Staklara Avramovac

Staklara Avramovac bila je prva fabrika za izradu stakla, a ujedno i prvo industrijsko postrojenje u Kneževini Srbiji, tadašnjoj provinciji u Osmanlijskom Carstvu. Staklara je radila od 1846. do 1852. godine, blizu rijeke Belice na padinama Crnog vrha na terenu između današnjih sela Belice i Miševića blizu Jagodine. Bila je u partnerskom vlasništvu između popečitelja (ministra) vanjskih dijela Kneževine Srbije Avrama Petronijevića i trgovca Teodora R. Tomića.

Staklo je tokom 19. vijeka polahko ulazilo u upotrebu na Balkanu, zamijenjujući tradicionalno bakarno, keramičko i drveno posuđe. Ono je, kao i svuda, uvijek prvo bilo dostupno višoj klasi, a kako je vrijeme sve više prolazilo dolazilo je i do običnih građana. Krajem 19. i početkom 20. vijeka primjena stakla u pokućstvu uzima sve šire razmjere. Stakleni predmeti se u tom periodu prodaju u trgovinama mješovite robe ili najčešće u radnjama koje su držale porcelansku i keramičku robu. U to vrijeme, ističe se upotreba stakla pri izradi vitraža kao svojevrsnog ukrasa enterijerima građevina. Vitražima su ukrašavane javne građevine, sakralne građevine ali i privatne vile više klase.

Fabrika stakla podignuta je kapitalom Avrama Petronijevića 1846. godine, koji se prethodno obratio pismeno molbom Državnom savjetu (Vladi), 1843. godine. U pismenoj molbi on je tražio isključivo pravo "na 14 godina da niko drugi staklaru ne može podići u Srbiji...te besplatnu sječu i korišćenje drveta za vatru, pepeo na Crnom vrhu kao i eksplataciju potrebnog kamena za zidanje furuna i fabrikaciju stakla." Iako su u Srbiji tada već postojali rani oblici privredne djelatnosti, kao što su drvodeljstvo, pletarstvo i ciglarstvo, otvaranje staklare predstavljalo je veliko ulaganje koje je ujedno značilo osvajanje nove "visoke tehnologije" u to doba. Osim toga, bilo je potrebo dovesti i stranu stručnu radnu snagu što je još više povećavalo troškove ulaganja kao i sam rizik. Državi savjet je izašao u susret Petronijeviću da bi u jesen staklara napokon proradila. Svečanost prilikom otvaranje prvog industrijskog pogona u Srbiji dobilo je karakter centralne državne proslave o čemu su pisale i Srpske novine 29. novembra 1846. godine. Prisustvo materijala koji je trebalo da služi kao sirovinska ili pogonska snaga (kamen, pijesak i drvo) bio je glavni kriterijum za podizanje fabrike stakla na tom mjestu. Prvi radnici su bili Bavarci i Česi (Bohemci), a 1851, godine stiže i 30 radnika iz Gornje Ugarske, najvjerovatnije Slovaci, koji su kao strani stručni radnici bili dobro plaćeni. Vlasnik fabrike Petronijević je kasnije, 1851. godine, ušao u poslovno partnerstvo sa trgovcem Teodorom R. Tomićem, a upravu i nadzor je od 1846. do 1849. godine vršio Konstantin R. Tomić. Opremu u fabrici su činile dvije peći za topljenje stakla sa 9 lonca, za brušenje korišćena je vodenica, a kalupi su bili mesingani, keramički i drveni. Proizvodilo se: ravno staklo za prozore, šuplje i liveno ili presovano staklo dekorisano brušenjem ili oslikavanjem. Prvi izvoz je ostvaren u aprilu 1848. godine u Tursku. Staklara "Avramovac“ uspješno je plasirala svoje proizvode u Srbiji i Turskoj. Ostalo je zabilježeno da je jedne godine imala čistu zaradu od čak 96.000 groša, što je za ono vrijeme bila velika novčana suma. Fabrika je radila sve do Avramove iznenadne smrti u kancelariji velikog vezira u Istanbulu 1852. godine, kada je država otkupila fabriku stakla od njegovih nasljednika za 7.000 dukata cesarskih.

Zanimljivosti

Druga fabrika stakla u Jagodini otvorena je 27 godina nakon Avramove smrti, 1879. godine, od strane Julija Božitovca i saradnika. Jedan od suvlasnika, Naćko Janković, fabriku u potpunosti preuzima 1882. godine, kada dobija naziv "Janković&Sin". U to doba, nabavlja se parna mašina za brušenje, a 1895. ugrađena je peć sa 8 lonca na ugalj i mašina za presovanje. Sljedeće godine fabrika ima 100 radnika i bilježi proizvodnju od 37.820 šoka stakla. Proizvodi fabrike osvajaju bronzanu medalju na svjetskoj izložbi u Parizu 1889. godine. Prestala je sa radom 1904. godine.
Tri godine kasnije, maja 1907. godine, od opreme iz jagodinske fabrike, grupa beogradskih trgovaca na čelu sa Milivojem M. Popovićem osnovat će u obližnjem Paraćinu "A.D. Srpska fabrika stakla - SFS“
Nakon Prvog svjetskog rata stvorena je prva Jugoslavija. Za stvaranje ujedinjenih staklara na području Jugoslavije između dva svjetska rata zaslužna su braća Abel, austrijanci sa jugoslavenskim državljanstvom. Oni su prvobitno bili vlasnici samo staklare u Hrastniku u Sloveniji, a ubrzo su otkupili i onu u Rogatecu. Nakon preuzimanja i staklara u Daruvaru i Zagorju ob Savi, napravili su 1921. godine konzorcijum poznat pod nazivom "Ujedinjene tvornice stakla", sa sjedištem u Zagrebu. Godine 1927., braća Abel preuzimaju i posljednju tvornicu na prostoru Jugoslavije koja nije bila u njihovom vlasništvu, staklaru u Paraćinu. Na ovo ukrupnjavanje jugoslavenskog staklarskog kapitala blagonaklono je gledano od strane vlasti, jer je na taj način smanjen upliv stranog kapitala, a stakleni proizvodi su na lakši način konkurisali snažnim staklarskim centrima u Čehoslovačkoj, Austriji i Njemačkoj.

Literatura

Lević, Zoran (2015). Staklo. Muzej nauke i tehnike u Beogradu. str. 86.CS1 održavanje: ref=harv (link)
J. Popović, Radomir (2012). Avram Petronijević (1791-1852). Freska. str. 322. ISBN 978-86-88341-08-0.CS1 održavanje: ref=harv (link)

Vanjski linkovi

Foto galerija zbirke Muzeja primijenjene umjetnosti: