Wikipedia

Aguirre, gnjev Božiji

Aguirre, gnjev Božiji (njemački: Aguirre, Der Zorn Gottes) zapadnonjemački je epski film scenarista i režisera Wernera Herzoga. Klaus Kinski je glumio glavnu ulogu. Filmsku muziku je komponirao i izveo njemački progresivni / Krautrock bend Popol Vuh. Priča prati putovanja španskog vojnika Lope de Aguirrea, koji vodi grupu konkvistadora niz rijeke Orinoco i Amazon u Južnoj Americi u potrazi za legendarnim gradom od zlata, El Doradom. Korištenjem minimalističke priče i dijaloga, film stvara viziju ljudske ludosti i gluposti, nasuprot bujne ali nemilosrdne amazonske džungle. Iako se djelimično zasniva na onome što je poznato o historijskom liku Aguirrea, priča filma je, prema Herzogovom priznanju nekoliko godina nakon objavljivanja filma, djelo mašte. Neki od ljudi i situacija inspirirani su ranijom amazonskom ekspedicijom Gaspara de Carvajala, iako Carvajalovo historijsko putovanje nije bilo predstavljeno u filmu. Ostale historijske činjenice navode da je ekspedicija završila u džungli, i da se nikada nije vratila nazad u civilizaciju.

Aguirre, gnjev Božiji
Originalni poster filma
RežiserWerner Herzog
ProducentWerner Herzog
Scenarist(i)Werner Herzog
UlogeKlaus Kinski
Daniel Ades
Peter Berling
Ruy Guerra
MuzikaPopol Vuh
KinematografijaThomas Mauch
MontažaBeate Mainka-Jellinghaus
ProdukcijaWerner Herzog Filmproduktion
Hessischer Rundfunk (HR)
Distributer
  • Filmverlag der Autoren
  • Netflix
  • Vudu Izmijeni na Wikipodacima
Premijera29. 12. 1972
Trajanje94 minute
ZemljaZapadna Njemačka
Jeziknjemački
Budžet370.000 dolara[1]

Aguirre je obilježio prvu od ukupno pet saradnji između Herzoga i nepredvidljivog Kinskog. Režiser i glumac imali su različite stavove o tome kako bi trebalo da se igra uloga, i oni su se sukobljavali tokom cijelog snimanja; Kinski je imao izljeve bijesa čime je terorisao filmsku ekipu kao i lokalne domoroce koji su pomagali pri snimanju. Snimanje je u potpunosti obavljeno na lokaciji, a bilo je opterećeno sa dosta teškoća. Snimanje je započelo u peruanskim prašumama oko rijeke Amazon koje je trajalo pet sedmica napornog rada. Glumačka ekipa i posada penjali su se preko planine, probijajući se kroz teško rastinje da bi mogli stići na razne lokacije u džungli, i plovili su nepredvidljivim riječnim brzacima na splavovima koje su izgradili domoroci.

Aguirre je naišao na široko odobravanje kritike, i brzo je razvio međunarodni status kultnog filma. Film se prikazivao u kinima u SAD-u 1977. kao umjetnički vrijedan, i ostao je jedan od Herzogovih najpoznatijih filmova. Nekoliko kritičara proglasili su film remek-djelom, i pojavio se na listi "najboljih 100 filmova svih vremena" magazina Time . Aguirre je sa svojim vizualnim stilom i narativnim elementima imao jak utjecaj na Coppolu i njegov film iz 1979. godine Apokalipsa danas.

Radnja

uredi

1560. godine, grupa španskih konkvistadora, i stotinu indijanskih robova, marširaju kroz novoosvojene teritorije Carstva Inka u planinama Anda kroz džungle na istoku, u potrazi za legendarnom zemljom El Dorado. Pod komandom Gonzala Pizarra (Alejandro Repullés), španci napola odjeveni u oklop, vuku topove kroz uske planinske staze i kroz guste, blatnjave džungle. Na novogodišnju noć, već su pri kraju zaliha i naizgled izgubljeni, Pizarro naređuje grupi od četrdeset svojih podanika da odu u izvidnicu splavom niz rijeku. Ukoliko se oni ne vrate u roku od sedmice dana sa vijestima šta se nalazi niz rijeku, oni će se smatrati izgubljenim. Pizarro bira Don Pedro de Ursúa (Ruy Guerra), kao zapovjednika ekspedicije, Don Lope de Aguirrea (Klaus Kinski) kao njegovog zamjenika, debelog plemića Don Fernando de Guzmán (Peter Berling) koji predstavlja Špansku kraljevsku porodicu i svećenika Gaspara de Carvajala (Del Negro) koji zastupa riječ Božiju. Ekspediciji su se također pridružile, protiv Pizarrove volje, Ursúina ljubavnica, Doña Ines (Helena Rojo) i Aguirreova maloljetna kćer, Flores (Cecilia Rivera).

