Wikipedia

Stjepan Tomaš, kralj Bosne

bosanski kralj
(Preusmjereno sa Stjepan Tomaš Kotromanić)

Stjepan Tomaš Ostojić Kotromanić (oko 1411 – umro 10. jula 1461) bio je kralj Bosne od novembra 1443. do svoje smrti 1461. godine.

Stjepan Tomaš
Kralj Bosne
Vladavina1443 – 10. juli 1461.
PrethodnikStjepan Tvrtko II
NasljednikStjepan Tomašević
SupružnikVojača
Katarina Kosača
DjecaStjepan Tomašević
Ishak-beg Kraljević
Katarina Tomašević
DinastijaKotromanići
OtacStjepan Ostoja
Rođenjeoko 1411.
Smrt10. juli 1461.
Mjesto sahraneBobovac

Njegovu vladavinu obilježio je građanski rat sa Stjepanom Vukčićem Kosačom, zatim brak s njegovom kćerkom Katarinom, te sukobi s Đurđem Brankovićem i Turcima. Ostao je upamćen i kao jedini bosanski vladar koji je progonio pripadnike drugih vjeroispovjesti, preciznije bosanske krstjane kojima je i sam pripadao prije dolaska na prijestolje.

Porijeklo

Stjepan Tomaš je bio vanbračni sin bosanskog kralja Stjepana Ostoje. Imao je zakonitog polubrata, kralja Stjepana Ostojića, koji je umro 1422. godine, i starijeg, također nezakonitog brata Radivoja, koji se s Tvrtkom II neuspješno borio za bosansku krunu. Tomaš je odgajan kao krstjanin, budući da je to bio i njegov otac.[1]

Vladavina

Građanski rat

U novembru 1443. godine umro je Tomašev amidža, kralj Tvrtko II, ne ostavivši djece. Tomaša je umirući kralj vjerovatno proglasio svojim nasljednikom, što je i sam Tomaš kasnije u povelji tvrdio, kako bi spriječio da njemu omrzli Radivoj postane kralj. Tvrtkovu odluku potvrdio je i bosanski stanak i formalno ga izabrao za kralja, pa je prijelaz vlasti na novog kralja tekao relativno glatko. Stanak je najvjerovatnije podržao Tomaša zato što je po Tvrtkovom ugovoru o nasljedstvu iz 1427. godine grofovi Celjski, rođaci Kotromanića trebali postati bosanski kraljevi. Važno je pomenuti da je stanak pokazivao otvoreno nezadovoljstvo o nastupanju Celjskih na bosansko prijestolje. Međutim, vojvoda Stjepan Vukčić Kosača se nije složio s ovim izborom i odmah je izrazio podršku Tomaševom bratu Radivoju koji je tada živio na dvoru Kosača i kojeg su od 1432. do 1435. u borbi za krunu podržavale Osmanlije. Istovremeno je papa Eugen IV planirao veliku kontra-ofanzivu protiv Turaka, te je slao izaslanike i Tomašu i Kosači. Ispostavilo se da nijedan nije mogao ni razmišljati o tom budući da su se našli u građanskom ratu jedan s drugim.[1] Budući da su u ratu bili kralj Tomaš i herceg Stjepan, Tomaš je odlučio poduzeti akcije protiv Kosača i Osmanlija. U maju 1444. godine kralj Tomaš je iz Srebrenice protjerao Osmanlije da bi već u junu iste godine potisnuo hercega Stjepana iz zapadnog Huma.[2]

Tomaša je odmah podržao Ivaniš Pavlović, a za kralja Bosne ga je priznao i Janko Hunjadi, regent ugarskog kralja Ladislava V. Međutim, Hunjadi nije slao kralju vojsku, kao što ni vojvodi vojnu pomoć nije pružao njegov novi saveznik i suzeren, napuljski kralj Alfons. S druge strane, Kosači je pomagao srpski despot Đurađ Branković, te je brzo uspio povratiti zemlju koju mu je Tomaš bio oteo. Tako je Tomaš opet izgubio Srebrenicu.[1]

Pokatoličavanje i mir s Kosačom

Papa Eugen IV 29. maja 1445. godine izdaje dokument kojim priznaje Tomaša, koji se nedugo prije toga preobratio na rimokatoličanstvo, za kralja Bosne i legitimizira kao da je zakoniti sin kralja Ostoje. Istim dokumentom poništio je Tomašev brak s krstjankom Vojačom, majkom njegovog prvorođenog sina, Stjepana Tomaševića. Početkom sljedeće godine konačno sklapa mir s Kosačom koji ga priznaje za kralja.[1] Mir je zapečaćen vjenčanjem Tomaša i Kosačine kćerke Katarine po katoličkom obredu na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine[3] u Milodražu kod Fojnice. Katarina, kćerka krstjanina Kosače i do tada i sama krstjanka, morala je prijeći na rimokatoličanstvo kako bi se udala za Tomaša.[1]

