Bitka za Derventu 1944.

Bitka za oslobođenje Dervente od njemačkih snaga i ustaških i četničkih jedinica, u Drugom svjetskom ratu, zbila se od 27. do 29. juna 1944. godine.

Bitka za Derventu 1944.
Narodnooslobodilačka borba i Drugi svjetski rat
Datum	27–29. juni 1944.
Lokacija	područje Dervente, okupirana Jugoslavija Nezavisna Država Hrvatska (danas Bosna i Hercegovina)
Ishod	Neuspio pokušaj oslobođenja
Sukobljene strane
Nezavisna država Hrvatska Sile osovine: Treći reich Jugoslavenska vojska u otadžbini (četnički pokret) Partizani
Komandanti
Jure Francetić Friedrich Stahl Draža Mihailović Josip Broz Tito
Vojne jedinice
Nepoznat broj vojnika (Njemačka) Derventski ustaški zdrug NDH 4. lovački puk NDH Glavnina 1. bojne 6. posadnog zdruga Dijelovi Vrbaske četničke brigade Jedanaesta krajiška divizija NOVJ – 14. srednjobosanska udarna brigada – Peta kozaračka brigada Tešanjsko-teslićki partizanski odred Prnjavorski partizanski odred

Historija pokreta otpora u Derventi

Oružane akcije pokreta otpora na području Dervente, zapadno od pruge Derventa – Doboj, ototpočete su u oktobru 1941. i jačale do proljeća 1942. Zatim je, tokom pet-šest mjeseci, nakon dolaska četnika, intenzitet ustanka stagnirao. Početkom 1943. se revitalizirao, a juna 1944. slobodna teritorija se Derventi približila na oko 15 km.

Derventa je u svim prethodnim režimima imala jak vojni garnizon, a od juna 1942. i seosku ustašku miliciju, kao predstražu prema području Prnjavoru, u kojem su najčešće bile partizanske jedinice.

Borbene operacije

Januara 1943. godine 1. proleterska divizija NOVJ je planirala napad na ovaj garnizon, što je omela Četvrta neprijateljska ofanziva. Jedanaesta krajiška divizija NOVJ je 1943. i prvom polovinom 1944. godine bila angažirana u razbijanju četničkih snaga, pa nije imala snage da pokrene ovakav napad, posebno imajući u vidu značajne neprijateljske snage u Doboju i Bosanskom Brodu. Opće mišljenje je bilo da je Derventa neprikosnovena ustaška tvrđava.

Kada je, u ljeto 1944. 11. divizija brojno i borbeno ojačala, organizifrala je napad na Derventu. Namjera nije bila daje zauzme i zadrži, jer u to vrijeme na tako nešto se nije moglo očekivati. Plan je bio da se, po mogućnosti, razbije garnizon, a ustašama i četnicima pokaže da im Derventa nije sigurno sklonište. U ovoj diviziji je bilo i mnogo boraca sa područja Dervente.

Još 12. juna 1944 neprijatelji su imali informaciju da se

jake snage 14. srednjobosanske, 5. kozarske, 12. krajiške, Tešanjsko-teslićki i

Prnjavorski partizanski odred« nalaze u blizini Dervente. Slijedećeg dana pominje i 18. hrvatsku (istočnobosansku brigadu), konstatujući da partizanske snage »postaju sve jače na... području« Dervente: »Ponovno se potvrđuje vijest da se Tito okružen partizanskim funkcionerima nalazi u Kulašima.«

Krajem juna (26.), štab 4. lovačke pukovnije NDH konstatira da su partizani "jakim snagama koncentrisani zapadno i južno od Dervente" i da "izgleda da je napad na Derventu neizbježan".

Štab 11. divizije je naredio 14. srednjobosanskoj udarnoj brigadi (bez 5. bataljona) da se, u napadu na Derventu i okolna uporišta, pridruži 5. kozaračkoj (bez 3. bataljona), 18. hrvatskoj istočnobosanskoj brigadu i Tešanjsko-teslićkom partizanskom odredu. Svakoj od ovih jedinica su odijeljeni preciznizadaci.

