opet čuti stavak u punom izdanju. Umjesto jednostavno ograničavajući solaže na epizode, Bach pomjera solo prelaze iz ritornello strukture tako da slušalac jednostavno ne može predvidjeti kada će se solisti biti u prvom planu. U ovom koncertu solisti stalno izlaze u prvi plan iz većih orkestarskih tekstura, da bi se ubrzo zatim pridružili nazad orkestru.

Drugi stavak predstavlja novi koncept u koncertima ("concertos") J.S. Bacha: ovdje postoji bliski dijalog između solo grupe i orkestra ("tutti") u kojem je kontrast naglašen glasnošću izvođenja muzičkog djela, a ne melodijskim materijalom. Ovaj muzički stavak se tako nastavlja izvoditi kroz ponavljanje. U zadnjem stavku čujemo još jedno izvođenje u concerto stilu: otvaranje u ritornellu je u suštini fuga, muzička tema koja se kasnije može koristiti na različite načine. Postoji samo nekoliko mjesta u djelu na kojima je u potpunosti odsutan uhodani način izvođenja ove vrste koncerta. Tako je očekivani kontrast ritornella i muzičke teme zamijenjen čestim kontrastima instrumentacije, i punijim izlaganjima muzičke teme pružajući orkestru ("tutti") zvučnost koja je obično povezana sa ritornellom. Osim toga pojavljuje se još jedna uobičajena osobina concerta - virtuoznost, koja se ostvaruje kroz violinske solo dionice, nešto što po svojoj prirodi pretvara fugu (koja je sama po sebi izvanredna) u blistavi koncertni stavak.^[3]

Brandenburški koncert br. 5 u D duru, BWV 1050

Allegro
Affettuoso
Allegro

Peti brandenburški koncert se smatra posljednjim napisanim koncertom iz serije od 6 koncerata. Namijenjen je kao sredstvo da pokaže mogućnosti novog harpsikorda iz Cöthena. Bach je u ovom stavku vjerovatno sam svirao solo dionicu za harpsikord, a Philipp Spitta smatra da je solo dionica za harpsikord zahtijevala spretnost prstiju koju niko drugi nije posjedovao u to vrijeme. Peti brandenburški koncert je historijski najvažniji iz ove serije od 6 koncerata, pošto je to najstariji poznati primjer u kojem je harpsikord uzdignut od uobičajene uloge continuo pratnje u solo instrument.

Neobično dugi prvi stavak doslovno razbija kalup starog ritornello oblika, dok se melodija iz početka stavka vraća samo u fragmentima i ustupa dugom laganom središnjem dijelu koji je daleko razvijeniji i ima veću emotivnu razliku od obične muzičke epizode. Kroz cijeli stavak harpsikord ne samo da drži svoju ulogu, nego stalno izmiče svojoj ulozi pratećeg instrumenta da bi nadjačao i zauzeo pažnju od solo flaute i violine. Ali najviše od svega tu je izvanredna kadenca. Kao da žele da naglase svoju važnost, drugi muzički instrumenti ne izvode duge solo dionice što je to u kasnijim koncertima, nego usporavaju i odvode, kao da se s poštovanjem klanjaju, okrećući se i povlačeći pred kraljevskim prisustvom veličanstvenog harpsikorda. Reflektivni drugi stavak (sa oznakom "affettuoso") prikazuje suptilniji formalno odvažniji solo i "tutti" podjele vanjskog kretanja kroz promjene u intenzitetu dok harpsikord prelijeva granice pratnje sa brzim prelazima koje zgušnjavaju teksturu i dovode do promjena u dinamici izvan onih koje su označene u samom djelu. Kanonske osnove drugog stavka pojavljuju se potpunije u fuga završetku, u kojem je harpsikord ne samo puni učesnik u spletu započetom sa violinom i flautom, nego ubrzo dominira čitavim ansamblom sa gustim 16-inskim notnim prelazima podržan triolama..^[1]

Brandenburški koncert br. 6 u B duru, BWV 1051

Nije naveden tempo (obično se izvodio u Allegro ili Allegro moderato tempu)
Adagio ma non-tanto
Allegro

Šesti brandenburški koncert je završni koncert iz serije od šest koncerata posvećenih Christianu Ludwigu, Margraveu od Brandenburga kao prijava za posao dvorskog kompozitora, ali očigledno bezuspješna.

Johann Sebastian Bach je za ovaj završni koncert izabrao ograničenu instrumentaciju sa gudačima i continuom, što znači da je harpsikord jedini negudački instrument koji se čuje u ovom koncertu. Svi ostali koncerti iz ove serije imaju široku upotrebu kontrastnih boja zvuka, uravnotežujući gudače sa puhačima, često na potpuno nove načine. Ovo ograničenje boje zvuka je također produžen na raspon zvuka, bez violine, samo dvije viole, dvije viole da gamba, violončelo i violon, koji je u blizini raspona violončela i iz viola da gamba porodice muzičkih instrumenata. Sveukupni učinak ove odluke je duh smirivanja i završetka. Nema visceralne kontrasti u muzici, iako je završni Allegro brži od ostala dva stavka, a 6. brandenburški koncert predstavlja sjajan način da se okonča ukupna serija koncerata.

Bachovo pisanje za ove instrumente je bilo nekonvencionalno za to vrijeme. U ranom 18. vijeku muzički instrumenti iz porodice violine sa dubljim tonom su u orkestru imali sporedne uloge. Oni su dobijali uglavnom relativno lake dijelove da sviraju, dok su gamba i instrumenti iz njene porodice smatrani kamernim instrumentima i često su dobijali teže sviračke dionice. Bach je izabrao da preokrene nivo težine, dajući violi i violončelu teške solo dionice, dok su gamba svirači bili slobodni da sviraju sporedne muzičke dionice. U drugom Adagio stavku, oni su potpuno tihi. Obrazac sa tri stavka u djelu je također pun preokreta. Otvarajući stavak u početku zvuči kao slobodno sastavljen fugalni aranžman, oslobođen oštrih suprotnosti obično povezanih sa concerto oblikom. Njegov ritornello, obično usredsređen na ponavljanje malih dijelova iz glavnog melodijskog materijala luta zajedno bez privlačenja mnogo pažnje na sebe, dok je muzika koja je trebala da se izvede iz ritornella jasna i oštra. Uvečavajući nepravilnosti još dalje, drugi stavak (lijep i smiren) završava u drugačijem ključu od onog iz početka koncerta. Završni stavak preuzima karakter fugalnog Giguea, ali otkriva se kao skup varijacija na osnovu početnog ritornella, što je mnogo slobodnije predstavljanje muzičkog materijala od uobičajenog predstavljanja početnog materijala.

Ova iznenađenja na mnoge načine dovode do zaključka da je ovo najraznovrsniji i najuočljiviji među brandenburškim koncertima. Njegova ljepota je jednaka njegovim muzičkim izumima.^[4]