Putujući kroz brzake, jedan od četiri splava biva uhvaćen u vrtlog, dok ostali nisu u mogućnosti da mu pomognu da ga oslobode. Te noći, pucnjava izbija na zarobljenom splavu; ujutro ljudi na splavu su pronađeni mrtvi, a dvoje je nestalo. Ursúa želi da se tijela vrate nazad u logor i tamo sahrane. Znajući da bi to usporilo ekspediciju, Aguirre saopštava Peruchu (Daniel Ades) da "drži hrđu dalje od topa". Perucho započinje da puca topom prema splavu, uništava ga a tijela padaju u rijeku.

U toku noći, preostali splavovi su zbrisani od podivljale rijeke. Vrijeme je isteklo za izviđačku misiju, i Ursúa odlučuje da se vrati do Pizarrove grupe. Aguirre predvodi pobunu protiv Ursúe, govoreći ljudima koja ih sve neopisiva bogatstva čekaju naprijed, i podsjeća ih da i sam Hernan Cortez koji je osvojio carstvo u Meksiku nije poštovao naredbe. Ursúa pokušava da stavi Aguirrea u lance, ali su on i jedan vojnik odan njemu upucani i teško ranjeni. Ines se brine oko Ursúe. Aguirre prisiljava vojnike da izaberu debelog, lijenog Dona De Guzmana kao novog vođu ekspedicije. Aguirre proglašava de Guzmana carem nove zemlje, i izjavljuje da je Filip II od Španije svrgnut. Farsa od suđenja Ursúi rezultirala je njegovom presudom na smrt, ali de Guzmán iznenađuje Aguirrea time što je dao Ursúi pomilovanje.

Aguirre se pokazuje kao represivni lider, i tako je zastrašujući da malo ko smije protestovati njegovo ponašanje. Samo Ines ima hrabrosti da govori protiv njega. Znajući da su samo neki od vojnika i dalje lojalni Ursúi, Aguirre je jednostavno ignoriše. Ekspedicija nastavlja dalje na jednom, novoizgrađenom, velikom splavu. Jedan indijanski par koji se mirno približavao kanuom zarobljen je od strane istraživača, a kada je čovjek izrazio zbunjenost kad su bili suočeni sa Biblijom, svećenik Carvajal ih ubija zbog bogohuljenja. De Guzman se prežderava iako su zalihe hrane male dok ostali gladuju, a jedinog preostalog konja ekspedicije gurnuo je sa splava jer ga je nervirao. Ubrzo nakon toga on je nađen zadavljen u klozetu na splavu. Nakon De Guzmanove smrti, Aguirre sebe proglašava liderom. Ursúa je potom odveden na obalu i obješen u džungli. Grupa napada jedno indijansko selo, gdje je nekoliko vojnika ubijeno kopljima i strelama. Izbezumljena Inés odlazi u džunglu i nestaje.

Ponovo na splavu, grupa sad već gladnih, grozničavih vojnika počinju da sumnjaju u sve što vide, čak i kada su zasuti strelicama. Grupa u nevjerici gleda jedan drveni brod smješten na najvišim granama visokog drveta, kojeg Aguirre naređuje da bude oboren i obnovljen, ali svećenik Carvajal to odbija. Tokom serije konačnih napada od strane nevidljivih napadača, preostali preživjeli uključujući i Aguirreovu kćerku ginu od strelica. Aguirre je sam i dalje živ na splavu koji polahko plovi niz rijeku. Splav postaje pretrpan majmunima. Pomahnitali Aguirre im govori:... "Ja, gnjev Božiji, oženiću svoju sopstvenu kćer i sa njom ću osnovati najčšću dinastiju na svijetu, i mi ćemo vladati cijelim ovim kontinentom. Mi ćemo izdržati. Ja sam gnjev Božiji! Ko je još sa mnom?"

