Aleksandar Tihonov

Aleksandar Tihonov
Aleksandar Tihonov
Lični podaci
Puno ime	Aleksandar Ivanovič Tihonov
Državljanstvo	Sovjetski Savez ; Rusija
Rođenje	2. januar 1947 (77 godina); Ujskoje, Čeljabinska oblast, Sovjetski Savez
Zanimanje	biatlonac, trener
Visina	173 cm
Težina	66 kg
Karijera
Status	neaktivan
Kraj karijere	1980.
Olimpijske igre
Nastupi (b.)	4 (1968, 1972, 1976, 1980.)
Medalje (b.)	5 (4 zlatne)
Svjetska prvenstva
Nastupi (b.)	11 (1967, 1969, 1970, 1971, 1973, 1974, 1975, 1976, 1977, 1978, 1979.)
Medalje (b.)	17 (11 zlatnih)
Svjetski kup
Prvi nastup (b.)	1977/78.
Pojedinačne pobjede (b.)	2
Timske pobjede	1
Plasman (b.)	4. (1978/79.)
Medalje
Olimpijske igre
Svjetsko prvenstvo u biatlonu
Nagrade
Ordeni
Fusnote
	^ Pobjede u utrkama na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima u kojima su rezultati vrednovani za Svjetski kup ubrajaju se u pojedinačne pobjede. ; ^ Pobjede u timskim i utrkama štafeta u Svjetskom kupu zvanično se ne ubrajaju u statistiku pobjeda. ; ^ Plasman u Svjetskom kupu u pojedinačnim disciplinama uveden je od sezone 1996/97. ;
Aktualizirano	17. 10. 2024.
	Službeni rezultati; IBU \| Olympedia \| FIS

Aleksandar Tihonov (ruski: Александр Иванович Тихонов) rođen 2. januara 1947. u Ujskoju, nekadašnji je sovjetski biatlonac, jedanaestostruki svjetski prvak i četverostruki olimpijski prvak u biatlonu. Po broju osvojenih medalja najbolji je sovjetski biatlonac. Bivši je potpredsjednik Međunarodnog biatlonskog saveza.

Karijera

Olimpijske igre

Olimpijske igre	Poj.	Spr.	Šta.
Grenoble 1968. (Biatlon)	2		1
Sapporo 1972. (Biatlon)	4		1
Innsbruck 1976. (Biatlon)	5		1
Lake Placid 1980. (Biatlon)		9	1

Tihonov je nastupio četiri puta na olimpijskim igrama i to na: ZOI 1968, ZOI 1972, ZOI 1976. i ZOI 1980. Osvojio je četiri zlatne i jednu srebrnu medalju. Prvu zlatnu na ZOI 1968. u štafeti s Nikolajem Puzanovim, Nikolajom Puzanovim i Vladimirom Gundarcevim s 1:47.8 min prednošću ispred norveške štafete u sastavu: Ola Wærhaug, Olav Jordet, Magnar Solberg i Jon Istad; drugu na ZOI 1972. u štafeti s Rinatom Safinom, Ivanom Bijakovim i Viktorom Mamatovim s 1:47.8 min prednošću ispred finske štafete u sastavu: Esko Saira, Juhani Suutarinen, Heikki Ikola i Mauri Röppänen; treću na ZOI 1976. u štafeti s Aleksandrom Jelizarovim, Ivanom Bijakovim i Nikolajem Kruglovim s 1:47.8 min prednošću ispred finske štafete u sastavu: Henrik Flöjt, Esko Saira, Juhani Suutarinen i Heikki Ikola; a četvrtu na ZOI 1980. u štafeti s Vladimirom Aljikinom, Vladimirom Barnašovim i Anatolijem Aljabjevim s 53.7 s prednošću ispred istočnonjemačke štafete u sastavu: Mathias Jung, Klaus Siebert, Frank Ullrich i Eberhard Rösch. Srebrnu medalju je osvojio na ZOI 1968. u utrci na 20 km, kada je s dva promašaja i zaostatkom od 54.5 s bio sporiji od pobjednika norveškog biatlonca Magnara Solberga.

