Završna riječ

Završna riječ je roman bosanskohercegovačkog književnika Zlatka Topčića, objavljen 2011. godine. Od strane čitalačke publike i kritičara proglašen je jednim od najznačajnijih djela ex-YU književnosti.

Završna riječ
Autor	Zlatko Topčić
Jezik	bosanski francuski
Vrsta djela	roman
Teme	ljubav i kleveta

Na svjetsku književnu scenu je stupio nakon što je preveden na francuski jezik, u izdanju prestižne izdavačke kuće M.E.O. Edition (Le mot de la fin, Bruxelles, 2016). Nailazi na odlične kritike čitalaca koji su djelo ocijenili kao jedno od najznačajnijih ostvarenja moderne evropske i svjetske književnosti.

Roman je dobio Nagradu "Hasan Kaimija", za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 2011. i 2012. godini i Nagradu "Skender Kulenović", za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 2011. godini. Izdavač je Europapress Holding & Novi Liber (od 2016. Hanza Media), Zagreb, 2011, vodeća medijska, izdavačka kompanija u Jugoistočnoj Evropi.

Francusko izdanje romana (Le mot de la fin, M.E.O. Edition, Bruxelles, 2016) se 2017. godine našlo na prvom mjestu na listama bestsellera američkog BookDaily-a i Goodreads-a ostavivši iza sebe brojne svjetske bestsellere.

Radnja

Završna riječ je roman o ljubavi i kleveti. Borac Armije BiH je optužen i oklevetan da je iz osvete napravio ratni zločin, a budući da je iz nacionalno mješovitog braka, izgleda najpogodniji da mu se bezbolno presudi u toliko prisutnom traženju balansa ratne krivice.

Ključna rečenica za razumijevanje ovog romana nalazi se negdje na početku kada glavni junak sagledava svoj dosadašnji život i kaže otprilike: "Sjećam se samo svojih ljubavi, i ničeg više, kao da u mom životu i nije bilo ništa drugo, ili ne zaslužuje da bude upamćeno." Otud se ovaj roman može čitati i kao svojevrsna zbirka ljubavnih priča, koje su čvrsto povezane stenogramom sa suđenja.

Kritike

“	…Topčićeva «Završna riječ» bi sigurno mogla postati prijelomnim djelom u suvremenoj postjugoslavenskoj angažiranoj prozi. Potencijala za to svakako ima.	”
Gjorgje Bozoviq, "Booksa.hr"

“	U tradiciji najboljih bosanskih pripovjedača autor spaja zanimljivo i čitljivo štivo, u čijem je središtu enigma oko snajperskog ubistva, s filozofskim promišljanjima života i svijeta. Pri tome, kao prozni i dramski pisac, u svome stilu spaja epsko i dramsko.	”
Jagna Pogačnik, "Jutarnji list"

“	Za kulturni događaj 2011. godine predlažem briljantni roman «Završna riječ», Zlatka Topčića, našeg najznačajnijeg dramskog pisca i vrsnog pripovjedača. Tragično iskustvo jedne prevarene generacije odabralo je da samo sebe kazuje sa superiorne tačke ciničkog uma, pokušavajući na taj način sakriti svoj neizgovoreni lirski jecaj, svoj obični, ljudski sentiment, nježnost i plač duše zgrožene poganštinom vremena i svijeta.	”
Abdulah Sidran, "Oslobođenje"

“	Zlatko Topčić je neobičan pisac. Iz nekoliko razloga. Prvi je zato što ruši uvriježene stereotipe o piscu. Slika romantičarskog tipa umjetnika kao neshvaćenog genija razbarušene kose i razmahanih ruku u božanskom nadahnuću koji običan puk ne razumije, tako se snažno urezala u mozak svih nas da je urodila dvjema posljedicama. Prva je mišljenje da pisac mora biti drugačiji, na granici ludila, izopćenik, neobičan, potpuno egocentričan i sebičan, pa i bezobrazan, divlji u svojem bijesu na okolinu koja ga ne razumije, a druga je da je ta „genijalnost“ izgovor za svakakve nepristojnosti i gluposti koje su si umjetnici dopuštali. Od romantizma do danas. On je potpuno drugačiji. Ima obitelj koju voli, pristojan je i ljubazan u komunikaciji s ljudima oko sebe, odgovorno preuzima obaveze, u stanju je raditi za dobrobit drugih. Zapravo je skroman kao čovjek i kao pisac. A opet genijalan. Upravo po pisanju o ratu ovaj autor je izuzetak koji ruši stereotipe.	”
Prof. dr. Sanja Nikčević, "Život"

