Wikipedia

Zapadnoukrajinska Narodna Republika

Zapadnoukrajinska Narodna Republika ili Zapadnoukrajinska Nacionalna Republika,[a] od januara 1919. Zapadna Oblast Ukrajinske Narodne Republike,[b] bila je kratkotrajna republika koja je postojala od novembra 1918. do jula 1919. u istočnoj Galiciji. Obuhvatala je gradove Lavov, Ternopil, Kolomiju, Drohobič, Borislav, Stanislaviv (danas Ivano-Frankivsk) i desnu obalu Przemišl, a smatrala je svojima i dijelove Bukovine i Karpatske Rusine. Politički, Ukrajinska nacionalna demokratska stranka (preteča međuratnog Ukrajinskog nacionalnog demokratskog saveza) dominirala je zakonodavnom skupštinom, vodeći se različitim stepenima grkokatoličke, liberalne i socijalističke ideologije.[1] Među ostalim zastupljenim strankama bile su Ukrajinska radikalna stranka i Kršćanska socijalna stranka.

Zapadnoukrajinska Narodna Republika
Західноукраїнська Народна Республіка
1918 - 1919.
Države prije:
← Austro-Ugarska
Države poslije:
Poljska →
Čehoslovačka →
Kraljevina Rumunija →
Galicijska sovjetska socijalistička republika →
Ukrajinska narodna republika →
Zastava Grb
Himna: Šče ne vmerla Ukrajina
Položaj na karti
Položaj na karti
Glavni i najveći grad Lavov
Službeni jezik ukrajinski
Državno uređenje Narodna republika
Zakonodavstvo  
Valuta karbovanec

Grb Zapadnoukrajinske narodne republike bio je azurni, zlatni lav koji je divljao na polju plave boje. Boje zastave bile su plava i žuta.

Historija uredi

Pozadina uredi

Prema austrougarskom popisu stanovništva iz 1910. godine, teritorij koji je smatrala svojom Zapadnoukrajinska Narodna Republika imala je oko 5,4 miliona ljudi. Od toga su 3.291.000 (približno 60%) bili Ukrajinci, 1.351.000 (približno 25%) bili su Poljaci, 660.000 (približno 12%) bili su Jevreji, a ostalo su Rusini, Nijemci, Mađari, Rumuni, Česi, Slovaci, Romi, Armenci i drugi. Gradovi i mjesta ove uglavnom ruralne regije bili su uglavnom naseljeni Poljacima i Židovima, dok su Ukrajinci dominirali na selu. To bi se Ukrajincima pokazalo problematičnim, jer je najveći grad Lavov imao većinsko poljsko stanovništvo i smatrao se jednim od najvažnijih poljskih gradova.

Rezerve nafte u blizini Lavova kod Drohobiča i Borislava u gornjem dijelu Dnjestra bile su među najvećima u Evropi. Željezničke veze sa Ukrajinom (pod ruskom upravom) i Rumunijom bile su slabe: Brodi na liniji od Lavova prema gornjoj rijeci Stir,[c] od Podwoloczyske na liniji od Ternopilja do Proskurova (sada Kmeljnitski) u Podoliju, kao i linija duž Pruta iz Kolomyia (Kolomca) do Černivaca u Bukovini.

Tako je postavljena pozornica za sukob između Zapadnoukrajinske Narodne Republike i Poljske.