Uloge

uredi

Uvod u snimanje

uredi
 
Werner Herzog
 
Klaus Kinski

Ideja za film se rodila kada je Herzog od prijatelja pozajmio knjigu o historijskim avanturistima. Nakon čitanja pola stranica posvećenih Lope de Aguirreu, režiser je postao inspiriran i odmah je osmislio priču. On je izmisilio gotovo većinu detalja zapleta i likova, mada je koristio neke historijske ličnosti na čisto fiktivan način.[2] Herzog je napisao scenarij "u jednom dahu", a završio ga je za dva i po dana. Veći dio scenarija je napisan za vrijeme putovanja autobusom dugog 320 kilometara sa Herzogovim fudbalskim timom. Igrači su se napili nakon pobjede i jedan od njih je povraćao na nekoliko stranica Herzogovog rukopisa, koje je on odmah bacio kroz prozor. Herzog tvrdi da se nije mogao tačno sjetiti svih stvari koje je napisao na ovim stranicama.[2] Scenarij je snimljen onako kako je napisan, uz neke manje razlike. U ranoj sceni u kojoj Pizarro upućuje Ursúa da predvodi izvidnicu niz rijeku, u scenariju Pizarro spominje da bi tokom ekspedicije Ursúa mogao otkriti šta se dogodilo sa ekspedicijom Francisca de Orellane, koja je nestala bez traga nekoliko godina prije. Kasnije u scenariju, Aguirre i njegovi ljudi pronalaze brod i već dugo vremena mrtve ostatke Orellaninih vojnika. Dalje niz rijeku, oni otkrivaju još jedan brod koji se nalazi u krošnjama drveća. U scenariju, Aguirre i ostali pretražuju brod, ali ne nalaze ni traga od Orellane ili njegovih ljudi. Herzog je na kraju izbacio iz filma sve reference na Orellaninu ekspediciju. Sekvenca sa brodom uhvaćenim u granama drveća, kako je snimljena izgledala je jednostavno kao halucinatorna vizija.[3] Kraj filma se značajno razlikuje od Herzogovog originalnog scenarija. Režiser se kasnije prisjetio:

Ja se samo sjećam da je kraj filma bio potpuno drugačiji. Kraj je zapravo trebao biti da splav izađe na otvoreno more ali je izguran nazad u unutrašnjost, jer postoji kontra-struja duga kilometrima, te Amazon zapravo ide nazad. Splav pluta na razne strane a papagaj vrišti:.. "El Dorado, El Dorado" ...

Herzogov prvi izbor za ulogu Aguirrea bio je glumac Klaus Kinski. Njih dvojica su se prvi put sreli prije mnogo godina kada je tadašnji neafirmisani mladi glumac iznajmio sobu u Herzogovom porodičnom stanu. Ponašanje Kinskog bilo je zastrašujuće i poremećeno njegovim ludorijama i za tri mjeseca koliko je živio tamo ostavio je trajan utisak na režisera. Godinama kasnije, Herzog se prisjetio nestabilnog glumca i znao je da je on bio jedini mogući čovjek koji je mogao da igra ludog Aguirrea, pa je poslao Kinskom kopiju scenarija. Herzog se dalje prisjeća:

Između tri i četiri sata ujutro, telefon je zazvonio. Trebalo mi je barem nekoliko minuta prije nego što sam shvatio da je to bio Kinski koji je bio izvor svog neartikulisanog vrištanja. I nakon sat vremena od ovog poziva, sinulo mi je da je to za njega bio jedan od najfascinantnijih scenarija i želio je da bude Aguirre.[4]

Od samog početka snimanja, Herzog i Kinski su se prepirali oko pravilnog načina da se prikaže Aguirre. Kinski je želio igrati "divljeg, bijesnog ludaka", ali Herzog je htio nešto "tišeg, više prijetećeg". Kako bi postigao željenu izvedbu, prije svakog snimanja Herzog bi namjerno razbjesnio Kinskog. Nakon čekanja da neizbježni glumčev izljev bijesa jednostavno "sam sagori", Herzog bi onda uključivao kameru.[5]

Jednom prilikom, kada je glumačka ekipa igrala karte u šatoru i u žaru igre bila jako bučna, eksplozivni Kinski je ispalio tri pucnja prema šatoru raznijevši vrh prsta jednom statisti.[2] Nakon toga , Kinski je počeo da prijeti da će napustiti mjesto snimanja u džungli, zato što je Herzog odbio da otpusti asistenta zvuka, ali se predomislio samo nakon što je Herzog zaprijetio da će ubiti prvo Kinskog i zatim sebe. Iz ovog drugog incidenta rodila se legenda da je Herzog držao Kinskog na nišanu i tako ga natjerao da glumi. Međutim, Herzog je u više navrata odbacivao ove tvrdnje tokom intervjua, objašnjavajući da je on samo u afektu verbalno prijetio Kinskom, u očajničkom pokušaju da ga zadrži da ne napušta set.[6] Čuveni Incident je parodiran u dokumentarcu Incident u Loch Nessu, za koji je Herzog bio koautor.[7]

Snimanje

uredi

Film je napravljen sa budžetom u visini od 370,000 dolara a jedna trećina budžeta bila je plaća za Kinskog.[8] Film je snimljen na lokaciji u Peruuanskim prašumama, Machu Picchu (kamenim stepenicama Huayna Picchu), i na pritokama rijeke Amazon u regiji Ucayali. Aguirre je sniman u pet sedmica, nakon detaljnog planiranja snimanja koje je trajalo devet mjeseci. Film je sniman u kronološkom redu, jer je Herzog vjerovao da se napredak snimanja filma na rijeci izravno ogleda u putovanju istraživača u priči. Režiser i njegova ekipa i glumci plovili su čamcima niz rijeke Huallaga i Nanay kroz dolinu Urubamba u Peruu.[8]

