Borba patricija i plebejaca

Borba patricija i plebejaca ili borba staleža podrazumijeva politički sukob između dvije glavne društvene grupe tokom perioda rane Rimske republike (509–280. p. n. e.), koji su vodili plebejci s ciljem da se po političkim pravima izjednače s povlaštenom grupom patricija, što je u potpunosti i postignuto 287. godine p. n. e.

Analistička tradicija

Prema analističkoj historiografskoj tradiciji, za koju nam je glavni izvor Tit Livije, patriciji su, nakon svrgavanja posljednjeg rimskog kralja Tarkvinija Oholog 509. godine p. n. e., prisvojili za sebe svu vlast u državi i postali jedini vladajući sloj, dok su plebejci bili niži, podređeni društveni sloj. U početku su samo patriciji mogli biti birani na državne položaje (magistrature), kao što je konzulat, te u svećeničke kolegije i Rimski senat.

Međutim, patriciji su svoju vlast zloupotrebljavali, koristili su prezaduženost plebejaca da ih prodaju u ropstvo (dužničko ropstvo nazivalo se nexum), u sudskim parnicama bili su po definiciji naklonjeniji patricijima, manipulirali su odlukama centurijatskih skupština itd.

Plebejci su na takve zloupotrebe odgovorili osnivanjem položaja narodnih tribuna, čije je pravo na zaštitu plebejaca najzad bilo priznato i od patricija. Također su ustanovili plebejske skupštine (concilium plebis), na čije odluke nije bila potrebna suglasnost senata i koje su prvobitno obavezivale samo plebejce, ali su 287. godine p. n. e. postale obavezne za sve rimske građane. Jedno od najvećih oružja plebejaca u ovoj borbi bila je "secesija", kada bi oni masovno napustili grad Rim i time značajno umanjili njegov odbrambeni potencijal.

Godine 449. p. n. e. decemviri su kodificirali Zakone dvanaest tablica, ali je njihova 11. tablica uvela zabranu (ili samo potvrdila već postojeću zabranu) sklapanja braka između patricija i plebejaca. Međutim, ta je zabrana ubrzo ukinuta Kanulejevim zakonom iz 445. godine p. n. e.

Zakon Licinija i Sekstija je 367. godine p. n. e. obnovio konzulat, umjesto kojega su se dugo birali vojni tribuni s konzulskom vlašću, te je istovremeno odredio jedan od dvojice konzula mora biti plebejac. Uskoro su i dužnosti diktatora, konzula i pretora postale dostupne i plebejcima.

Posljednji čin borbe između patricija i plebejaca odigrao se 287. godine p. n. e., kada je senat odbio zahtjev prezaduženih sitnih zemljoposjednika da se ukinu postojeći dugovi. Došlo je do nove (i historijski jedine vjerovatne) secesije plebejaca, nakon čega je senat postavio Kvinta Hortenzija Starijeg za diktatora, koji je riješio problem (ne zna se kako) i sproveo zakon (lex Horenstia), koji je odluke senata i tributske skupštine izjednačio po pravnoj snazi. Iako su se i poslije toga porodice dijelile na patricijske i plebejske, između njih je nestalo svake političke i pravne razlike.

Moderna kritika

Kako su rasle veličina i moć rimske države tokom rane republike (509–280. god. p. n. e.), stvarane su nove dužnosti i institucije, a stare su prilagođavane kako bi se dovele u sklad sa promijenjenim vojnim, političkim, društvenim i ekonomskim potrebama države i njenog stanovništva. Prema analističkoj predaji, dakle, sve su ove promjene i inovacije uslijedile kao rezultat borbe između dva društvena staleža, patricija i plebejaca. Smatralo se da je ta borba počela u prvim godinama republike i da je trajala više od 200 godina. U početku su patriciji navodno uživali monopol na moć (konzulat, senat i sve religijske dužnosti), dok su plebejci počeli samo s pravom glasa u skupštinama. Tokom borbe plebejci su, kako se vjerovalo, postepeno za sebe osiguravali ustupke od patricija, i to kroz političku agitaciju i sukobljavanje, dok se na kraju pravno nisu izjednačili s njima. Tako su antički historičari, uključujući Livija, sve aspekte unutrašnjeg političkog razvoja ranog Rima opisali u terminima jednog jedinog društvenog pokreta.