Svjetsko prvenstvo

Svjetsko prvenstvo	Poj.	Spr.	Šta.
1967. Altenberg	9		2
1969. Zakopane	1		1
1970. Östersund	1		1
1971. Hämeenlinna	2		1
1973. Lake Placid	1		1
1974. Minsk	5	11	1
1975. Antholz	7	6	2
1976. Antholz		1
1977. Lillehammer	3	1	1
1978. Hochfilzen	17	17	4
1979. Ruhpolding	2	6	3

Tihonov je od SP 1967. do SP 1979. nastupio jedanaest puta na Svjetskim prvenstvima. Osvojio je jedanaest zlatnih, četiri srebrne i dvije bronzane medalje. Prvu srebrnu medalju osvojio je na SP 1967. u štafeti s Viktorom Mamatovim, Rinatom Safinom i Nikolajom Puzanovim, zaostavši 10:30.3 min iza pobjedničke norveške štafete u sastavu: Jon Istad, Ragnar Tveiten, Ola Wærhaug i Olav Jordet. Prvu zlatnu osvojio je na SP 1969. u utrci na 20 km s pet promašaja i prednošću od 2.8 s u odnosu na drugoplasiranog sovjetskog biatlonca Rinata Safina, koji je utrku završio s tri promašaja, a drugu tri dana kasnije u štafeti s Viktorom Mamatovim, Rinatom Safinom i Vladimirom Gundarcevim, s prednošću od 6:03.5 min iza drugoplasirane norveške štafete u sastavu: Jon Istad, Ragnar Tveiten, Magnar Solberg i Esten Gjelten. Na SP 1970. ponovo je osvojio dvije zlatne medalje: u utrci na 20 km s dva promašaja i prednošću od 54.0 s u odnosu na drugoplasiranog norveškog biatlonca Tora Svendsbergeta, koji je utrku završio s tri promašaja, a dva dana kasnije u štafeti s Viktorom Mamatovim, Rinatom Safinom i Aleksandrom Ušakovim, s prednošću od 5:36.0 min iza drugoplasirane norveške štafete u sastavu: Tor Svendsberget, Ragnar Tveiten, Magnar Solberg i Esten Gjelten. Na narednom prvenstvu u utrci na 20 km izgubio je prvo mjesto za 28.2 s i tri promašaja u odnosu na pobjednika istočnonjemačkog biatlonca Dietera Speera, a petu zlatnu osvojio je u štafeti s Viktorom Mamatovim, Rinatom Safinom i Nikolajem Mužitovim, s prednošću od 31.0 s iza drugoplasirane norveške štafete u sastavu: Tor Svendsberget, Ragnar Tveiten, Magnar Solberg i Ivar Norkild. Na SP 1973. je osvojio dvije zlatne: u utrci na 20 km s dva promašaja i prednošću od 2:47.0 min u odnosu na drugoplasiranog sovjetskog biatlonca Genadija Kovaljova, koji je utrku završio s tri promašaja; te u štafeti s Jurijom Kolmakovim, Rinatom Safinom i Genadijem Kovaljovim, s prednošću od 5 s iza drugoplasirane norveške štafete u sastavu: Tor Svendsberget, Ragnar Tveiten, Esten Gjelten i Kjell Hovda. Na SP 1974. zlatnu medalju je osvojio samo u štafeti s Jurijom Kolmakovim, Aleksandrom Ušakovim i Nikolajem Kruglovim, s prednošću od 1:20.1 min iza drugoplasirane finske štafete u sastavu: Simo Halonen, Heikki Flöjt, Juhani Suutarinen i Heikki Ikola. Na narednom prvenstvu osvojio je srebrnu medalju u štafeti s Aleksandrom Jelizarovim, Aleksandrom Ušakovim i Nikolajem Kruglovim, sa zaostatkom od 25.6 s iza pobjedničke finske štafete u sastavu: Carl Henrik Flöjt, Simo Halonen, Juhani Suutarinen i Heikki Ikola. Na SP 1976, na kojem je, zbog održavanja ZOI 1976. trčana samo jedna neolimpijska disciplina, pobijedio je u utrci sprinta s četiri promašaja i prednošću od 3.3 s u odnosu na drugoplasiranog sovjetskog biatlonca Aleksandra Jelizarova, koji je utrku završio s jednim promašajem. Na SP 1977. ponovo je bio najbolji biatlonac osvajanjem dvije zlatne i jedne bronzane medalje: bronzanu je osvojio u utrci na 20 km s četiri promašaja i zaostatkom od 26.3 s u odnosu na pobjednika finskog biatlonca Heikkija Ikola, koji je imao samo jedan promašaj. Dva dana kasnije u utrci na 10 km osvojio je bez promašaja zlatnu medalju s prednošću od 57.3 s ispred drugoplasiranog Nikolaja Kruglova, a slijedećeg dana u štafeti s Aleksandrom Jelizarovim, Aleksandrom Ušakovim i Nikolajem Kruglovim osvojio je svoju jedanaestu zlatnu medalju ispred finske štafete u sastavu: Erkki Antila, Raimo Seppänen, Simo Halonen i Heikki Ikola. Dvije godine kasnije na SP 1979. u Ruhpoldingu, 28. januara 1979. osvojio je četvrtu srebrnu medalju s dva promašaja i zaostatkom od 1:42.0 min u odnosu na pobjednika istočnonjemačkog biatlonca Klausa Sieberta, koji je utrku završio s jednim promašajem, a dva dana kasnije bronzanu u štafeti s Vladimirom Aljikinim, Vladimirom Barnačovim i Nikolajem Kruglovim, zaostavši 3:26.1 min iza istočnonjemačke štafete u sastavu: Manfred Beer, Klaus Siebert, Frank Ullrich i Eberhard Rösch; te drugoplasirane finske štafete u sastavu: Simo Halonen, Erkki Antila, Raimo Seppänen i Heikki Ikola.