Svi glumci su govorili svoje dijaloge na engleskom jeziku. Članovi ekipe i glumci dolazili su iz šesnaest različitih zemalja, a engleski je bio jedini zajednički jezik među njima. Pored toga, Herzog je smatrao da bi trebali da snimaju Aguirrea na engleskom kako bi se poboljšale šanse za međunarodnu distribuciju filma. Međutim, mala količina novca koja je bila izdvojena za post-sinhronizaciju "nestala je zajedno sa jednim peruancem koji je bio zadužen za novac; on je pobjegao "u nepoznatom pravcu". Dijalozi na engleskom jeziku na kraju su zamijenjeni kvalitetnijom verzijom na njemačkom jeziku, koja je presnimljena nakon što je završeno snimanje.[9] Herzog je tvrdio da je Kinski tražio previše novca za proces presnimavanja dijaloga, tako da je njegove dijaloge izveo drugi glumac.[10]

Nizak budžet isključio je korištenje upotrebu kaskadera i specijalne efekte. Filmska ekipa se morala penjati uz planine, mačetama sjeći put kroz gustu džunglu, i ploviti niz divlje amazonske rijeke i brzake na splavovima koje su sazgradili domoroci. U jednom trenutku, usljed oluje rijeka je izazvala poplave, pokrivajući filmske setove sa nekoliko metara visokim nivoom vode i uništavajući sve splavove koji su bili sagrađeni za film. Ova poplava je odmah uključena u priču kao sekvenca uključujući i naknadnu obnovu splavova.[2] Kamera koja se koristila za snimanje filma bila je ukradena od strane Herzoga iz filmske škole u Minhenu.[11] Mnogo godina kasnije, Herzog se prisjetio

To je bila vrlo jednostavna 35mm kamera, ista ona koju sam koristio u mnogim drugim filmovima, tako da se to ne može samatrati krađom. Za mene, to je zaista bilo neophodno. Želio sam da pravim filmove i bila mi je potrebna kamera. Imao sam neku vrstu prirodnog prava na ovaj alat. Ako vam je potreban zrak za disanje, a vi ste zaključani u sobi, morate uzeti dlijeto i čekić i razbiti zid. To je vaše apsolutno pravo.[8]

Da bi nabavio majmune koji su se koristili u sekvenci, Herzog je platio nekoliko mještana da uhvate u džungli 400 majmuna; on im je platio pola unaprijed i onda je platio drugu polovinu po prijemu. Kasnije su ti isti lovci prodali majmune nekome u Los Angelesu ili Miamiju. Uoči snimanja, Herzog je stigao do aerodroma baš kad su majmuni bili ukrcani i isporučeni van zemlje. On se pretvarao da je bio veterinar i tvrdio je da je majmunima bila potrebna vakcinacija prije izlaska iz zemlje. Po dolasku zbunjeno osoblje aerodroma su iskrcali majmune, a Herzog ih je ukrcao u svoj kamion i odvezao, i koristio ih je u kadrovima kada su bili potrebni; kasnije su bili pušteni u džunglu.[2]

Muzika

uredi

Filmsku muziku za Aguirrea izveo je njemački progresivni / Krautrock band Popol Vuh. Bend je osnovan 1970. godine od strane klavijaturiste Floriana Frickea, koji je poznavao Herzoga nekoliko godina prije formiranja benda.[12] On se pojavio kao glumac u režiserovom prvom dugometražnom filmu, Znaci života (1968), glumeći ulogu pijaniste. Aguirre je bio samo prva od mnogih kasnijih saradnji između benda i režisera. Popol Vuhova "hipnotička muzika"[13] za Aguirrea dobila je na značajna priznanja. Roger Ebert je napisao, "Muzika određuje ton filma. To je muzika proganjanja, crkvena, ljudska ali ipak nešto drugo ... Muzika za ovaj film je od ključne važnosti...[14] Muzički sajt Allmusic je napomenuo "Filmski centralni motiv je mješavina koja pulsira sa Moog sintesajzerom i spektralnim glasovima koje su proizvele Frickeove Mellotron "horske orgulje" kako bi se postiglo nešto uzvišeno, u pravom smislu te riječi: teško je ne pronaći da muzika izaziva strahopoštovanje, veliku ljepotu koja je istovremeno uznemirujuća. Snaga legendarnog otvaranja Herzogovog filma ... duguje kako muzici Popol Vuha tako i vještini samog režisera."[15] Herzog je objasnio kako je nastao zvuk poput hora: "Koristili smo čudan instrument, koji smo nazvali Mellotron horske orgulje. U njima postoji trideset različitih traka koje kao petlja stoje paralelno jedne naspram drugih ... Sve ove trake rade u isto vrijeme, a tu je i tastatura na kojoj možete svirati kao orgulje, tako da će zvuk biti baš kao i ljudski hor, ali ipak, u isto vrijeme, zvuči vrlo izvještačeno i zaista jezivo."[14] Godine 1975. Popol Vuh je izdao album pod nazivom Aguirre. Iako je album muzika iz Herzogovog filma, album sa šest kompozicija uključuje samo dvije pjesme ("Aguirre I (Lacrime Di Rei)" i "Aguirre II") koje se mogu čuti u filmu. Preostale četiri kompozicije su izvedene iz raznih snimaka koje je grupa napravila između 1972. i 1974. godine. U vrijeme Aguirrea članovi benda su bili Fricke (klavir, Mellotron), Fichelscher (električna gitara, akustična gitara, bubnjevi), Đông Yun (vokal), i Robert Eliscu (oboa, flauta).

