Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 713

Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 713 je donesena 25. septembra 1991. godine, u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija na 3009. sjednici jednoglasnim usvajanjem svih petnaest članica Vijeća. Ovom su rezolucijom, a na osnovu VII poglavlja Povelje Ujedinjenih nacija, uvodi embargo na uvoz oružja i vojne opreme za Socijalističku federativnu republiku Jugoslaviju, a zbog izbijanja oružanih sukuba koji su nastali političkim rascjepom tadašnjih republika SFRJ. Ova Rezolucija je prva, koja za temu ima raspad Jugoslavije u devedesetim godinama prošlog stoljeća.[1]

Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija
Rezolucija broj 713
Former Yugoslavia Map.png
SFRJ
Datum25. septembar 1991.
Sjednica3009
OznakaS/RES/713 (Dokument)
Glasanje
Za: 15Suzd.: 0Protiv: 0
TemaSFRJ
Rezultatusvojeno
Sastav Vijeća sigurnosti 1991. godine
Stalne članice
Nestalne članice
← 712
714 →

Spisak rezolucija iz 1991. godine

SadržajUredi

Na inicijativu Evropske unije i Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju u saradnji sa Vladom SFRJ, ovom se rezolucijom pokušali smiriti oružani sukobi koji su nastali 1991. godine otcjepljenjem Slovenije, zatim Hrvatske i na kraju Bosne i Hercegovine od SFRJ. Za provođenje rezolucije bio je zadužen tadašnji generalni sekretar UN peruanski general Javier Pérez de Cuéllar Zahtjevan je prekid neprijateljstava, a pogotovo u oružanim sukobima, koji su nastali formiranjem Teritorijalne odbrane Slovenije, Zbor narodne garde i jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova u Hrvatskoj, kao i naoružavanja Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane u dijelovima Bosne i Hercegovine sa većinskim hrvatskim stanovništvom, kao i niza paramilitarnih organizacija. Oružje je nabavljano ilegalno iz skladišta bivšeg Sovjetskog saveza i tajnim kanalima dopremano u te tri zemlje. Rezolucija je predstavljala opasan presedan kojim se od tada pa nadalje za čitavo vrijeme trajanja sukoba rukovodila međunarodna zajednica. Ova slabost nije prošla nezamijećena od strana u sukobu, te se pokazala kao izuzetno štetna za mirovne pregovore koji su vođeni pod evropskom zastavom, a kad su ovi propali, pod patronatom samih Ujedinjenih nacija. Bilo je jasno da je smjer političkog procesa bio definisan znatno ranije u sukobu.[2] Za razliku od državnih institucija novih zemalja, pobunjeni Srbi u Srpskoj krajini u Hrvatskoj su dobijali oružje od JNA, dok je u Bosni i Hercegovini u općinama u kojima je SDS osvojila vlast, oružje djeljeno iz skladišta TO BiH, a kasnije povlačenjem jedinica JNA iz Hrvatske i Srbije, dijeljeno lokalnom stanovništvu od strane JNA. Rezolucija je vrijedila za sve otcjepljene zemlje i nakon osamostaljenja, dok je Vlada Republike Bosne i Hercegovine, rezoluciju proglasila nevažećom, prestankom postojanja SFRJ.[3]

TekstUredi

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ Ceulemans, Carl (2005). Reluctant justice: a just-war analysis of the international use of force in the former Yugoslavia (1991–1995). ASP / VUBPRESS Brussels. str. 41. ISBN 978-90-5487-399-0.
  2. ^ GENOCID U KONTINUITETU Univerzitet u Sarajevu Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo 2011.
  3. ^ Bedjaoui, Mohammed (1994). The new world order and the Security Council: testing the legality of its acts. Martinus Nijhoff Publishers. str. 51. ISBN 978-0-7923-3434-7.

Vanjski linkoviUredi