“	Dogodilo se sasvim slučajno da su mi pod ruku došle tri knjige vrlo sličnog karaktera. Međurečanova "Kad jaganjci utihnu u Zdihovu", Mlakićeva "Mrtve ribe plivaju na leđima" i, evo, Topčićeva "Završna riječ". Treba reći bez suvišnog okolišanja da je od spomenutih ova posljednja knjiga uvjerljivo najbolja. Najambicioznije je zamišljena, besprijekorno je ispričana i uvjerljivo je složena. Od pisca s takvom bibliografijom ništa drugo nije ni trebalo očekivati. Doista dobra književnost!	”
Matko Vladanović, "Moderna vremena.hr"

“	“Završna riječ” Zlatka Topčića je roman koji kombinira dokumente zapisnika sa sudskih ročišta, datih u formi dramskih replika, sa ispovijednim diskursom ljubavnih memoara, začinjenih autoreferencijalnim pasažima o književnosti i o književnom životu Sarajeva, u kome glavni lik ima status pisca autsajdera, pri čemu marginalni položaj u hijerarhiji književne čaršije nije stvar vrijednosti njegova djela već beskompromisnog osobnog izbora da kritičko-spisateljske lobije zaobilazi u širokom luku. Budući da ova proza simulira poetiku nefikcionalnog teksta, s lakoćom se u pripovijedanje involviraju različiti funkcionalni stilovi, prosedei, žanrovi, podžanrovi i teme; čak s tolikom fleksibilnošću da roman dobija odlike svojevrsnog žanrovskog arboretuma u kome se dobro primaju, između ostalog, esejističke i kolumnističke dionice, elementi stripa, komentari uz fotografije iz porodičnog albuma, ali i fragmenti sasvim ozbiljne poezije…	”
Prof. dr. Vedad Spahić, "Oslobođenje"

“	Nema nikakve sumnje kako je autor u ovom romanu krenuo od autobiografskog impulsa u namjeri da dosegne samorazumijevanje vlastitog života, i to je autobiografsko, ali njegova naracija, zapravo njena organizacija, podignuta je na najveći nivo.	”
Prof. dr. Alija Pirić, "Oslobođenje"

“	Knjiga Zlatka Topčića “Završna riječ” predstavlja sasvim nov i apartan doprinos tematizaciji rata i savremene zbilje u recentnoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Roman afirmira one aspekte bosanskih duhovnih i humanističkih vrednota o kojima javnost, navlastito ona medijski prispodobljena, govori općenito, parolaški i prigodničarski a tiču se opsesivne odanosti bosanskog čovjeka istini, pravdi i pravednosti. U skladu s tim i kriteriološko nagnuće ove ugledne literarne nagrade ka izbalansiranosti estetskih i etičkih načela u vrednovanju književnih djela s ovogodišnjim se laureatom ostvaruje u gotovo savršenoj mjeri.	”
Iz obrazloženja žirija u povodu dodjele bijenalne «Kaimijine nagrade»

“	Putujući hodnicima junakovih uspomena i čitalac postaje sudionik njegove priče i sudi o krivici. Roman nadrasta temu rata i postaje antiratni a ljubav, tj. duhovnost čovjekova koja ga jedino može spasiti u teškim trenucima nadrasta svaku polemiku. Autor na kraju otkriva identitet (alegorično i ironično, naravno) kroz prizvuke magijske funkcije jezika i priči daje novu dimenziju, i to onu univerzalnu, kako je pravda relativna a krivnja predodređena.	”
Iz obrazloženja žirija u povodu dodjele nagrade «Skender Kulenović»