Svjetski kup

Plasman u Svjetskom kupu
1977/78.	1978/79.
7	4

Prvi nastup Tihonova u Svjetskom kupu bio je u prvoj sezoni 1977/78. u Ruhpoldingu 15. januara 1978. u štafeti, kada je osvojio šesto mjesto. Dva puta je pobijedio u pojedinačnim utrkama, a jednom u štafeti u sezoni 1978/79. s Vladimirom Aljikinom, Anatolijem Aljabjevim i Vladimirom Barnašovim.

Prestanak karijere

Aktivnim bavljem biatlonom prestao se baviti 1980.

Tihonov je bio predsjednik Ruske biatlonske federacije do 2008. U ovoj ulozi bio je vrlo kontroverzan, ne samo zbog raznih nejasnih, kontroverznih i pretjeranih odluka, kao što je otpuštanje ženskog nacionalnog selektora Valerija Polkovskog, koji je morao biti vraćen na posao nakon odluke Ruskog sportskog saveza.

Između 2000. i 2002. Tihonov je bio pod istragom u Rusiji jer je bio osumnjičen da je zajedno sa svojim bratom Viktorom Tihonovom i poduzetnikom Mihailom Šivilom stajao iza pokušaja atentata na guvernera Kemerovske oblasti Amana Tulejeva. Godine 2007. proglašen je krivim i osuđen na tri godine zatvora. Međutim, Tihonov je odmah pušten zbog amnestije. Međunarodni biatlonski savez (IBU) ispitao je može li smijeniti svog prvog potpredsjednika s dužnosti zbog presude u Novosibirsku.

Privatni život

Nagrade

Napomene

Reference

Vanjski linkovi

Aleksandar Tihonov na sport365.com (Rezultati u biatlonu) (en)

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Aleksandar Tihonov

Prethodi:	Nositelji zastave Sovjetskog Saveza: Lake Placid 1980.	Slijedi:
Vladislav Tretjak	Nositelji zastave Sovjetskog Saveza: Lake Placid 1980.	Vladislav Tretjak

[pob-1] Pobjede u utrkama na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima u kojima su rezultati vrednovani za Svjetski kup ubrajaju se u pojedinačne pobjede.

[šta-2] Pobjede u timskim i utrkama štafeta u Svjetskom kupu zvanično se ne ubrajaju u statistiku pobjeda.

[plasman-3] Plasman u Svjetskom kupu u pojedinačnim disciplinama uveden je od sezone 1996/97.

[I]

[II]

[III]