• 14. SNOUB (teško naoružanje: 4 teška minobacača i 35 puškomitraljeza) napada Derventu između komunikacija Prnjavor – Derventa i Bosanski Brod – Derventa. Jednim vodom je išao napad prekp gvozdenog mosta na Ukrini a drugim, zaobilazno, cestom Bosanski Brod — Derventa, preko Čardaka, ka gradu. Jedan bataljon je trebao postaviti zasjedu u visini rječice Zirovine, prema Brodu, a jednim je planiran napad na miliciju u selima Bijelo Brdo i Kuljenovci.
• Peta kozaračka brigada (teško naoružanje: sa 2 teška miniobacača, 3 topa i

50 puškomitraljeza) je dobila zadatak da sa tri bataljona napadne grad sa sjeverozapadne strane, a jednim, iz pravca Kalenderovci – Detlak – Vrdoljaci, da razbije neprijateljske posade u pravcu napada i prodre u grad.

• Osamnaesta hrvatska brigada je trebala napasti sa jugoistočne strane i jednim bataljonom likvidirati neprijateljske snage u rejonu Šušnjari – Vrhovi. Te položaje je zatim trebala čvrsto zaposjesti i tako onemogućiti napad neprijateljske intervencije iz Doboja. Jednim bataljonom i Tešanjsko-teslićkim odredom trebala je da "fingira" lažni napad na neprijateljska uporišta: Cer – Foča (kod Doboja) – Johovae, da bi za osvojeni prostor vezala prisutnu 2. bojnu 4. lovačke pukovnije i dijelove 1. bojne 6. posadnog zdruga. Planirano je da napad počne 27. juna 1944., u 23:00 sata.

Tokom realizacije dobijenih zapovijesti, 14. brigada je imala izvjesne izmjene u grupiranju snaga, jer je Štab brigade procijenio da jedan bataljon nema potencijala da sasvim neutralizira ustašku miliciju na području Kuljenovci – Bij elo Brdo – Begljuci, jer je u susjedstvu bila i njihova jedinica u selima Pjevalovci i Bosanski Dubočac. Zato je brigada formirala još jedan – Privremeni bataljon i povukla 2. četu iz 2. bataljona i 3. četu iz 3. Bataljona. Zatim ih je pojačala i nekim jačim vodovima ostalih četa. Pojačanim četama je komandovao Marka Mihajlović, zamjenik komandanta 2. bataljona i zamjenik komandanta 3. bataljona. Novoformirani bataljon je ušao u napad iz pravca Bosanskog Broda, preko Čardaka. Istovremeno je 1. bataljon, preko gvozdenog mosta, na Ukrini, napao željezničku stanicu i kasarnu u gradu.

Neprijatelj je na području Dervente imao 4. lovačku pukovniju (bez 3. bojne, koja je bila oko Maglaja) i 1. bojnu 6. posadnog zdruga. Ustaški štab je organizirao spoljnu odbranu, da bi izbjegao ulične neizvjesne borbe. U gradu su bili samo Štab i dijelovi 4. bojne, 14. i 15. satnija i 2. bateriju 16. artiljerijskog diviziona, dok su mu ostale snage a ostale snage bile zapadno i južno od Dervente. Prva bojna, ojačana dijelovima 1. bojne 6. posadnog zdruga, bila je raspoređena na položajima Kalenderovci – Vrhovi – Vrdoljaci, a 2. bojna 4. lovačkog puka sa glavninom 1. bojne 6. posadnog zdruga, u funkciji operativne rezerve, bila razmještena u rejonu Johovac – Foča (kod Doboja), na cesti Derventa – Doboj.

Bataljoni 14. udarne brigade su, opreza radi, sporo napredovali cestom Prnjavor – Derventa. Na prilazima gradu, iz kolone su se izdvojili, najprije 4. i privremeni bataljon, da bi ga zaobišli sa sjevera. Zatim su 2. i 3. Bataljon krenuli na Kuljenovce i Bijelo Brdo. Prvi bataljon i Štab brigade približavali su se cestom prema gvozdenom mostu na Ukrini.