Razlika između patricija i plebejaca je, prema predaji, bila stara koliko i sam Rim i bila je uvedena za vrijeme Romula. Kako je rečeno, pravo historijsko datiranje i objašnjenje ove razlike još uvijek predstavlja najveće neriješeno pitanje historije ranog Rima. Ta je razlika postojala tokom srednje i pozne republike, ali se moderni naučnici ne slažu oko toga kada je i kako ona nastala; sve je rašireniji stav da je ona nastala i polako se razvijala tokom rane republike. U vrijeme srednje i pozne republike ona je velikim dijelom već bila bez značaja. Čak i ako se klasifikacija patricijskih i plebejskih imena poznata iz srednje i pozne republike primijeni na spisak konzula za period od 509. do 445. god. p. n. e., plebejska su imena dobro zastupljena (30%), pa se danas smatra da plebejcima vjerovatno nikada nije ni bilo zabranjeno da se biraju na položaj konzula. U vrijeme srednje i pozne republike tek je desetak rimskih porodica bilo patricijskog porijekla, a sve su ostale bile plebejske. I patricijske i plebejske porodice činile su nobilitet, koji se jednostavno sastojao od svih potomaka konzula. Stoga termin "patricij" nije istovjetan s terminom "nobil" i ne treba da se miješa s njim: patriciji su činili samo jedan dio rimskog nobiliteta srednje i pozne republike. U kasnije je vrijeme jedina razlika između patricija i plebejaca bila u tome što je svaka grupa imala ili nije imala pravo da na neke manje svećeničke položaje, npr. položaj "kralja religije" (rex sacrorum).

Protivrječnosti, neslaganja i logički nedostaci Livijevog prikaza rane republike jasno pokazuju da teza analističke predaje o borbi staleža predstavlja veliko pojednostavljivanje jednog veoma složenog niza događaja koji nisu imali jedinstveni uzrok. Tenzije su svakako postojale; nijedna država ne može provesti 200 godina bez nekog stepena društvenog sukoba i ekonomskih teškoća. Zapravo, pravni izvori pokazuju da je zakon o dužnicima u ranom Rimu bio veoma strog, pa je sigurno ponekad izazivao mnogo teškoća. Ipak, ne može se povjerovati da su svi aspekti unutrašnjeg političkog razvoja ranog Rima rezultirali iz jednog jedinog uzroka. Rani dokumenti, ukoliko su bili dostupni, kasnijim bi analistima rekli malo šta više od toga da je ustanovljena neka magistratura ili da je usvojen neki zakon. Objašnjenje razloga zbog čega je neka magistratura uvedena ili neki zakon donesen mogao je osigurati samo folklor ili mašta samog historičara, a ni na jedno od toga se ne možemo osloniti. Livijev opis političkih kriza u ranoj republici pokazuje političku retoriku i taktiku pozne republike, pa mu se stoga ne može pokloniti veliko povjerenje. Na primjer, agrarno zakonodavstvo rane republike opisano je u terminima pozne republike. Isto tako, sukobi između narodnih tribuna i senata modelirani su prema politici optimata i populara pozne republike. Stoga se mora biti pažljiv prilikom ispitivanja unutrašnjeg razvoja rane rimske republike. Mnoge od glavnih inovacija o kojima govori antička predaja mogu se prihvatiti, ali se ne može sasvim vjerovati antičkoj interpretaciji tih činjenica.

Također pogledajte

Reference

Kurt Raaflaub, ed. Social Struggles in Archaic Rome: New Perspectives on the Conflict of the Orders (University of California Press, 1986)