Partitokratija

Partitokratija (partito tal, partija, stranka, kratei grč. vladam) je termin za politički režim, tj. za antidemokratsku pojavu u kojoj partija/e artikuliraju cjelokupan političko-društveni život u jednoj državi, od privrede do kulture, od zakonodavstva do sporta, od obrazovanja do informiranja, karakterističan za višestranačke, dvopartijske i jednopartijske države u socijalističkom i u kapitalističkom poretku.

Povijest definicijeUredi

Termin je najprije nastao u Italiji odakle se proširio u ostale jezike (engl. partitocracy ili partycracy). Termin je iskovao novinar Roberto Lucifero, a postaje poznat kada novinar Giuseppe Maranini svoje uvodno predavanje na Firetinskom univerzitetu 1949. naslovljuje "Parlamentarna vlast i partitokracija" (Governo parlamentare e partitocrazia). Prema Paolu Armaroliju, "u svojoj Povijesti vlasti u Italiji Giuseppe Maranini zapaža da u vrijeme Albertinovog Ustava oblik vladavine je bio pseudoparlamentaran jer je sva vlast data parlamentu pa govori o parlamentarnoj diktaturi.

Termin je definitivno uveden u političku raspravu 1960-ih u polemici o uspostavljanju stranačkog sistema u Italiji nakon rata. Giorgio Rebuffa govori "iza retorike o centralizmu i suverenosti Parlamenta prije svega se krije, kamuflirana i nevidljiva biračima, jedna atipičan oblik party government, kao što, između ostalih, ističu za vrijeme nacionalne solidarnosti, stručni autoriteti kao što su Vezio Crisafulli i Antonio La Pergola".

od 1990-ih godina taj pojam se širi u svijetu i pod njim se podrazumijevaju otuđeni partijski centri moći koji bez ikakve odgovornosti preuzimaju potpunu kontrolu nad javnim sektorom ( zdravstvo, obrazovanje, javna administracija, sudstvo, javni mediji - radio i TV), koji ga koriste u klijentelističke svrhe i za ideološku dominaciju umjesto da bude servis civilnog društva.

Posljedice partitokratijeUredi

Prava stranaka i "parlamentarna sloboda"Uredi

Prema nekima partitokratija je teška degeneracija demokratskog režima, proizvevši velike defekte u pravilnom funkcioniranju političkog pluralizma: "s ovakvim režimom, i područje stranačke opozicije se svodi samo na svoju dobit u javnom sektoru, tj. na participaciju u klijentelističkoj mreži kada kroz parlamentarnu zastupljenost raznim kompromisima i koaliranjem s vladom postižu svoje probitke". Za takvu lažnu stranačku opoziciju najadekvatniji je izraz "oporba" (borba za vlast suprotna borbi za društvene promjene). Izbori bez izbora, lažni parlamentarizam rezultiraju apatijom birača pretvorenih u podanike poretka i glasače.

Posljedica ovakve limitirane političke ponude jeste veća mogućnost utjecaja partija na svoje izabrane predstavnike u parlamentu. Jedina potencijalna "opasnost" za vladajuće stranke, pad na sljedećim izborima se pokazala samo utopističkom pretpostavkom jer smjenjivanje stranaka ili koalicija na vlasti ne predstavlja baš nikakvu opasnost za rušenje partitokratskog režima. Primjer sa pokretom Cinque stele (Pet zvijezda) u Italiji, koji je sav svoj program sveo na antipartitokraciju, dolaskom na vlast, postepeno postaje sastavni dio partitokrata - kako to, uostalom, i uvjetuju svi ustavi kapitalističkog svijeta u kojima je parlamentarna sloboda samo postulat na papiru.

Neki teoretičari su skloni ukazivati na problem lažnog parlamentarizma tražeći uzrok u gubljenju individualnih sloboda u parlamentu zbog diktata grupe (partije), ne želeći uviđati da slobode pojedinaca u parlamentu (kada bi i postojale) ne mogu dovesti do strukturalnih reformi, tim više što je partitokratija dovela do apsolutno negativne političke kadrovske selekcije u skoro svim partijama onemogućavanjem slobodoumlja i mislilaca.

