Misterija posljednjih Pavlovića

U literaturi je dugo vremena preovladavalo mišljenje da je neko od čuvenog bosanskog plemstva iz loze Pavlovići preživio osmanlijsko osvajanje Bosne. Osloncem na dvojicu osmanlijskih hroničara (Ašik-paša Zade i Dursun-beg) u literaturi je ostajalo viđenje da je jedan od dvojice Pavlovića preživio, tj. da Osmanlije nisu ubili obojicu braće 1463. Biograf Pavlovića, historičar Boris Nilević, u svojem tumačenju sudbine loze Pavlovića iza sebe ostavlja dilemu da se ne zna koji je od dvojice braće preživio. Naprotiv, dodatno nalazi da loza Pavlovića svakako nije ugašena jer se 1467. pominje Pavao sin vojvode Petra Pavlovića. Tako je stvorena misterija koja do današnjih dana ima različite poklonike. Postoje pokušaji da se u kasnijoj historiji pronađe neko iz loze Pavlovića, a u najnovije vrijeme i da se neki savremeni Pavlovići identificiraju sa njima. To je sasvim jasno, obzirom da identifikacija sa srednjovjekovnim bosanskim plemstvom predstavlja prestižnu poziciju čak i u savremeno doba.

Od svega toga ipak nema ništa. Navedenim promišljanjima nasuprot stoji činjenica da se sultan Mehmed II Osvajač obraćao Dubrovčanima 1474. predstavljajući se kao jedini nasljednik imovine Pavlovića u Dubrovniku. Sultan ističe da je prošlo jedanaest godina (bilo bi: 1463 + 11) od kako je on predstavnik bivših Pavlovića, a da mu u isto vrijeme Dubrovčani nisu ništa poslali:

"od Pavlovikja postave što e u Dubrovniku postaleno devet hiljad perper a od tehi perper dohodi vsako godište četiri sta i pet deset perper ... a od kole e umrzo Pavlovik pomnogo e od edin na desete godin kako e umrel Pavlovik od nzega više pisanoga ne došla edna jaspra u haznu carstva mi da neka znate kako zapoveda carstvo mi za ednz na desete godin što e dohodka od tehi perper ... da predate sluge i carstva mi".

Zaista, niko se poslije 1463. nije javljao u Dubrovniku da naslijedi imovinu Pavlovića. Međutim, Dubrovčani nisu htjeli ni da sultan bude nasljednik Pavlovića. Svu imovinu Pavlovića su zadržali jer su na to imali pravo. Pavlovići niti njihovi nasljednici nisu preživjeli 1463. godinu i niko drugi ih nije mogao naslijediti. Za razliku od Pavlovića preživjeli članovi loze Kosače su svoju imovinu u Dubrovniku uživali i stotinama godina poslije pada Bosne, tj. do nestanka nasljednika.

Na drugoj strani postavka Borisa Nilevića o Pavlu kao sinu Petra Pavlovića ne odnosi se na lozu Pavlovića prepoznatljivih kao vlastele sa područja Olova, Borča i Prače i u liniji kneza Pavla Radinovića. Pomenuti Pavao sin vojvode Petra Pavlovića 1467. odnosi se na lozu Radivojevića-Jurjevića-Vlatkovića koji su također imali predstavnika sa istom titulom, te istim imenom i prezimenom.

Vojvoda Petar II Pavlović i knez Nikola Pavlović iz loze Pavlovići ni njihovi eventualni nasljednici nisu preživjeli 1463. godinu i osmanlijsko osvajanje Bosne.

Porodično stablo Pavlovića do 1463. godine sačinjeno je na temelju podataka iz crkvenih knjiga (papa Pio II.), javnih dokumenata Mavra Orbinija, te "Anali di Giacamo di Pietro Luccari Nobilo Ragusino" i ti se podaci smatraju vjerodostojnima. Krajem 18. stoljeća splitski plemić, Marin conte Pavlović-Fontana izradio je porodično stablo koje se nadovezuje na ono velikaške obitelji Pavlovića, međutim njihova srodnost nije dokazana. Prema toj teoriji, jedan pripadnik obitelji, Obrad Pavlović prebjegao je s majkom 1463. godine u Dubrovnik, a zatim se naselio u Makarskoj. Tokom narednog perioda u Makarskoj se spominju Ilija Pavlović, rođen 1492. i Zuane Pavlović, rođen 1520. godine.

Godine 1646. mletački dužd Francesco Molino potvrdio je Matiji Pavloviću-Lučiću naslov conte veneto. Njegov nasljednik odselio se u Zadar, a porodica se početkom 18. stoljeća preselila u Split gdje se prozvala Pavlović-Fontana. Godine 1793. priznato im je plemstvo i naslov, a potvrdu plemstva dobili su i 1831. od austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Franje II./I. (1792. – 1835.). Porodica krajem 19. stoljeća ispušta dodatak prezimenu Fontana i otad se opet naziva Pavlović.

Jedna grana obitelji islamizirana je. Iz nje potječe bosanski namjesnik Mehmed-paša Kukavica i njegovi potomci Kukavičići odnosno Ibrahimpašići.

Literatura

• Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, I/2, Sremski Karlovci 1934, 251-252.
• Boris Nilević, Iz života posljednjih Pavlovića, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine 28-30 (1977-1979), Sarajevo 1979., 59-74.
• B. Nilević, Učešće vojvode Petra i kneza Nikole Pavlovića u političkom životu srednjovjekovne Bosne, Prilozi Instituta za istoriju XVI/17, Sarajevo 1980., 61-68.
• Svetlana Stipčević, Bosanska porodica Pavlovića u italijanskoj kulturi, „Zemlja Pavlovića“, Istočno Sarajevo 2002.[1]