Borba za Derventu počela je iz pravca napada 2. bataljona 5. kozaračke.

U 22,30 časova 2. satnija 1. bojne 4. lovačkog puka izvijestila je pretpostavljenu komandu da je napadnuta sa svih strana. Poslije 15 minuta borbe satnija je napustila položaje, a zgrada u kojoj je bila smještena komanda satnije bila je u plamenu. Kako je desetak minuta ranije (u 22,20) otkriveno prisustvo partizanskih snaga u rejonu Bijelo Brdo (3. bataljon 14. brigade — primjedba autora), a u 22,40 časova napadnuta ustaška milicija u Derventskom lugu, štab 4. lovačkog puka zaključio je da jake partizanske jedinice idu na Derventu. Obavještavajući o tome pretpostavljenu komandu, on, između ostalog kaže:

».. . izdan nalog da 5. sat 2/4 lp sa tg. 300 odmah krene za Derventu, a ostali dijelovi 2/4 lp da se prikupljaju na Počivaljki.«

Iz neprijateljskih izvještaja je kasnije zaključeno da su u međuvremenu pokrenuta njihova 2. bojna 4. lovačkog puka i glavnina 1. bojne 6. posadnog zdruga, koji su oko ponoći 27. juna bili na Počivaljki. Istovremeno je i 2. baterija 16. artiljerijskog diviziona poljskim topovima iz 13. čete sa Vrdoljaka djelovala permanentnom paljbom vatru po pozicijama napada 5. i 14. brigade.

Ustaški štab je oko ponoći prešao u zgradu gimnazije, u kojoj je bila 15 satnija. Uz pomoć njemačkog instruktora, gimnazijska zgrada je pretvorena u snažno uporište. Uporedo je uspostavljen i drugi uporišni punkt u rejonu željezničke stanice i kasarne. To uporište je imalo podršku iz „oklopnog vlaka na samoj postaji“.

Kada su 4. bataljon 5. kozaračke i 1. bataljon 14. srednjobosanske brigade zajedno prišli gvozdenom mostu na Ukrini, bataljon 5. brigade je krenuo je prvi preko mosta. Za njima je prešao i bataljon 14. i ubacio se u kolonu 4. bataljona 5. brigade. Tako su ušli u grad. Čelna četa 5. kozaračke je otpočela borbu na prilazima željezničkoj stanici, gdje se uključuje i 1. bataljon 14. brigade. Glavnina 4. bataljona 5. brigade uputila se prema centru grada i gimnaziji.

Iz neprijateljskih izvještaja vidi se da su odmah po dolasku štaba 4 lovačke pukovnije u gimnaziju nastale »ulične borbe u Derventi, kao i napad odmetnika na gimnaziju«, a da je oklopni vlak krstario po »željezničkoj postaji«, iz čega bi se moglo zaključiti da u to vrijeme (23,35)

još nije uslijedio glavni napad na željezničku stanicu. Privremeni bataljon 14. brigade, koji je nastupao cestom od Broda, primicao se u to vrijeme neprijateljskim položajima oko Čardaka, gdje je bila neprijateljska artiljerija. Iz podatka da je sa 2. baterijom na Čardaku prekinuta telefonska veza u 00,30 časova 28. juna vidi se da je privremeni bataljon tada zauzeo ove artiljerijske vatrene položaje i zaplijenio na njima neprijateljska artiljerijska oruđa. Posada je, navodno, uspjela da iz 4 haubice, koliko je imala, izvadi zatvarače i odnese. Dio posade bio je zarobljen, što potvrđuju izjave preživjelih učesnika u ovom napadu.

U to vrujeme, 1. bataljon 14. brigade i četa 4. bataljona 5. Kozaračke, svim snagama, su napadali ustaše oko željezničke stanice. Zapaljeni su stanična zgrada i neki željeznički magacini. Pritisak partizana je bio toliko snažan da su branitelji, oko 1:00 sat, 28. juna dovedeni u paninu krizu:

»Na željezničkoj postaji nastao je metež i povlačenje domobrana u vojarnu«, konstatuje o tome neprijatelj. Štab 4. lovačke pukovnije, na osnovu takvog stanja oko željezničke stanice

i kasarne, izdao je naređenje zapovjedniku 14. protuoklopne satnije (nije ustanovljeno gdje se u tom momentu nalazila — primjedba autora) da se sa svoja 3 topa evakuiše u pravcu Broda. I njih je zaplijenio privremeni bataljon 14. brigade,224 ali kao i ona 4 prva onesposobljene, jer je iz njih neprijatelj izvadio zatvarače.

Tako je već oko 1:00, 28. juna neprijatelj u Derventi izgubio sva artiljerijska oruđa, budući da je jedan protutenkovski i dva brdska topa do tada već bila zaplijenila 5. Brigada. U gradu su iz gorjele željeznička stanica, zgrade općine, Zempro-a, oružničke postaje, pošte i neka skladišta.

Tada nije bilo poznato da je na željezničkoj stanici stacioniran njemački oklopni voz. Snage koje je prije napada neprijatelj imao u gradu i one dovede prije ili u toku napada uključivale su:

njemački oklopni voz sa pravca Doboja, 5. satniju 2. bojne sa k. 300 i izvjesne

dijelove 1. bojne 4. lovačkog puka, jakim napadima 14. i 5. brigade, dovedeni su bili u težak položaj, pa je štab 4. lovačkog puka stalno vapio da mu se pošalje pomoć. U 1,55 časova 28. juna zapovjedništvo drugog zbornog područja izvijestilo je o ovom napadu i ministarstvo oružanih snaga NDH (MINORS) da se u gradu vode teške borbe i da Drugo zborno područje nema dovoljno snaga da interveniše.225 U 2,00 časa iz Broda prema Derventi upućene su dvije satnije 2. bojne, tzv. brzog ustaškog zdruga. U 2,20 časova tražena je i pomoć od komande 13. SS divizije iz Tuzle, ali je Gemuend Hauptsturmfuehrer odgovorio da pomoć ne može dati, jer ne raspolaže nikakvim slobodnim snagama. Jedino je zapovjednik četnog vježbališta u Vinskoj, Klajn, obećao da će poslati jednu ojačanu satniju. Ona je upućena prema Derventi u 4,00 časa. Uzbuna je dignuta na sve strane, pa je tako u 5,00 časova iz Broda isplovila i jedna topovnjača uzvodno prema Dubočcu, da spriječi eventualno prebacivanje partizanskih snaga iz Slavonije prema Derventi.

Prvi bataljon 14. srednjobosanske darne brigade, predvođene Momirom Lalovićem i Pepijem Tvrzom, komandantom i komesarom bataljona, isa komandirima, četa Lukom Jokanovićem, Huseinom Avdićem i Petrom Kneževićem maksimalno se trudio da savlada posadu željezničke stanice.

Peta brigada je izdvojila Drugi bataljon (bez čete) i uputila u pravcu Kamen – Vrhovi – Lupljanica, poglavito zbog četnika koji su se oglašavali iz tog pravca, nego zbog ustaša NDH. Već prije četiri sata ujutro, štab 5. brigade je iz okršaja oko gimnazije izvukao i 4. bataljon i poslao ga u pravcu kasarne i Broda

Međutim, oko četiri sata, 28. juna, neprijatelju je pristizala je pomoć koja se prvo sukobila sa dijelovima 5. kozaračke, oko groblja na južnoj periferiji Dervente. Bile su to 2. bojna 4. lovačkog puka i glavnina 1. bojne 6. posadnog zdruga, sa naredbom da poslije ponoći krenu sa Počivaljke u Derventu i tako rasterete neprijateljske snage u odbrani Dervente. Peta kozaračka je po njima osula „žestoku vatru“, koja ih nije zaustavila.

Kada u Derventu s juga pristižu skoro dvije kompletne bojne NDH, 5. kozaračka brigada nije bila u stanju da angažira ni jedan cio bataljon, jer je 4. Bio upućen prema liniji fronta na kojoj je djelovalaj 14. brigada, a2. bataljon (bez čete) je ranije biomupućen prema položa jima Vrhovi – Kamen – Lupljanica. Preostale snage 5. kozaračke i dio 14. brigade, koji su još bili oko gimnazije, nisu uspjeli spriječiti neprijatelja da nastupa u tri pravca: prva bojna 6. posadnog zdruga pošla cestom, dvije satnije 2. bojne – sa obje strane ceste, 6. satnija istočno od ceste, prema bolnici i gimnaziji, čemu se pridružila i 7. satnija, koja je napala zapadno od ceste.

Neprijatelj priznaje da je »nadiranje bilo dosta teško, jer su partizani

držali u svojim rukama gotovo cijeli grad i mnoge istaknute kuće«, i da su, zahvaljujući »snažnoj vatri, naročito iz automatskog oružja i obuhvatu«, ove snage uspjele da natjeraju partizanske snage na povlačenje. Ove neprijateljske snage su zato pred gimnaziju stigle skoro 2 časa nakon sukoba kod groblja, tj. u 6,00 časova i deblokirale »zabarikadiran štab 4. lovačkog puka sa 15. satnijom«.

Vidjevši da se nastupajućim nadmoćnijim snagama neprijatelja ne mogu oduprijeti, prvo su iz grada odstupili dijelovi 5. brigade.

Prvi bataljon 14. udarne brigade još je bio kod željezničke stanice i nije znao za povlačenje. Tek kada se vidjelo da je 5. brigada u povlačenju i da se povlači i Privremeni bataljon 14. brigade povlači, počelo se sa povlačenjem pod neprijateljskom vatrom. Zato su borci morali pregaziti Ukrinu.

Usljed tako nagle promjene situacije na bojištu, komandant 14. brigade nije uspio o tome da preko kurira obavijesti štab 4. bataljona pa je znak za povlačenje bio ponovljeni hitac iz raketnog pištolja. Kad je svanulo nastavljena je bitka protiv svježih snaga NDH.

Drugi i treći bataljon su bili u povlačenju. Ustaška milicija je izbila na uzvišenja iznad puta Derventa – Dubočac. Štab brigade je tada energično reagirao, i vratio borce i rukovodioce 2. bataljona u protivnapad na Derventu ustašku miliciju.

Tokom opisanih događaja 4. bataljon Brigade sje još uvijek bio u zasjedi prema Bosanskom Brodu., a nije se znalo o događajima oko Dervente.

Osmatrači Štaba 4. bataljona nisu primijetili ugovoreni signal za povlačenje, kada se iz Dervente pojavio oklopni voz, procijenilo se je da njime dolaze partizanske snage. U pravcu voza upućena je samo jedna manja patrola da provjeri iz koje jedinice dolaze. Tek kada su njemački vojnici iz oklopnog voza po patroli otvorili mitraljesku i puščanu vatru shvatili su pravu situaciju. Iz voza dolazila snažna puščana i puškomitraljeska vatra, a borci 4. bataljona 14. brigade su se razdvojili na dva dijela: na veći dio zapadno od pruge i manji, koji se nalazio istočno od pruge.

Kada je oklopni voz 4. Bataljonu onemogućio povlačenje sa glavninom, odstupali prema jugoistoku, pošumljenim područjem sela Živinice. Bili su to dijelovi 2. i 3. čete 4. bataljona. Nakon prekida veze sa ostalim dijelovima Brigade, usiljenim maršem su krenuli zaobilaznim putevima istočno od Dervente i 28. juna, između 10 i 12 sati, stigli na željezničku prugu oko stanice Kamen ili Vrhovi. Naišao je oklopni voz i po koloni otvorio vatru. Zahvaljujući pomrčini, Izbjegli su zarobljavanje, jer je pao mrak, ali nisu znali jedni za druge, pa su se te noći iz šumice počeli pojedinačno probijati preko pruge.

Brigada je u borbi oko Dervente, prema izvještaju Štaba, imala 10 mrtvih, 20 ranjenih i 20 nestalih, od kojih je većina poginula ili zarobljena.