Nezavisnost i borba za egzistenciju uredi

Zapadno-ukrajinska narodna republika proglašena je 1. novembra 1918. Ukrajinska nacionalna rada (vijeće koje se sastojalo od svih ukrajinskih predstavnika iz oba doma austrijskog parlamenta i iz provincijskih dijeta u Galiciji i Bukovini) planirala je proglasiti Zapadnoukrajinsku Narodnu Republiku 3. novembra 1918. godine, ali je pomakla datum prema naprijed na 1. novembar zbog izvještaja da je poljski odbor za likvidaciju trebao preći iz Krakova u Lavov.[2] Ubrzo nakon što je republika proglasila nezavisnost od Austro-Ugarske, u Lavovu se dogodio narodni ustanak, gdje su većina stanovnika bili Poljaci koji nisu željeli biti dio nepoljske države. Nekoliko sedmica kasnije pobunjeni Poljaci Lavova dobili su podršku Poljske. Na 9. novembar poljske snage su pokušale iznenadno zauzeti naftna polja Drohobič, ali su potisnute natrag, gdje su ih Ukrajinci nadjačali.[3] Nastali zastoj pokazao je kako su Poljaci zadržali kontrolu nad Lavovom i uskim pojasom zemlje oko željeznice koja je grad povezivala s Poljskom, dok je ostatak istočne Galicije ostao pod nadzorom Zapadnoukrajinske Nacionalne Republike.

U međuvremenu, dvije manje države neposredno zapadno od Zapadnoukrajinske Narodne Republike također su proglasile nezavisnost kao rezultat raspada Austro-Ugarske.[4]

Sporazum o ujedinjenju Zapadne Ukrajine s ostatkom Ukrajine sklopljen je već 1. decembra 1918. Vlada Zapadnoukrajinske Narodne Republike službeno se ujedinila s Ukrajinskom Narodnom Republikom 22. januara 1919. godine, nakon čega je prva bila poznata kao Zapadna oblast Ukrajinske Narodne Republike.[5] Međutim, ovo je uglavnom bio simboličan čin.

Budući da je Zapadna Ukrajina imala drugačiju tradiciju u svojim pravnim, socijalnim i političkim normama, trebala je biti autonomna u okviru ujedinjene Ukrajine.[6] Nadalje, zapadni Ukrajinci zadržali su vlastitu ukrajinsku galicijsku vojsku i vladinu strukturu.[7] Uprkos formalnoj uniji, Zapadnoukrajinska Republika i Ukrajinska Narodna Republika borile su se u odvojenim ratovima. Prva je bila zaokupljena sukobom s Poljskom, dok se druga borila sa sovjetskim i ruskim snagama.

Odnosi između Zapadnoukrajinske Narodne Republike i Kijeva bili su pomalo zategnuti. Vodstvo prvih imalo je tendenciju da bude konzervativnije u orijentaciji.[8] Dobro upućeni u kulturu austrijskog parlamentarnog sistema i uredan pristup vladi, gledali su na socijalistički revolucionarni stav svojih vršnjaka sa sjedištem u Kijevu s određenom zabrinutošću da će se socijalni nemiri na Istoku proširiti na Galiciju.[9] Isto tako, zapadnoukrajinske trupe bile su discipliniranije, dok su ukrajinske narodne armije u Kijevu bile haotičnije i sklonije vršenju pogroma[10] čemu su se zapadni Ukrajinci aktivno suprotstavljali.[11] Loša disciplina u kijevskoj vojsci i neposlušnost njenih oficira šokirali su galicijske delegate poslane u Kijev.

Nacionalni pokret u zapadnoj Ukrajini bio je jak kao i u drugim istočnoevropskim zemljama,[12] a ukrajinska vlada uspjela je mobilizirati preko 100.000 ljudi, od kojih je 40.000 bilo spremno za borbu.[13] Ludwik Mroczka piše da su, uprkos snazi ukrajinskih nacionalističkih snaga, dobili malo podrške i entuzijazma od lokalnog ukrajinskog stanovništva, općenito je stav bio ravnodušan, a muško ukrajinsko stanovništvo često je pokušavalo izbjeći službu u svojoj vojsci.[14] Tokom poljsko-ukrajinskog rata, vojska Zapadnoukrajinske Narodne Republike uspjela je zadržati Poljsku približno devet mjeseci,[6] ali do jula 1919. poljske snage zauzele su veći dio teritorije koje je Zapadnoukrajinska Narodna Republika tvrdila da posjeduje.

