Bankarstvo Bosne i Dubrovnika

Bankarstvo Bosne i Dubrovnika je dio ekonomsko-političkog poslovanja koje je počelo 20-ih godina XIV stoljeća, širenjem Dubrovnika na Konavle. U nastojanju da dođu do željenog cilja, Konavala, Dubrovčani su koristili sva raspoloživa sredstva. Nova vrsta ekonomskog povezivanja obuhvatala je vlasnike Konavala, Kosače i Pavlovići, i njihove posrednike u prodaji, Pribislava Pohvalića i Braila Tezalovića.

Bosna na kraju XIV stoljeća

Novčana sredstva ostvarena od prodaje Konavala 1419. godine Sandalj je uložio u državnu kasu Dubrovnika (banku) i od tog uloga je ostvarivao kamatu od 5%. Isto su uradili i Pavlovići 1426. godine. I ako je ovo poslovanje ostalo lokalnog karaktera, bilo je prvo izlaženje iz krutih feudalnih odnosa u stabilnije ekonomske odnose europskog građanskog društva. Ovakav vid poslovanja nije do tada poznat u Dubrovniku.

Elementi poslovanja

Visina glavnice

Ulozi (glavnice) bili su limitirani. Najveći ulog imao je Sandalj, 12 000 dukata, dok su Pavlovići ulagali najviše 6 000 dukata. Njihova vlastela je ulagala 400-500 dukata.

Kamata

Dobit (kamata) bila je fiksirana na vrijednost 5% od glavnice za godinu dana. Navodi se kao dobit u ćiriličnim dokumentima, de prode u latinskim odlukama pojedinih dubrovačkih vijeća, ponekad kamata (proficuum) i jednom kao prute, što je slavenski izraz za prode. Kamatna godina vrijedila je za svaki ulog posebno. Obično se dizanje dobiti poklapalo sa ubiranjem konavskog tributa Kosača i Pavlovića. Dobit nije zaračunavata u glavnicu, ali nije ni zastarjevala.

Otkazni rok

Svojim glavnicama ulagači su mogli slobodno raspolagati, ulagati i podizati uz otkazni rok. Visina uloga određivala je otkazni rok (nekoliko mjeseci), u kojem su Dubrovčani morali obezbijediti svotu za transakciju.

Obaveze bankara

Obaveze Dubrovčana u ovom poslovanju određuju se davanjem slobode ulagaču da raspolaže svojim ulogom. Pravo na ulog i dobit obezbjeđuju i ulagačevim nasljednicima. Garanciju za ispravnost oni potkrepljuju širokom zakletvom u kojoj ni rat Dubrovnika sa ulagačem ne ometa poslovanje. Time je poslovanje bilo depolitizirano, ali je u praksi dijelilo sudbinu političkih odnosa.

Svjedoci

Dizanje dobiti pratili su svjedoci (gosti ljudi kako se navodi u priznanicama). Uz ime navodi se njihovo zanimanje i porijeklo. Obično su to bili liječnici i trgovci, stranci koji su se zatekli u Dubrovniku (iz Ankone, Firence, Siene, Katalonije,...)

Oporuke

Oporuke su bile sastavni dio osnovnog ugovora. U njima su ulagači određivali svoje nasljednike, uz mogućnost da svojim testamentom promijene nasljednike iz ugovora.

Novac

Monetarnim sistemom u Dubrovniku i zaleđu dominira mletački zlatni dukat, koji od XIII vijeka kotira u Dubrovniku kao univerzalno mjerilo vrijednosti kojim se određivala vrijednost i ostalih monetarnih jedinica. Dubrovački srebrni dinari (perpera, obračunski novac) stoje u ovom poslovanju u odnosu na dukat prema važećem službenom kursu: 1 dukat = 3 perpera = 36 perpera. Poslovanje se obavljalo onom vrstom novca koja ju u početku stavljana u ulog. Izuzetak čini slučaj Sandalja Hranića iz 1426. Kada je njegov ulog u perperima zamijenjen sa mletačkim dukatima. Uz poslove sa novcem išla je i revnosna dokumentacija koja se zadržala do danas.

Priznanica (ekspeditorija)

Za obavljeni posao obe strane izdavale su odgovarajuću priznanicu sa ustaljenim sadržajem, kojom se druga strana obavještavala o izdavanju ili primanja novca. Bio je to zaseban dokumenat i jedino pravovaljano svjedočanstvo o ostvarenoj dobiti. One sadrže historijat čitavog poslovanja:

• Korisnik potvrđuje da su njegovi poslanici sa vjerovnim listom primili dobit
• Navodi se vrijeme i visina dobiti te do kada je korisnik isplaćen
• Navode se svjedoci koji nadziru primanje novca
• Korisnik ovjerava priznanicu svojim pečatom i ona služi Dubrovčanima kao potvrda prijema.

Literatura

• Anto Babić, Tradicija i historijsko pravo u odnosima između Bosne i Dubrovnika u srednjem vijeku, Bosna franciscana, Godina VIII, Broj 12, 2000. 241-247.
• Bariša Krekić, Dva priloga bosanskoj istoriji prve polovine XV vijeka, GDI BiH, Godina XXXVII, Sarajevo, 1986. 129-142.
• Esad Kurtović, Motivi Sandaljeve prodaje Konavala Dubrovčanima, Anali Zavoda za povijesne *znanosti HAZU u Dubrovniku, No, 38, Dubrovnik, 2000. 103-120.
• Pavo Živković, Diplomatski kontakti Bosne i Huma o ustupanju Konavala, hrvatska misao naci ostalo 85-105.
• Pavo Živković, Tvrtko II Tvrtković, Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Institut za istoriju u Sarajevo, Sarajevo, 1981.
• Pavo Živković, Učešće bosanske vlastele u diobi Konavala, Prilozi, Institut za istoriju u Sarajevu, Godina XV, Broj 16, Sarajevo, 1979. 181-188.
• Pavo Živković, Diplomatska aktivnost Braila Tezalovića, Prilozi, Institut za istoriju Sarajevo, Godina X/II, Sarajevo, 1974. 31-53.
• Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964.