Kako je rušenjem Berlinskog zida omogućena potpuna politička eliminacija antisistemskih partija stvaranjem tzv. lijevog i desnog centra ukinute su svake mogućnosti društveno reformatorskih promjena parlamentarnim putem što dovodi do okoštalosti režima, čak i u najdubljim ekonmskim i društvenim krizama.

Partitokratija na postjugoslavenskom područjuUredi

Kada je prilikom restauracije kapitalizma na jugoslavenskom prostoru 1990-ih nedovoljno demokratska biroktatizirana partitokratija samoupravnog socijalizma zamijenjena kapitalističkom partitokratijom zamjenom vladajuće ideologije "općedruštvene koristi" s ideologijom "lične koristi" (profiterstva) dolazi do antidemokratskog procesa (u ime deklamatorne "demokratizacije društva") što izaziva pogubne posljedice za čitavo postjugoslavensko društvo. Tim retrogradnim procesom je dokinuta tada postignuta jasna razlika između društva i države, ne samo ukidanjem demokratije na radnom mjestu (samoupravljanja), već upravo uvođenjem kapitalističke partitokratije ukida se svaka razlika između javnog sektora i državnih tijela prisile kada vladajuće stranke uz lažnu opoziciju preuzimaju potpunu kontrolu nad svim sektorima, od paraautonomije struke (u ekonomiji, obrazovanju, zdravstvu, kulturi, informiranju...) do paranevladinog sektora (udruženja građana. udruge, zadruge, društva...).

Kako je uz spasonosnu nacionalističku ideologiju ukinuta svaka javna sistemska kritika, na ovim prostorima teško je naći ozbiljniju zaokruženu kritičku raspravu o bolesnom društvu kao posljedici same suštine kapitalističkog poretka i kapitalističke partitokratije ("demokratskog parlamentarima"). Teze o "nedovoljnom kapitalizmu" i "porođajnim mukama demokratizacije" ukazuje ne samo na ideološku indoktriniranost jugo "analitičara" nego i na njihovu potpunu neukost ne znajući da je to copy-paste poretka sa Zapada ili drsko podcjenjujući svoje pučanstvo. Za te apologete kapitalizma otimačina i klijentelizam (korupcija, mito...) su tamo neki balkanski folk iscjedak, a ne sama suština kapitalizma, tako da tek kroz neke nešto dublje oglede iz tradicionalnog kapitalističkog svijeta se može nazrijeti suština onog što oni nazivaju demokratski režim.

AlternativaUredi

OdgovornostUredi

Osnovni uzroci leže u suštini poretka (socijalizam, kapitalizam) kojima je najveća smetnja istinski demokratsko društvo, jer zakonitosti kapitalizma su po sebi antidemokratske, a kod različitih puteva izgradnje socijalizma pokazalo se da je "diktatura proleterijata nad kapitalistima" degenerirala u više ili manje autokratske režime na čelu sa partijom koju su i pojedinci znali i mogli uzurpirati. Na žalost jugoslavenski eksperiment izgradnje humanijeg i demokratskijeg društva (samoupravni socijalizam) u kapitalističkoj je ofanzivi krvavo ugušen.

S druge strane kapitalistički poredak je kroz razne svoje faze - od demokratskije, kada su (u konkurenciji sa socijalizmom) opći društveni interesi više dolazili do izražaja do raznih oblika fašističke diktature. U svim tim fazama provlači se jedna konstanta: nepostojanje mehaniama zaštite društva od voluntarizma stranaka i kapitalističkih moćnika - tj. od partitokracije i plutokracije.

IzvoriUredi

1.      Montanti, Constantino Concetto e funzione dei partiti politici, Quaderni di Ricerca 1949

2.      Brennan, Geoffrey Democracy and decision, the pure theory of electoral preference, London, Loren & Cambridge CUP 1944 (1993)

3.      Folli, Stefano Le ricette di Pacciardi, Sole 24 Ore, 8 X 2o12

4.      Chiarberge, Riccardo Un tiranno chialato partitocrazia, Corriere della Sera. 15 X 1992

5.      De Luna, Giovanni Storia d'Italia gli anni del "riflusso", La Stampa, 29 XII 2012

6.      Lazaro, Jorge Continuidad y cambios en una vieja democracia de partido Uruguay (1910-2010) Capedge 1994