Kritike

uredi

Film je dijelom rađen u produkciji njemačke televizijske stanice Hessischer Rundfunk, koja je na televiziji prikazala film na isti dan kada je imao premijeru u njemačkim kinima. Herzog je okrivio ovo za relativno loš komercijalni prijem filma u Njemačkoj.[8] Međutim, izvan Njemačke film je postao "ogroman kultni favorit" a naročito u zemljama kao što su Meksiko, Venecuela, i Alžir.[16] Film se uzastopno priazivao petnaest mjeseci u pariskim kinima.[17] Aguirre se počeo prikazivati u kinima u SAD-u 1977. godine a distributer je bio New Yorker Films. Odmah je postao kultni film, a New Yorker Films je objavio da je četiri godine nakon što je objavljeno prvo izdanje bio jedini film u njihovom katalogu koji nikada nije izašao iz opticaja.[16] U Njemačkoj, Süddeutsche Zeitung je opisao film kao "natopljene bojama, fizički nasilne pokretne slike."[18]Frankfurter Allgemeine Zeitung opisao je glumu Kinskog kao "previše teatralan" da bi utjelovio Božiji gnjev.

U SAD-u i Velikoj Britaniji film je po izlasku dobio uglavnom pozitivne ocjene kritičara. Vincent Canby, je napisao u New York Timesu , da je "apsolutno zadivljujući ... gospodin Herzog prati svu radnju sa fiksnom otuđenošću. On je dosta hladan. Ne zauzima strane. Možda ga je ovo malo i zabavljalo. Uglavnom on je pjesnik koji nas stalno iznenađuje neočekivanim jukstapozicijama ... Ovo je sjajno i nezaboravno djelo."[19] U magazinu Time, Richard Schickel ocijenio je da "[Herzog] čini publici čast što joj je omogućio da otkriju sljepilo i opsesije, trezveno ludilo koje on tiho postavlja na ekran. Gluma je dobra, među kojima je najpoznatija Klausa Kinskog u glavnoj ulozi, slavno fotografisana od strane Thomasa Maucha, Aguirre je, bez ikakvog pretjerivanja, film koji se čini da ima potpuno pravo na veličinu. "[20]Tony Rayns iz Time Out-a naveo je: "... svaka scena i svaki detalj je usavršen do njegovih najsitnijih detalja. Na ovom nivou, film djelotvorno isključuje analize tako što analizira samog sebe dok se radnja razvija, ne priznajući dvosmislenost. Ipak, u isto vrijeme, Herzogov talent za eksplozivne snimke pune naboja nikada nije bio slobodniji, a film je bogat oniričkim trenucima."[21]

Ugled filma kroz godine je nastavio da raste. J. Hoberman je napisao da Aguirre "nije samo sjajan film, nego je suštinski ... Herzogov treći film po redu ... taj film predstavlja njegov filmski orijentir i veličanstvena je društvena metafora."[22]Danny Peary je napisao: "Kada vidite Aguirrea po prvi put, otkrivate istinsko remek djelo. Film je neodoljiv, očaravajući;... isprva kao u snovima, a zatim je halucinantan".[16]Roger Ebert ga je dodao na svoju listu Najvećih filmova gdje je zauzeo mjesto među prvih deset.[23] 2002. godine magazin Sight & Sound u anketi kritičara i filmaša proglasio ga je najboljim filmom ikad napravljenim.[24] U istom istraživanju, kritičar Nigel Andrews i režiser Santosh Sivan također su ga stavili na listu vrhunskih deset.[25] 1999. godine, magazin Rolling Stone ga je uključio na listu "Maverick 100 filmova u zadnjih 100 godina".[26] Aguirre je uključen na listu magazina Time "100 najboljih filmova svih vremena", koju su sastavili Richard Schickel i Richard Korlis.[27]Entertainment Weekly ga je proglasio 46. najvećim kultnim filmom ikad napravljenim.[28] Film je 2010. godine rangiran od strane magazina Empire kao 19. na listi "100 najboljih filmova svjetske kinematografije".[29]