Izgnanstvo i diplomatija uredi

Dio poražene vojske pronašao je utočište u Čehoslovačkoj i tamo postao poznat pod imenom Ukrajinská brigáda (na češkom), dok je veći dio vojske, koji se sastojao od oko 50.000 vojnika, prešao na teritoriju Ukrajinske Narodne Republike i nastavio borbu za neovisnost Ukrajine tamo.

U julu 1919. Zapadnoukrajinska Narodna Republika uspostavila je vladu u egzilu u gradu Kamianets-Podilskyi.[15] Odnosi između prognane zapadnoukrajinske vlade i vlade sa sjedištem u Kijevu nastavili su se pogoršavati, dijelom i zato što su zapadni Ukrajinci Poljake doživljavali kao glavnog neprijatelja (s Rusima kao potencijalnim saveznikom), dok je Symon Petliura u Kijevu Poljake smatrao potencijalnim saveznikom protiv njegovih ruskih neprijatelja. Kao odgovor na diplomatske pregovore kijevske vlade s Poljskom, zapadnoukrajinska vlada poslala je delegaciju u sovjetsku 12. armiju, ali je na kraju odbila sovjetske uvjete za savezništvo. U augustu 1919. godine, Kost Levitski, šef zapadnoukrajinskog državnog sekretarijata, predložio je savez sa Bjelorusima Antona Denikina koji bi podrazumijevao zagarantovanu autonomiju unutar ruske države. Zapadnoukrajinske diplomate u Parizu tražile su kontakt s ruskim kolegama u tom gradu.[16] Bjelorusi su imali različita gledišta na ovaj predloženi savez. S jedne strane, bili su oprezni prema galicijskoj rusofobiji i zabrinuti zbog učinka takvog saveza na njihov odnos s Poljskom. S druge strane, Rusi su poštovali disciplinu i obuku galicijskih vojnika i shvatili su da će sporazum sa zapadnim Ukrajincima lišiti ukrajinsku ukrajinsku narodnu armiju u Kijevu, u ratu s ruskim bijelima, svojih najboljih vojnika.[8] U novembru 1919. ukrajinska galicijska vojska, bez odobrenja njihove vlade, potpisala je prekid vatre sa Bjelorusima i stavila vojsku pod bjelorusku vlast. U razgovoru s vladom Kijevske uprave, zapadnoukrajinski predsjednik Petruševič tvrdio je da će Bjelorusi ionako biti poraženi, ali da će savezništvo s njima ojačati odnose sa zapadnim silama, koje su podržavale Bjeloruse, i pomoći ukrajinskim vojnim snagama u njihovoj kasnijoj borbi protiv pobjedničkih Sovjeta. Takve je argumente osudio Petliura. Kao rezultat toga, Petruševič je prepoznao da zapadnoukrajinska vlada više ne može sarađivati s direkcijom Petliure, a 15. novembra vlada Zapadnoukrajinske narodne republike otputovala je u progonstvo u Beč.

Varšavski ugovor (1920) uredi

U aprilu 1920, Józef Piłsudski i Symon Petliura su se u Varšavskom ugovoru dogovorili o granici na rijeci Zbruch, službeno priznajući poljsku kontrolu nad spornim teritorijem istočne Galicije. U zamjenu za pristanak na granicu duž rijeke Zbruch, priznajući nedavne poljske teritorijalne dobitke u zapadnoj Ukrajini, kao i zapadne dijelove Volhynian Governorate, guvernorata Kholm i drugih teritorija (Član II), Poljska je priznala Ukrajinsku Narodnu Republiku kao nezavisnu država (član I) s granicama kako su definirane članovima II i III i pod vodstvom otamana Petliure.[17]

Ni poljska vlada u Varšavi ni prognana zapadnoukrajinska vlada nisu se složile s ovim ugovorom.

