Spolno razmnožavanje

Spolno razmnožavanje, seksualna reprodukcija ili generativno razmnožavanje ili reprodukcija jest biološki proces koji stvara nove organizme rekombiniranjem genetičkog materijala dva organizma u procesu koji počinje mejozom, specijalizirane ćelijske diobe za proizvodnju haploidnih gameta od diploidnih somatskih ćelija. Tako spajanjem gameta u zigot, svaki od dva roditeljska organizama doprinosi polovini potomačke genetičke konstitucije. Većina organizama formiraju dvije različite vrste gameta.

Kod anizogamnih vrsta (nejednakih gameta), dva spola se nazivaju muški (proizvdi spermu ili mikrospore) i ženski (proizvodi jaja ili megasporee).
U izogamnih vrsta gameti su slični ili identični po obliku (izogameti), ali mogu imati i različita svojstva, a onda se označavaju različitim imenima. Na primjer, u kod zelene alge, Chlamydomonas reinhardtii , postoje tzv "plus" i "minus" gameti. Nekoliko vrsta organizama, kao što su cilijate (npr. Paramecijum aurelia ), imaju više od dvije vrste "spolova", pod nazivom singeni.

Većina životinja (uključujući i ljude) i biljke razmnožavaju se spolno. Prilikom spolne reprodukcije roditeljski organizmi donose potomcima različite skupove gena za svaku osobinu (alele, na osnovu kojih se stvara genotip, koji se, u interakciji sa vanjskim faktorima, ispoljava kao fenotip. Potomak nasljeđuju po jedan alel za svaku osobinu od svakog roditelja, čime se osigurava da potomstvo ima kombinaciju gena roditelja. Biološki smisao diploidnog stanja omogućuje postojanje po dvije kopije svakog gena u organizmu, pa se smatra da "maskiranje štetnih alela pogoduje evoluciji dominantne diploidne faze u organizama koji su naizmjenično u haploidnoj i diploidnoj fazi" (gdje se rekombinacije slobodno javljaju).

Mahovine (Bryophyte) se razmnožavaju spolno, ali se obično javljaju životne forme koje su sve haploidne, od kojih nastaju gameti. Zigoti polnih ćelija se razvijaju u sporangije, koje proizvode haploidne spore. Diploidna faza je relativno kratka u odnosu na haploidnu, odnosno postoji dominacija haploida. Briofitimi i dalje održavaju seksualnu reprodukciju tokom svoje evolucije, uprkos činjenici da u haploidnoj fazi uopće nema heterozisa. To može biti primjer da seksualna reprodukcija ima veću prednost sama po sebi, jer omogućava rekombinaciju gena između više lokusa) među različitim članovima vrsta, koji omogućava bolju adaptivnu vrijednost, što daje prednost u uvjetima prirodnog odabiranja,uz mogućost pojave novih hibrida ili rekombinanata i u haploidnoj formi.^[1]^[2]^[3]

Postoje mnogi oblici dinamike reprodukcije i dostizanja spolne zrelosti.

Neke životinje, poput ljudi (seksualno zreli nakon adolescencije), imaju malo potomaka. Životinje se reproduciraju brzo, ali mnogi potomci ne prežive do odraslih doba. Zec (zreo nakon 8 mjeseci) ima 10-30 potomaka godišnje, Nilski krokodil (15 godina) ima 50, i neke vrste muha (10-14 dana) imaju 900. Obje strategije mogu biti povlašteni u procesu evolucije: životinje sa malo potomaka mogu provesti vrijeme odgajanjem i čuvanjem i tako smanjiti potrebu za reprodukciju. Međutim, životinje sa mnogo potomaka ne da odgajaju i čuvaju svojr potomstvo. Procjenjuje se da bi od jednog para sićušnih vinskih mušica, ako bi preživjelo njegovo potomstvo svih generacije, populacija mušica dostigla takvu veličinu da bi prekrila cjelokupnu površinu planete Zemlje.

Ove dvije strategije poznate su kao K-selekcija (malo potomaka) i r-selekcija (mnogo potomaka). Koju strategiju vrste preferiraju ovisi od raznih okolnosti, ali su evolucijski neodržive koje ne ostavljaju dovoljno potomka za održanje vrste i nakon svih uticaja selekcije i ostalih faktora evolucije.

Također pogledajte

Reference

^ Dobzhansky T. (1970): Genetics of the evolutionary process. Columbia, New York, ISBN 0-231-02837-7.
^ Mayr E. (2000): The growth of biological thought – Diversity, evolution, and inheritance, 11th printing, first: Copyright © 1982. The Belknap Press of Harvard University Press Cambridge (Mass.), London (England) , ISBN 0-674-36445-7 ; ISBN 0-674-36446-5.
^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (1996): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.

[1] Dobzhansky T. (1970): Genetics of the evolutionary process. Columbia, New York, ISBN 0-231-02837-7.

[2] Mayr E. (2000): The growth of biological thought – Diversity, evolution, and inheritance, 11th printing, first: Copyright © 1982. The Belknap Press of Harvard University Press Cambridge (Mass.), London (England) , ISBN 0-674-36445-7 ; ISBN 0-674-36446-5.

[3] Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (1996): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.

[1]

[2]

[3]