Bataljoni 5. i 14. brigade su zapalili su željezničku stanicu sa magacinima, poštu, električnu centralu, žandarmerijsku stanicu, zgradu gradske općine, njemačko skladište za hranu i Alajbegovićev magazin. Vojna kasarna nije uništena, iako je izvjesno vrijeme bila napuštena.

Na sastanku štabova 5, 14. i 18. hrvatske brigade, održanom 29. juna sa štabom 11. divizije, za neuspjeh je prvo optužena 14. brigada.

U štabu divizije vladalo je uvjerenje da je oklopni voz došao iz Broda. Međutim, štab 14. brigade, koji je prije ovog održao sastanak sa štabovima svojih bataljona,'

nije mogao prihvatiti optužbe, je r je komandant 4. bataljona u svom referisanju bio kategoričan da niko iz tog pravca nije prošao u Derventu dok je on bio na položaju prema Brodu. Naprotiv, bio je napadnut iz oklopnog voza koji je došao iz Dervente. U štabu brigade su mu vjerovali, iako niko nije znao otkud se oklopni voz te noći našao u gradu. Stab 5. brigade se nije o tome izjašnjavao, pa je ispalo da sumnjaju da je oklopni voz došao sa sjevera, iz Broda. Tek kada je došlo na red izlaganje štaba 18. hrvatske brigade, vidjelo se da je oklopni voz mogao doći samo iz pravca Doboj a. Osamnaesta hrvatska brigada pored toga što nije učestvovala u napadu na Derventu, propustila je da poruši prugu Doboj – Derventa. Njenom neaktivnošću omogućeno je neprijatelju da izjutra 28. juna uputi sa Počivaljke pomoć u pravcu Dervente. To je i dovelo u tešku sitaciju bataljone 5. i 14. brigade. Posebno 4. bataljon 14. brigade, koji je zbog toga imao velike gubitke.

  Procijenjeno je da su rezultati napada na Derventu, unatoč odsustvu 18. hrvatske brigade, razbio je sve dotadašnje mitove o Derventi kao „ustaškoj kuli, nepristupačnoj za partizane“.

». .. mislimo da je svakome jasno da su partizanske snage

na ovome području tako jak e da u svako doba mogu napasti Derventu, Doboj ili Teslić . . ., « rezimira svoja razmišljanja zapovjednik 1. lovačkog zdruga general Nikolić, a zapovjednik 2. zbornog područja, general Pacak, procjenjuje da na prostoru prema pruzi Doboj — Derventa ima oko 7.000 partizana i da oni imaju namjeru da napadnu sve posade koje se nalaze na tom prostoru uključujući i Maglaj. Procjene i jednog i drugog bile su realne.

Nakon napada na Derventu, 14. brigada je ponovo upućena prema dolini Vrbasa. Za vrijeme kratkog boravka oko Vrbasa izvršene su u 2. bataljonu brigade i neke kadrovske promjene. Na novu dužnost iz bataljona je premješten Predrag Vidović Pendo, a zamijenio ga je Marko Mihajlović, dotadašnji zamjenik komandanta 2. bataljona. Za zamjenika komandanta 2. bataljona postavljen je Milan Mlinarić, dotadašnji komandir 3. čete 3. bataljona. Sa položaja komandira 3. čete 2. bataljona, na drugu dužnost je otišao i Dragoljub Jevtić, a za komandira te čete postavljen je Mirko Preradović dotadašnji vodnik voda.

Dok se 14. brigada zadržala na prostoru između Dervente i doline Vrbasa, 5. kozaračka je djejstvovala na prostoru između Doboja, Tešnja i Teslića. Noću 3/4. jula ona je sa tri bataljona napala neprijateljska uporišta Ularice, Makljenovac i Jelah. U prva dva mjeseca razbila je miliciju i zauzela Jelah, a slijedećih dana rušila je uskotračnu prugu Doboj – Teslić i tako izolovala teslićki garnizon.

Za to vrijeme, Štab 11. NOU divizije je pažljivo pratio i analizirao razvoj događaja oko Teslića i zaključio da je pogodan momenat da se napadne lokalni garnizon i Teslić oslobodi.