“	Knjiga ‘zavrsna.rijec@dagmar‘ je okupila i u sebe upila takoreći sve literarne žanrove. Skoro pa je možemo doživjeti kao konceptualno čudovište koje ledi krv u žilama, a već sljedećeg časa zabasa na staze dječačkog humora. Grotesknost ratne svakodnevice, odnosno razmišljanja unutar njenih okvira, grotesknost položaja glavnog aktera u izrežiranom slučaju presude za ratni zločin, prerasta u dramu koja se pred čitateljevim očima izravno i precizno odvija; kao da to nije pismo već predstava ili pak razvijanje filma dok nam pogled ide s jedne na drugu sličicu. Naposljetku se čitatelju čini da je dijelom performansa i da je odveć kasno za otići, jer bi odlazak posvjedočio manjak etičkog načela. ‘Ne tražim razumijevanje, ništa, ni od kog – samo oči, samo uši” (8), kaže, na početku, glavni akter kafkijanskog nerazmrsivog istražnog postupka, dok ”lista svoj život kao davne novine” (8), prenoseći nam upečatljivo i prustovski vjerno mirise, osjete, tragove ljubavi i sjećanja na majku, oca i početak ratovanja. Tu je već naslućivao da su za njega priredili posebno mjesto s obzirom da nije ničiji, da svakoj zaraćenoj strani pripada dijelom sebe, ali da ustvari ne pripada nikome izuzev sebi jer je svaka zaraćena strana ”duboko uronila u vijeme da pamćenje ne seže toliko” (17). Stoga je glavni okvir i definicija rata na koju se poziva narator, preuzeta od Ilije Ladina koji je ”opisao bosanski rat između naših i naših, s našima između njih” (32). Završna riječ upravo progovara o neregularnostima ratnih politika u Bosni i Hercegovini, o dejstvovanjima Armije Bosne i Hercegovine i upitnoj dodijeli ratnih priznanja i Zlatnih ljiljana. Unutar takvih ”marifetluka”, knjiga govori i o početku spisateljske karijere pisca, tadašnjeg studenta komparativne književnosti koji navodi i pokazuje sarajevsku književnu scenu tih godina i način postajanja uvaženim piscem lokalnih razmjera. Govoreći o montiranom procesu, u svoj svojoj kafkijanskoj nezgrapnosti, pisac se duhovito poigrava metatekstualnošću te unutar romana koji čitamo govori o njegovom pisanju, objavljivanju i kontekstu nastanka. Metatekstualnost je metafora za jednu vrstu samospasa: ”pročitah vam sebe, svoju odbranu – da je moj život samo jedan veliki nesporazum s ljudima” (245). Na koncu, sugestivni autobiografski diskurs se razbija navodom fikcionalnih imena glavnog aktera koji doprinose literarnoj vrijednosti štiva i postavlja pitanje gdje prestaje Umjetnost, a gdje počinje Život i obrnuto; gdje se u našim životima nalazi trag mašte, obris iluzije i fikcije, ili je to odlika samo izuzetno hrabrih? S tim u vezi je drugi dio knjige sačinjen od razmjene e-mailova sa Vaclavom Havelom, njegovom suprugom Dagmar Veškrnovom Havlovom i Dušanom Karpatsky. Ovim dijelom Topčić pokazuje kako je razmjena e-mailova jedna forma umjetnosti te da je e-mail ovom knjigom aplicirao da postane literarni žanr, kao što je to nekoć činila fotografija. Ova fikcionalna autobiografija ili autobiografska fikcija (?) prevazilazi podjelu između mašte i stvarnosti/ zbilje, između kišovskih čudovišnih faction i fiction odjeljaka, kroteći neutabanim putem ka odjeljcima svjetske književnosti. ‘Završna riječ@dagmar’ je znak da mali jezik i mala kultura znače i postoje jedino tamo gdje su literarne kukavice i epigoni, jer dapače, bez male ne bismo mogli saznati što je velika književnost i velika ideja. A velika književnost i veliki pisci, namjesto da se bore protiv vjetrenjača i da objašnjavaju literarnim kukavicama šta je istorijska činjenica, a što izmišljotina pisca, kažu: ”Zar je, uostalom, važno kako je bilo? Što se mene tiče, nije ni moralo biti ako je dovoljno dobro dočarano da zaista povjerujete u tu fusnotu” (296). I na koncu, da bi roman bio kompleksniji, no što jest dosada pokazano, njegova okvirna priča nije ništa od prethodno pobrojenoga. Okvirna priča je velika priča o Ljubavi, o svim ženama koje su ušle u naratorov život i svima onima koje je volio. I ponovo, nisu to dnevnički zapisi niti spomenari za spremiti u ladicu noćnog ormarića, već sveprožimajuća ljubav nijansirana svim bojama; ljubav koja glavnom akteru pomaže sačuvati sjećanje i pamćenje svog života, i sebe. Sjećanje naratoru ne da da umre, ne da da posustane nikada. Stoga kaže da su uspomene jedino što ima, što ga čini čovjekom, živim bićem svjesnim sebe, svoje tjelesnosti i disanja. Jer, svako je sjećanje ustvari sjećanje na ljubavi bivše i sadašnje, dozivanje i predosjećanje budućih, jednako kao što je svako pisanje ustvari pisanje o onome koga najbolje poznajemo.	”
Azra Nezirić, "Behar.hr"

“	Autor sa nevjerovatnim talentom.	”
Sandrinarr, "Goodreads"

“	Ovdje možemo govoriti o velikom piscu.	”
Gaia, "Goodreads"

“	Bosanska književnost mi je bila nepoznata, možda sam trebao početi s lakšim djelima, ali sam s ovom knjigom, priznajem, dobio visok nivo.	”
Cicou, "Goodreads"

Citati

Sjećam se samo svojih ljubavi, i ničeg više, kao da u mom životu i nije bilo ništa drugo, ili ne zaslužuje da bude upamćeno.

Također pogledajte

• Bosanskohercegovačka književnost
• Abecedni spisak djela bosanskohercegovačkih autora