Utjecaj

uredi

Francis Ford Coppola je 1979. godine snimio film Apokalipsa danas, koji je zasnovan na romanu Josepha Conrada iz 1902. godine Srce tame. Apokalipsa je bila pod utjecajem filma jer je sadržavala dobro smišljene vizualne "citate" iz Herzogovog filma.[30] Coppola je sam naveo, "da je Aguirre , sa svojim nevjerovatnim slikama, imao veoma jak uticaj. Bio bih ohol kada to ne bih spomenuo."[31] Nekoliko kritičara su primijetili da je Aguirre imao direktan uticaj na nekoliko drugih filmova. Martin Rubin je napisao da su "među filmovima pod jakim utjecajem Aguirrea bili Coppolina Apokalipsa danas i Terrence Malickov Novi svijet (2005.)".[30] Televizijski kanal Channel 4 je smatrao "da je film zapanjujući, naizgled jednostavan, džepno epsko izdanje čiji se utjecaj, u smislu stila i narativne strukture, vidi u raznim filmovima kao što su Misija , Predator , i The Blair Witch Project (1999) ".[32]

Historijska tačnost

uredi

Iako mnogi detalji radnje i likova Aguirrea dolaze direktno iz Herzogove vlastite mašte, historičari su istakli da film prilično precizno uključuje neke događaje iz 16. vijeka i historijske ličnosti u izmišljeni narativ. Glavni likovi filma, Aguirre, Ursúa, Don Fernando, Inez i Flores, zaista su bili uključeni u ekspediciju iz 1560. godine koja je napustila Peru u potrazi za gradom El Dorado. Pod pokroviteljstvom peruanskog guvernera, Ursúa je organizirao ekspedicijsku grupu od 300 ljudi da krenu putem Amazona. Bio je u pratnji svoje mestičke ljubavnice, Doñe Inez. U jednom trenutku tokom putovanja, Aguirre, profesionalni vojnik, odlučio je da bi mogao iskoristiti 300 ljudi za zbacivanje špansku vladavine u Peruu. Aguirre je ubio Ursúa i proglasio Fernanda kao "Princa od Perua". Fernando je na kraju i sam bio ubijen kada je doveo u pitanje Aguirreov plan jedrenja do Atlantika, osvajanja Paname, prelaska preko prevlake i invaziju Perua. Mnogi drugi koji su pokušali da se pobune protiv Aguirrea bili su ubijeni. Preživjeli vojnici osvojili su otok Isla Margarita u blizini obale Venecuele i pripremali su se da napadnu kopno. Međutim, u to vrijeme španske vlasti su saznali za planove Aguirrea, i kada su pobunjenici stigli u Venecuelu, vladini agenti su ponudili puno pomilovanje za Aguirreove ljude. Svi oni su prihvatili dogovor. Neposredno prije njegovog hapšenja, Aguirre je ubio svoju kćer Flores, koja bila uz njega tokom cijelog putovanja. On je potom bio zarobljen i raskomadan.[33] Herzogov scenarij je spojio ekspediciju iz 1560. godine sa događajima iz ranije amazonske ekspedicije iz 1541. i 1542. godine. Poput Ursúa, Gonzalo Pizarro i njegovi ljudi ušli su u sliv Amazona u potrazi za El Doradom. Razni problemi zadesili su ekspediciju i, pošto je bio siguran da je El Dorado bio vrlo blizu, Pizarro je poslao manju grupu na čelu sa Orellanom da izvide teren, i da se zatim vrate sa vijestima onoga šta su našli. Ova grupa je koristila brigantinu na putovanju niz rijeku. Kao pratnja Orellani bio je Gaspar de Carvajal, koji je vodio dnevnik o iskustavima grupe. Prava historijska ličnost Gaspar de Carvajal (1500-1584) bio je španski dominikanski fratar koji se doselio u Peru i posvetio se preobraćanju Indijanaca na kršćanstvo. Nakon što nije mogao pronaći legendarni grad, Orellana nije bio u mogućnosti da se vrati zbog vodenih struja, pa su on i njegovi ljudi nastavili da prate rijeku dok nisu stigli do ušća Amazona 1542. godine.[3] Ostale španske ekspedicije izvan Amazona uticale su na priču; razgovor u kojem su Indijanci odbili Bibliju dolazi iz događaja prije Bitke kod Cajamarca, u kojima je kralj Inka Atahualpa navodno odbio zahtjev za predaju. Hronika La Relación Alvara Núñeza Cabeza de Vace, spominje pojavu kada se brod zaglavio u krošnji nakon žestoke tropske oluje u Hispanioli:

