Treći krstaški rat

Osamdesetih godina dvanaestog vijeka na historijskoj sceni se pojavio genijalni kurdski vođa Saladin. On je 1187. ponovo ujedinio Egipat i muslimanski Bliski Istok. U boju kod Tiberasa potukao je krstaše, oslobodio Jerusalem i osvojio sav ostatak kraljevstva. Na to su kršćani, da spase preostale države i ponovo osvoje Jeruzalem, organizirali i Treći krstaški rat.

Njemačko-rimski car Fridrih I Barbarossa uspio je proći kroz čitavu Evropu i Malu Aziju, ali se na kraju utopio na kupanju. Druga dva monarha, engleski Ričard I Lavljeg Srca i francuski Filip II, su sretno stigli na cilj i otpočeli neprijateljstva. Nakon dvije godine opsjedanja, 1191. zauzet je veliki obalni grad Akon, nakon čega su krstaši nastavili prema Jerusalemu. Ričardova vojska se sukobila sa Saladinovim snagama i porazila ih. Naređuje da se 3000 zarobljenika - od kojih su mnogi bili žene i djeca - izvede iz grada i zakolje. Neki su raskomadani, ne bi li pronašli progutane dragulje. Biskupi su davali blagoslove. "Nevjernički životi nemaju vrijednosti". Hroničar Ambroise, ushićeno piše: "Pobijeni su svi odreda. Neka je za to blagoslovljen Stvoritelj!"

Turci su bili odbačeni i prisiljeni na defanzivu, ali krstaši, razdirani nesuglasicama, nisu znali iskoristiti pobjedu. Mirovni ugovor iz 1192. priznao je Francima vlast nad obalom i dao kršćanskim hodočasnicima pravo posjeta Jerusalemu. Ipak je on i dalje ostao u turskim rukama. Krstaški ratovi nanijeli su mnogim krajevima velike patnje, a namjeravani cilj nisu postigli. Značajnije posljedice su imali za privredni, politički, kulturni i vjerski razvoj evropskih zemalja. Evropljani su se nedvojbeno upoznali s islamskom kulturom i naukom, svidjela su im se egzotična jela, svilene tkanine, sagovi i druga fina roba. Jedna od posljedica ovih ratova je porast antagonizma između katolika i pravoslavaca, te dakako između kršćana i muslimana.

Nedovršeni članak Treći krstaški rat koji govori o historiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.