U augustu 1446. godine u Vranduku se održalo vijećanje. Na tom vijećanju je prisustvovala sva bosanska vlastela uključujući i dida Miloja.[4] Kralj tom prilikom izdaje povelju sinovima Ivaniša Dragišića, potomka porodice Hrvatinića, uz obećanja da im se poklon i vjera neće poreći dotle dok im se krivica ne bi dokazala didom i Crkvom bosanskom i dobrim Bošnjanima. Iz ovog se vidi da je Crkva bosanska imala uticaj. Istovremeno jednom u ljeto 1447. godine papa Nikola V sa žaljenjem tvrdio da je Petar Vojsalić iz Donjih kraja jednin katolik među bosanskom gospodom koji je sačuvao neokrnjenu svetu katoličku vjeru.

 
Zidine Vranduka.

Pod Tomaševim i papinim utjecajem mnogi krstjanski bosanski plemići su se počeli interesirati za rimokatoličanstvo; između ostalih, Juraj Vojsalić se preobratio, Ivaniš Pavlović također (mada se 1449. vratio Crkvi bosanskoj), a i Tomašev punac Kosača je pokazivao interes za Rimokatoličkom crkvom (mada se nikada nije preobratio). Razlog za ovo bio je prije svega politički, budući da su se nadali pomoći u borbi s Turcima. Kralj Tomaš i kraljica Katarina izgradili su veliki broj rimokatoličkih crkvi u Bosni.[1] Kralj Tomaš je mnoge bosanske gradove ojačao i razvijao naročito Vranduk gdje je ispod grada je podigao Crkvu sv. Tome, svog zaštitnika, za koju je od pape dobio posebne povlastice, grad je preuredio a bedeme ojačao.

Sukobi sa Srbijom

 
Položaj Bosne, Srbije i Hercegovine 1450. godine.

Turcima nije odgovaralo sklapanja mire između kralja i vojvode pošto su se nadali da će njihovi sukobi oslabiti kraljevstvo iznutra. Franjevci, koji su u međuvremenu u Bosni ojačali i učvrstili svoj položaj su tužili kralja Tomaša rimskoj kuriji da je zadražao dobre odnose sa bosanskim krstjanima. Papa je odmah uzvratio i zatražio od kralja da mrsku mahinejsku herezu iskorjeni mačem, ognjem i smrću. U suprotnom, bit će smatran saučesnikom njihova nevjerstva. Papa je ista upozorenja uputio hercegu Stjepanu i vojvodi Ivanišu Pavloviću. Pritisci iz Rima su slabili kraljev položaj i u zemlji su se pojedini velkiaši potpuno odvojili od kralja. U čast nove osmanske provale u Bosnu, marta 1448, zemlja je bila skoro sasvim razjedinjena. Đurađ Branković, koji se s Tomašem sukobljavao oko vlasti nad bogatim rudarskim gradom Srebrenicom uz Kosačinu pomoć, također je bio nezadovoljan. Iste godine, vjerovatno kako bi popravio odnose s Turcima, odrekao se titule bosanskog vojvode i uzeo titulu hercega, aludirajući tako na nezavisnost svoje zemlje od Bosanskog kraljevstva.[1]

Savez sa Ugraskom

Nakon ovog odvajanja od Bosne Tomaš se osjećao oslabljenim još dodatno Tomaša je oslabilo odricanje vojvode Ivaniša Pavlovića od katoličanstva. Kralj Tomaš se jedino mogao osloniti na podršku Ugarske i erdeljskog vojvode Janka Hunjadija. U međusobnim 1449. Hunjadi je u prisustvu papskog izaslanika obećao pomoć i podršku Stjepanu Tomašu ako povede odlučnu borbu protiv heretika. Nemajući drugog izbora kralj Tomaš je tokom 1450. godine započeo neviđene progone bosanskih krstjana. Pred prijetnjom od potpunog uništenja, brojne pristalice Crkve bosanske, zajedno sa starješinama, otišle su u zemlju hercega Stjepana, gdje im je pružena pomoć i zaštita. Papa je optuživao hercega Stjepana zbog primanja utočišta hereticima, ali se hercega na to nije obazirao.