Autonomni status uredi

Zapadni Ukrajinci nastavili su pritiskati svoje interese tokom pregovora nakon Prvog svjetskog rata na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Ti su napori na kraju rezultirali time da je Liga naroda 23. februara 1921. proglasila da Galicija leži izvan teritorija Poljske, da Poljska nema mandat da uspostavi administrativnu kontrolu u toj zemlji i da je Poljska samo okupatorska vojna sila Istočne Galicije, čiju će sudbinu odrediti Vijeće ambasadora u Ligi nacija.

Nakon dugog niza daljih pregovora, 14. marta 1923. odlučeno je da se istočna Galicija uključi u Poljsku "uzimajući u obzir da je Poljska prepoznala da etnografski uslovi u pogledu istočnog dijela Galicije u potpunosti zaslužuju njen autonomni status".[18] Tada se raspala vlada Zapadnoukrajinske Narodne Republike, dok je poljska vlada odustala od obećanja autonomije istočnoj Galiciji.

Poštanske marke uredi

 
Prva poštanska marka Zapadnoukrajinske Narodne Republike is 1918 (MiNr: 1/a)

Republika je tokom svog kratkog postojanja izdala 66 vrsta poštanskih maraka, od kojih su sve, osim prvih pet iz jula 1918. i zadnje iz 1919. godine, preštampane postojeće marke Ruskog Carstva. Prva serija je izašla u junu 1918. sa pet motiva sa nominalnim vrijedostima 10, 20, 30, 40 i 50 šahiva u bojama žutosmeđa, tamnosmeđa, ultramarin i pruskoplava, zelena i tamnozelena, te crvena i roza. Marke su tiskane bez nazubljenja, a 1919. godine su izdate za nazubljenjem L 11½ u tiražu 40.000 kompleta.[19]

Galerija uredi

  •  
    Željezničke pruge Galicije prije 1897.
  •  
    Teritorijalne pretenzije Ukrajine 1918.
  •  
    Zapadnoukrajinska Narodna Republika 1919.

Također pogledajte uredi

  • Ukrajinska galicijska vojska ili UHA, vojne snage Zapadno-ukrajinske nacionalne republike.
  • Galicijska sovjetska socijalistička republika, revolucionarna vlada koju je 1920. godine postavila sovjetska Rusija.

Napomene uredi

  1. ^ ukrajinski: Західноукраїнська Народна Республіка (ЗУНР)
  2. ^ ukrajinski: Західна область Української Народної Республіки (ЗО УНР)
  3. ^ Dolina rijeke Stir zabilježila je značajne borbe između Rusije i Centralnih sila tokom Prvog svjetskog rata.

Literatura uredi

  • Michel (1993). MICHEL Europa-Katalog Ost 1992/93 (jezik: njemački). München: Schwaneberger Verlag GMBH.CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
  • Bulat, John (1973). Illustrated Postage Stamp History of Western Ukrainian Republic 1918–1919 (jezik: engleski). New York: Yonkers.CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
  • Subtelny, Orest (1988). Ukraine: A History (jezik: engleski). Toronto: University of Toronto Press. ISBN 0-8020-5808-6.
  • Kubijovic, V. (Ed.), Ukraine: A Concise Encyclopedia, University of Toronto Press: Toronto, Canada, 1963.
  • Paul Robert Magocsi, A History of Ukraine, University of Toronto Press: Toronto 1996, ISBN 0-8020-0830-5.
  • Tomasz J. Kopański, Wojna polsko-ukraińska 1918––1919 i jej bohaterowie, Wojskowe Centrum Edukacji Obywatelskiej, Warsaw 2013
  • Західно-Українська Народна Республіка 1918–1923. Енциклопедія. Т. 1: А–Ж. Івано-Франківськ : Манускрипт-Львів, 2018. 688 с.
  • Західно-Українська Народна Республіка 1918–1923. Енциклопедія. Т. 2: З–О. Івано-Франківськ : Манускрипт-Львів, 2019. 832 с.
  • Західно-Українська Народна Республіка 1918-1923. Енциклопедія. Т. 3: П – С. Івано-Франківськ: Манускрипт-Львів, 2020.576 с.
  • Західно-Українська Народна Республіка 1918-1923. Енциклопедія. Т. 4: Т – Я. Івано-Франківськ: Манускрипт-Львів, 2021.688 с.

