Svetište Voda svetog Jakova u Kreševu

Svetište Voda svetog Jakova u Kreševu je asocijativni kulturni krajolik povezan s historijskim, vjerskim, kulturnim i simboličkim vezama s elementima prirodnog područja. Nalazi se u selu Deževicama, u općini Kreševo, Bosna i Hercegovina. Svetište čini pećina u kojoj se nalazi vrelo, a voda ne otiče iz nje. Voda iz vrela smatra se čudotvornom, a prema vjerovanju hodočasnika, liječi mnoga kožna oboljenja. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 13. januara 2021. godine, donijela je odluku da se svetište proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Amir Pašić, Goran Milojević i Radoje Vidović (predsjedavajući).

Svetište Voda svetog Jakova u Kreševu

Lokacija

Mjesto Deževice nalazi se na 912 metara nadmorske visine, između planina Bitovnje i Vranice. O geološkim osobinama prostora svjedoče napuštena rudarska okna iz duge tradicije rudarstva, te jazbine, pećine i jame. Planinski krajolik odlikuju šume visokih stabala bukve, hrasta, graba i jele koje čine 70% prostora, brojni planinski izvori i potoci. Svetište svetog Jakova Markijskog, udaljeno je oko pola kilometra od središta sela Deževice, u dolini potoka Nevre i nalazi se u pećini.

Historija

U pisanim izvorima Deževice se prvi put spominju 1403. godine kada se tu nalazila crkva svete Jelene, franjevački samostan ili rezidencija. Početkom 15. stoljeća u vremenu 1435-1438. godine tu stoluje i vikar Bosanske vikarije fra Jakov Markijski, italijanski franjevac rodom iz Napulja, Italija, po kome je svetište dobilo ime. Fra Jakov Markijski bio je poznat kao dobar propovjednik, a 1432. godine poslan je u Bosnu da provede vjersku obnovu i iskorijeni krivovjerje.

Ovo svetište narod stoljećima naziva Voda svetog Jakova ili Vrelo svetog Jakova. Karakteristično je po izvoru vode koji se nalazi u pećini duljine 10–15 m, širine do 2 m i visine do 2,5 m. Pećina je ispunjena vodom koja ne otječe iz nje. Voda iz vrela smatra se čudotvornom. Cjelokupni inventar svetišta novijeg je datuma. Svetište je do druge polovine 80-ih godina XX stoljeća imalo prirodan izgled. Tada su podignuti novi sadržaji: krst od betona, most preko potoka, ulazne stepenice od mosta do ulaza u pećinu i željezna ograda oko svetišta. Tokom rata 1993. godine svetište je devastirano, a po završetku rata obnovljeno.