Avetnjaci

Avetnjaci
Avetnjaci
	Filipinski tarsius (Tarsius syrichta)
Sistematika
Carstvo	Animalia
Koljeno	Chordata
Razred	Mammalia
Red	Primates
Podred	Haplorrhini
Infrared	Tarsiiformes; Gregory, 1915.
Porodica	Tarsiidae; Gray, 1825.
Rod	Tarsius; Storr, 1780.
Vrste
	Tarsius syrichta; Tarsius bancanus; Tarsius tarsier; Tarsius dentatus; Tarsius pelengensis; Tarsius sangirensis; Tarsius pumilus

Avetnjaci (Tarsiiformes) su jedna od tri grupe unutar podreda haplorrhini koja ima samo jedan rod (Tarsius) i jednu porodicu (Tarsiidae), koja obuhvata sedam vrsta.

Sistematika

Ranije se ova grupa, odnosno porodica, ubrajala u grupu "polumajmuna", što je naziv koji je zastario i više se ne koristi. Danas ih se svrstava kao zasebnu grupu unutar podreda Haplorrhini, a razlog je građa nosa poput Haplorrina. Kao i drugi unutar ove grupe imaju manje žlijezda u sluznici nosa pa im je nos suh, za razliku od Strepsirrhinia, koji zbog velikog broja žlijezda u nosu imaju uvijek vlažne njuške, analogno mačkama.^[1]^[2]^[3]^[4]

U periodu eocena i oligocena je u Americi i Euraziji bila raširena porodica Omomydae koja se smatra precima ove grupe.

Rasprostranjenost

Ova porodica živi na području Jugoistočne Azije, odnosno preciznije, na ostrvima Sumatra, Borneo, Sulavesi i Filipina, kao i na nekim manjim ostrvima oko navedenih.

Opis

Tarsiidae su od vrha glave do korijena repa dugi oko 9 do 16 cm (k tome dolazi još goli rep dug od 13 do 28 cm), pa su prema tome vrlo male životinje. Težina im se kreće od 80 do 160 grama. Obilježje su im dugi stražnji ekstremiteti, okrugla glava koju mogu okrenuti gotovo 360°, i vrlo dobar sluh. Prsti su im vrlo dugački, a ušne školjke okrugle i gole. Mehko krzno im je sivo ili smeđe. Upadljivo obilježje su im velike oči (promjera do 16 milimetara) - preračunato prema veličini tijela, kod čovjeka bi oči uporedive veličine trebale imati veličinu jabuke.

Način života

Filipinski tarsius (Tarsius syrichta)

Ovo su noćne šumske životinje. Žive na stablima. Preko dana miruju skriveni u gustoj vegetaciji. Pravi su umjetnici u penjanju, a uz pomoć svojih dugih stražnjih nogu mogu skočiti na udaljenost od više metara. Uobičajeno žive u parovima, no ponekad i u manjim grupama.

Hrana

Glavna im se hrana sastoji od insekata, a uz to jedu i male kičmenjake. Oni su jedini primati koji su isključivo mesožderi. Koriste svoju veliku sposobnost skakanja da iznenade lovinu. Dnevno pojedu oko 10% svoje tjelesne težine.

Razmnožavanje

Skotnost kod ove porodice traje relativno dugo, čak 6 mjeseci. Rezultat je, da mladi dolaze na svijet vrlo razvijeni. U početku se drže majci za trbuh, ili ih majka nosi u njuški. Već sa sedam mjeseci ih majka prestaje dojiti, a s godinu dana su spolno zreli. Najstariji poznati Tarsius imao je 13 godina.

Tarsiusi i ljudi

Glavna opasnost za ove životinje je uništavanje njihovog životnog prostora. Osim toga, još uvijek ih love radi mesa. Pokušaji da ih se drži kao kućne ljubimce završavaju njihovim ugibanjem već nakon nekoliko dana. Nepotvrđeni izvještaji govore, da ulovljene životinje udaraju glavom o ogradu kaveza dok ne uginu. Za mnoge vrste nema točnih podataka.

U prošlosti su Tarsusi igrali važnu ulogu u vjerovanju indigenih naroda Indonezije. Vjerovali su, da Tarsusima glava nije pričvršćena uz tijelo (zbog njihove sposobnosti da ju okrenu za gotovo 360°) pa su se bojali da im se može dogoditi isto, ako ih susretnu.

Sistametika

Danas se razlikuje najmanje 7 vrsta (zbog njihovog noćnog života kao i relativne nepristupačnosti njihovih staništa, vjeruje se da je moguće i postojanje nekih do sada nepoznatih vrsta ove porodice).

Vanjski linkovi

Logo Wikivrsta

Wikivrste imaju dodatne informacije vezane za: Avetnjaci

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Avetnjaci

^ Srivastava (2009): Morphology of the primates and human evolution. PHI Learning Private Learning Ltd, New Delhi, ISBN 978-81-203-3656-8.
^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
^ Campbell B. G. (2009): Human evolution: An introduction to mans adaptations. British Museum of Natural History, London, ISBN 0-202-02041-X; ISBN 0-202-02042-8.
^ Cowlishaw G., Dunbar R. I. M. (2000): Primate conservation biology. The University of Chicago Press Books, ISBN 9780226116365; ISBN 9780226116372 .

[1] Srivastava (2009): Morphology of the primates and human evolution. PHI Learning Private Learning Ltd, New Delhi, ISBN 978-81-203-3656-8.

[2] Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.

[3] Campbell B. G. (2009): Human evolution: An introduction to mans adaptations. British Museum of Natural History, London, ISBN 0-202-02041-X; ISBN 0-202-02042-8.

[4] Cowlishaw G., Dunbar R. I. M. (2000): Primate conservation biology. The University of Chicago Press Books, ISBN 9780226116365; ISBN 9780226116372 .

[1]

[2]

[3]

[4]