U ponedjeljak ujutro smo se spustili do luke i nismo pronašli brodove. Vidjeli smo njihove plutače u vodi, preko kojih smo shvatili da su se izgubili, i otišli smo uz obalu da vidimo da li možemo pronaći ikakve znakove od njih. Pošto nismo našli ništa, otišli smo u šumu, i nakon četvrtine kilometra našli smo jedan od brodova zaglavljen u drveću.

Alvar Nuñez Cabeza de Vaca,[34]

Zanimljivosti

uredi
  • Mnoge od scena koje su prikazane u filmu bile su spontane i izvedene bez proba, a linija razgraničenja između glume i stvarne situacije bila je vrlo mala. Na primjer, u jednoj od uvodnih scena, kada se kočija u kojoj se vozila Aguirreova kćer okreće i prijeti da se prevrne, ruka koja dolazi sa desne strane snimka kako bi pomogla glumcima da se pridrže, je ustvari ruka režisera Wernera Herzoga.
  • Tokom jedne scene koja se snimala u indijanskom selu, Klaus Kinski je udario jednog od članova ekipe iznad glave sa svojim mačem. Udarac skoro da je ubio čovjeka, a samo je kaciga spasila njegov život.
  • Pred kraj snimanja, Werner Herzog je mislio da je izgubio sve negative na kojima je film bio sniman. Kasnije je otkriveno da je agencija na aerodromu u Limi završila sve papire koji su pratili transport filmskih paketa, ali ih zapravo nisu isporučili. Tokom nekokliko sedmica mislilo se da su paketi sa trakama bili izgubljeni prije nego što je greška bila otkrivena.
  • Zbog udaljenih lokacija snimanja i ograničenih sredstava, bilo je trenutaka kada je sam Werner Herzog morao da proda svoj ručni sat, pa čak i čizme samo da bi imali hranu za taj dan.
  • Veći dio snimanja uključivao je splavove koji plove niz Amazon. Ograničeni budžet filma, zahtijevao je da filmska ekipa živi na splavovima. Jedan splav je imao malu kuhinju na sebi.
  • Uprkos opsežnom snimanju u džunglama, niko nije patio od malarije ili drugih tropskih bolesti, osim jednog slučaja hepatitisa.
  • Werner Herzog je bio napadnut od mrava kada je sjekao grane sa mačetom. Mravi su ga ugrizli "oko 150 puta". Kao rezultat toga, on je dobio visoku temperaturu. Također, majmuni koji se pojavljuju na kraju filma su ga ujeli "oko 50 puta".[35][36]