Osmanska osvajanja

Osmanlije su 1455. godine osvojile velike djelove Srpske despotvoine, čime je Bosna postala još izloženija prema Osmanskom carstvu. Nakon opsade Smedereva i Beograda 1456. godine i smrti Janka Hunjadija Tomaš je počeo tražiti novu podršku na zapadu. U Bosni je vladala panika zbog mogućeg upada Osmanlija. U jednom pismu Tomaš se žalio Veneciji da ga sultan Mehmed II stalno ucjenjuje i da traži od njega mu preda četiri velika grada.

...na veliku štetu naših podanika sultan traži četiri grada kako bi mogao lakše zaposjeti ostatak našeg kraljevstva...

Tomaš je odbio sultanovu želju, te su osmanski napadi na Bosnu postali učestaliji. Sultan nije bio zadovoljan ni svotom novca koji je Tomaš davao sultanu. Za samo četiri godine kako navodi kralj Tomaš, kako je rekao papinom izaslaniku 1457. navodi da je platio sultanu 160.000 dukata, ali su mu oni i dalje prijetili. Na kraljeva upozorenja da nikad nije bila tolika potreba za odbranom i otporom, niko na zapdu nije odazvao. Ugarska, kao njegov saveznik, bila je zauzeta unutrašnjim problemima tako da nije mogla pomoći Tomašu. Mlečani su gledali privredne interese pa su zabranili da se u Dalmaciji prikupljaju prihodi za bosansku vojsku. Ni papa Tomašu nije mogao ili nije želio pomoći. Kralju Tomašu nije ostala nijedna druga opcija negoa da obnovi plaćanje danka sultanu.

Posljednje godine vladavine

U međuvremenu 1456. godine umro je despot Đurađ, koji je imao loše odnose sa Tomašom, ali je sa istoka štitio Bosnu. Đurađa je naslijedio sin Lazar koji je umro u januaru 1458. godine. Nakon Lazarove smrti nije postojao nijedan dostojan nasljendik osim slijepog Stefana Brankovića koji je privremeno zavladao Srbijom. Već u aprilu kralj je počeo da razmišlja o vlasti nad Srbijom tako što bi njegov sin oženio najstariju kći despota Lazara, koju je majka Jelena Paleolog stavila na udaju. Tomaš je iskoristio slabost Srbije da osvoji jedanaest gradova na Drini, uključujući i Srebrenicu.[1] Već 14. okotbra 1458. Tomaš izdaje povelju Stefanu Račkoviću, logotetu Smederevskog dvora. Tom poveljom kralj Tomaš poklanja neka sela u Srbiji, što znači da se Tomaš već smatarao srpskim gospodarom.[5] Već u januaru 1459. kralj lično odlazi u Segedin kako bi zatražio ugarski pristanak da se sklopi brak između Stjepana i princeze Jelene. Kralj je dogovorio uspješno brak. Čuvši za to, Osmanlije su 29. januara opsjedali Bobovac i Vranduk, ali ih nisu uspjeli osvojiti. Tada princ Stjepan Tomašević se izvukao iz Bobovca i krenuo prema Smederevu. Kralj Tomaš je 31. januara stigao u Jajce. Despot Stjepan Tomašević je u martu preuzeo dužnost srpskog despota ali je već u junu iste godine predao Smederevo. Važno je pomenuti da su kršćani optuživali Tomaša i njegovog sina za pad Smedereva, ali je važno pomenuti da je Stjepan slao pisma evropskim vladarima da će ukoliko mu ne pošalju vojsku predati Smederevo. Stjepan Tomašević nije dobio nikakavu pomoć jedino jedan odred ugarske vojske od 300 vojnika. Nakon osmanskog osvajanja Srbije Bosna je postala izložena Osmanskom carstvu. Već u januaru sultan Mehemed II je tražio od Tomaša slobodan prolaz vojske kroz Bosnu kako bi mogao napasti Slavoniju. Kralj Tomaš je pristao na to, ali Osmanlije osvajaju Zvornik, Srebrenicu, Soli i dio Usore.[6] Međuvremnu Osmanlije su napale i hercega Stjepana u novembru 1459. i zapalile manastir Mileševu i uznemirili cijelu oblast. Nakon ovog herceg se zbližio sa Tomašom. Tako su mlečani 5. februara 1461. godine poslali izaslanika Tomašu i hercegu da se pomire. Nakon ovog papa Pio II izjavljuje bulu o križarskom ratu u slučaju da Osmalije napadnu Bosnu i Kosače. To je bio jedan od posljednih činova Stjepana Tomaša. Važno je pomenuti da je Tomaš imao loše odnose sa hrvatskim banom Pavlom. Nakon obavljenog vjenčanja u Milodražu, slijedilo je krunisanje u Milama[7] i tada je kruna po prvi put trebala stići iz Rima, ali nije uspjela doći na vrijeme[8]