Reference uredi

  1. ^ John Armstrong (1963). Ukrainian Nationalism. New York: Columbia University Press, pp. 18-19.
  2. ^ Encyclopedia of Ukraine, vol. 5, 1993 entry written by Andrzej Chojnowski
  3. ^ Alison Fleig Frank. (2005). Oil empire: visions of prosperity in Austrian Galicia. Cambridge MA: Harvard University Press. pp. 207-228
  4. ^ Magocsi, Paul Robert (Fall 1993). "The Ukrainian question between Poland and Czechoslovakia: The Lemko Rusyn republic (1918-1920) and political thought in western Rus'-Ukraine". Nationalities Papers. 21 (2): 95–103. doi:10.1080/00905999308408278.
  5. ^ Lytvyn, Mykola Romanovych (2005). Західна область Української Народної Республіки (ЗО УНР) [Western Oblast of the Ukrainian People's Republic (WOUPR)] (jezik: ukrajinski). Institute of History of Ukraine at the National Academy of Sciences of Ukraine. Pristupljeno 21. 1. 2021.
  6. ^ a b Michael Palij. (1995). The Ukrainian-Polish defensive alliance, 1919–1921: an aspect of the Ukrainian revolution. Edmonton, Alberta: Canadian Institute of Ukrainian Studies Press at University of Alberta, pp. 48-58
  7. ^ Subtelny, Orest (2000). Ukraine: A History. University of Toronto Press. str. 362. ISBN 0-8020-8390-0.
  8. ^ a b Anna Procyk. (1995). Russian nationalism and Ukraine: the nationality policy of the volunteer army during the Civil War. Edmonton, Alberta: Canadian Institute of Ukrainian Studies Press at the University of Alberta, pp. 134-144.
  9. ^ Peter J. Potichnyj. (1992). Ukraine and Russia in their historical encounter. Edmonton, Alberta: Canadian Institute of Ukrainian Studies Press, University of Alberta pg. 148: Dr. Lonhyn Tsehelsky, the western Ukrainian negotiator with the Kyiv government and primary author of the Union between the West Ukrainian Republic and the Kyiv-based Ukrainian People's Republic, expressed shock at the actions of the "rabble" (holota) when the Ukrainian People's Republic came to power.
  10. ^ Andrew Wilson (1997). Ukrainian nationalism in the 1990s: a minority faith. Cambridge University Press pg. 13
  11. ^ Myroslav Shkandrij (2009). Jews in Ukrainian literature: representation and identity. New Haven: Yale University Press. pp. 94-95
  12. ^ Subtelny, Orest. (1988). Ukraine: a History. Toronto: University of Toronto Press, pg. 378
  13. ^ Subtelny, Orest. (1988). Ukraine: a History. Toronto: University of Toronto Press, pg. 369
  14. ^ Spór o Galicję Wschodnią 1914-1923 Ludwik Mroczka. Wydawnictwo Naukowe WSP, January, 1998 page 106-108
  15. ^ Paul Robert Magocsi. (2002). The roots of Ukrainian nationalism: Galicia as Ukraine's Piedmont. Toronto: University of Toronto Press, pg. 28
  16. ^ Christopher Gilley (2006). A Simple Question of ‘Pragmatism’? Sovietophilism in the West Ukrainian Emigration in the 1920s Arhivirano 30. 9. 2007. na Wayback Machine Working Paper: Koszalin Institute of Comparative European Studies pp.6-16
  17. ^ "Warsaw, Treaty of". www.encyclopediaofukraine.com. Pristupljeno 16. 9. 2019.
  18. ^ Kubijovic, V. (1963). Ukraine: A Concise Encyclopedia. Toronto: University of Toronto Press.
  19. ^ Michel 1993, str. 1359-1363.

Vanjski linkovi uredi

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Zapadnoukrajinska_Narodna_Republika&oldid=3580735"