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ "Business Data for Aguirre, der Zorn Gottes". Internet Movie Database. Pristupljeno 19. 3. 2007.
  2. ^ a b c d e Herzog, Werner. Aguirre, the Wrath of God DVD, Anchor Bay Entertainment, 2001, audio commentary. OCLC 228418112
  3. ^ a b Frtize, Ronald. "Werner Herzog’s Adaptation of History in Aguirre, The Wrath of God", from Film and History, Issue 15:4, pgs. 74-86.
  4. ^ O'Mahony, John (20. 3. 2002). "The Enigma of Werner H". The Guardian. London.
  5. ^ Knipfel, Jim. Aguirre, the Wrath of God DVD, Anchor Bay Entertainment, 2001, liner notes.
  6. ^ Dickson, Mary (27. 4. 1998). "Hauntingly Herzog". City Weekly. Salt Lake City. Arhivirano s originala, 11. 2. 2021.
  7. ^ Scheib, Richard (21. 3. 2009). "Incident at Loch Ness". Moria, The Science Fiction, Horror and Fantasy Film Review. Arhivirano s originala, 12. 3. 2012. Pristupljeno 7. 9. 2009.
  8. ^ a b c d Herzog, Werner. Herzog on Herzog, edited by Paul Cronin, Faber & Faber, 2003. ISBN 0-571-20708-1
  9. ^ Overbey, David. Movies of the Seventies, pg. 162. Edited by Ann Lloyd, Orbis Books, 1984. ISBN 0-85613-640-9; The film was shot in English but was primarily released in a dubbed German version.
  10. ^ Herzog, Werner. "A conversation with Werner Herzog". www.rogerebert.com. Arhivirano s originala, 9. 2. 2013. Pristupljeno 19. 6. 2007.
  11. ^ Bissell, Tom (decembar 2006). "The Secret Mainstream: Contemplating the mirages of Werner Herzog". Harper's Magazine.
  12. ^ Augustin, Gerhard. "Florian Fricke Interview". Eurock. Arhivirano s originala, 15. 10. 2007. Pristupljeno 30. 10. 2007.
  13. ^ Schager, Nick. "Aguirre: The Wrath of God". Slant Magazine. Arhivirano s originala, 13. 12. 2007. Pristupljeno 30. 10. 2007.
  14. ^ a b Ebert, Roger. "Aguirre, the Wrath of God (1972)". Chicago Sun-Times. Arhivirano s originala, 11. 10. 2007. Pristupljeno 30. 10. 2007.
  15. ^ Wilson, Neate. "Aguirre Review". Allmusic. Pristupljeno 30. 10. 2007.
  16. ^ a b c Peary, Danny. Cult Movies, Delta Books, 1981. ISBN 0-517-20185-2
  17. ^ Young, Vernon. "Much Madness: Werner Herzog and Contemporary German Cinema", in The Hudson Review, Vol. 30, No. 3 (August 1977), pp. 409-414.
  18. ^ Baumgardt, Carsten. "Aguirre - Der Zorn Gottes (German language)". FilmStarts. Arhivirano s originala, 28. 2. 2009. Pristupljeno 24. 3. 2009.
  19. ^ Canby, Vincent (4. 4. 1977). "'Aguirre, the Wrath of God' Haunting Film by Herzog,". The New York Times.
  20. ^ Schickel, Richard (16. 5. 1977). "Meditation on Madness". Time. New York. Arhivirano s originala, 18. 10. 2012.
  21. ^ Rayns, Tony. "Aguirre, Wrath of God". Time Out Film guide. Pristupljeno 14. 3. 2007.
  22. ^ Hoberman, J. (10. 10. 2006). "Jungle Fevers". Village Voice. New York. Arhivirano s originala, 6. 3. 2007.
  23. ^ Ebert, Roger. "Aguirre, the Wrath of God (1972)". rogerebert.com. Chicago Sun-Times. Arhivirano s originala, 21. 4. 2007. Pristupljeno 14. 3. 2007.
  24. ^ Ebert, Roger. "How the Directors and Critics Voted: Roger Ebert". Sight&Sound/BFI. Arhivirano s originala, 10. 3. 2007. Pristupljeno 14. 3. 2007.
  25. ^ Sivan, Santosh. "How the Directors and Critics Voted: Santosh Sivan". Sight&Sound/BFI. Arhivirano s originala, 15. 12. 2007. Pristupljeno 21. 11. 2007.
  26. ^ "Rolling Stone 100 Maverick Movies of the Last 100 Years". Filmsite.com. Pristupljeno 28. 12. 2007.
  27. ^ Corliss, Richard, and Schickel, Richard (12. 2. 2005). "All Time 100 Best Films". Time Magazine. Arhivirano s originala, 14. 3. 2007. Pristupljeno 14. 3. 2007.
  28. ^ "The Top Cult Movies" Arhivirano 26. 2. 2014. na Wayback Machine, Entertainment Weekly.
  29. ^ "The 100 Best Films Of World Cinema - Aguirre, the Wrath of God". Empire. Arhivirano s originala, 3. 10. 2013. Pristupljeno 18. 4. 2013.
  30. ^ a b Rubin, Martin. "Werner Herzog: Visionary at Large". Gene Siskel Film Center. Arhivirano s originala, 24. 2. 2007. Pristupljeno 14. 3. 2007.
  31. ^ Peary, Gerald. "Francis Ford Coppola, Interview with Gerald Peary". GeraldPeary.com. Arhivirano s originala, 25. 5. 2012. Pristupljeno 14. 3. 2007.
  32. ^ "Aguirre The Wrath of God". www.channel4.com. Arhivirano s originala, 6. 8. 2007. Pristupljeno 13. 8. 2007.
  33. ^ Waller, Gregory. "Aguirre, The Wrath of God: History, Theater, and the Camera", from South Atlantic Review 46.2 (1981), pgs. 55 – 69.
  34. ^ Alvar Nuñez Cabeza de Vaca 'The Account and Commentaries of Governor Álvar Núñez Cabeza de Vaca, Chapter One
  35. ^ imdb.com. "Zanimljivosti na imdb.com". Pristupljeno 5. 1. 2015.
  36. ^ The Film Canon: ‘Aguirre, the Wrath of God’ (1972) Arhivirano 2. 5. 2021. na Wayback Machine (May 1, 2021)

Vanjski linkovi

uredi
 
Logo Wikicitata
Wikicitati imaju citate vezane za: Aguirre, gnjev Božiji
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Aguirre,_gnjev_Božiji&oldid=3604121"