Protjerivanje krstjana

Kako su Turci sve više i više prijetili Bosanskom kraljevstvu, Tomaš je zatražio pomoć od pape. Papa Pije II mu je odbio pomoći ukoliko ne preduzme nešto po pitanju velikog broja "heretika" u svom kraljevstvu. Istovremeno je trpio optužbe od Mađara da Bosanci nisu dobri kršćani i da su predali Smederevo Turcima. Stoga se odlučuje na mjere koje nijedan drugi bosanski vladar nije nikada poduzeo: protjerivat će krstjane. Svi dotadašnji bosanski vladari, iako većinom barem nominalno rimokatolici, tolerirali su pripadnike drugih vjeroispovjesti na svom teritoriju. Tomaš je 1459. dao krstjanima da biraju između preobraćenja i egzila. Ogroman broj krstjana je tada našao spas u zemlji njegovog punca. Tomaš je nakon protjerivanja krstjana izvršio konfiskaciju njihove imovine.[1]

Smrt

Kralj Stjepan Tomaš umro je iznenada 10. jula 1461. godine. Legenda kaže da su ga ubili njegov brat Radivoj i sin, Stjepan Tomašević, ali nema dokaza koji bi to potvrdili. Stjepan Tomašević i Jelena su tako postali kralj i kraljica Bosne. Stjepan Tomaš je sahranjen u kraljevskom mauzoleju na Bobovcu. Antropolog Živko Mikić procijenio je, na osnovu stanja zuba, da je kralj u vrijeme smrti imao oko 50 godina.[9]

Brakovi i potomstvo

Prije dolaska na prijestolje Stjepan Tomaš je oženio Vojaču, bosansku krstjanku koja nije bila iz plemićke porodice, i to po bogumilskom obredu (takozvanom "običaju domovine"), što znači se Tomaš obavezao da će joj biti vjeran sve dok mu ona bude "dobra i vjerna".[10][11][12] Njihov brak je poništen papinom odlukom 29. maja 1445. godine. S njom je imao jednog sina:

Na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine, u Milodražu kod Fojnice, kralj Stjepan Tomaš je oženio Katarinu Vukčić Kosaču, kćerku hercega Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. S njom je imao dvoje poznate djece:

Na ostrvu Mljetu, kod oltara u Crkvi sv. Marije, postoji ploča na kojoj piše daje tu sahranjen sin kralja Stjepana Tomaša (latinski: hic requiescit filius Tomasci regis Bosnae).[13]

Također pogledajte

Reference

  1. ^ a b c d e f g h i Van Antwerp Fine, John: The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest, University of Michigan Press, 1994, ISBN 0472082604
  2. ^ Mustafa Imamović,Historija Bošnjaka
  3. ^ Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina: Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Ziral, 1978.
  4. ^ Mustafa Imamović, Tvrtkovi nasljednici
  5. ^ Vjekoslav Klaić, Svezak drugi: dio treći.... Treća knjiga: Doba kralja Matijaša Korvina i Jagelovića (1458-1526) (archive.org)
  6. ^ Ž. Fajfrić, Kotromanići, rastko.rs
  7. ^ Ćirković, Sima (1964). Историја средњовековне босанске државе , Srpska književna zadruga.
  8. ^ "Hrvatski biografski leksikon". hbl.lzmk.hr. Pristupljeno 9. 5. 2019.
  9. ^ Pavao Anđelić, Bobovac i kraljeva Sutjeska: stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Veselin Masleša, 1973.
  10. ^ Pejo Ćošković, Časopis Franjevačke teologije Sarajevo, Institut za istoriju, 2005.
  11. ^ Salih Jalimam, Studija o bosanskim bogomilima, s.n., 1996.
  12. ^ Leon Petrović, Kršćani bosanske crkve, Svjetlo riječi, 1999.
  13. ^ "Ovdje počiva sin Tomaša, kralja Bosne). Prema starim piscima radi se o sinu pretposljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaša Ostojića (kralj od 1443. do 1461.). S prvom ženom Vojačom imao je 2 sina ─ Stjepana Tomaševića, posljednjega bosanskog kralja (1461./63) i drugog sina nepoznata imena. On je, s maćehom kraljicom Katarinom, išao na hodočašće i zavjet Gospi na Mljet, gdje je umro i pokopan."[mrtav link]

Literatura


Vladarske titule
Prethodnik:
Stjepan Tvrtko II 		Kralj Bosne
1443-1461 		Nasljednik:
Stjepan Tomašević


Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Stjepan_Tomaš,_kralj_Bosne&oldid=3331806"