Wikipedia

Letipsi

(Preusmjereno sa Megachiroptera)

Letipsi obuhvataju podred Megachiroptera i jedinu porodicu Pteropodidae iz reda Chiroptera (šišmiši). Također se se označavaju i kao voćnim šišmiši ili šišmiši Starog svijeta, naročito rodovi Acerodon i Pteropus (leteće lisice).

Letipsi
(Megachiroptera)
Oligocen-Sadašnjost
Velika leteća lisica (Pteropus vampyrus)
Velika leteća lisica (Pteropus vampyrus)
Sistematika
CarstvoAnimalia
KoljenoChordata
RazredMammalia
RedChiroptera
PodredMegachiroptera ili Yinpterochiroptera
PorodicaPteropodidae

Voćni šišmiši su ograničeni na Stari svijet, u tropskim i suptropskim područjima, u rasponu od istočnog Sredozemlja do ijužne Azije, a nema ih na sjeverozapadu Afrike i jugozapadnoj Australiji. U usporedbi s bubojednim šišmišma, voćni šišmiši su relativno velike i, uz neke iznimke, ne kreću se pomoću eholokacije. Oni su biljojedi, a za pronalaženje hrane, oslanjaju se na osjetljiva čula vida i mirisa.[1]

Opis

uredi

Većina voćnih šišmiša p su veće od bubojednih šišmiša ili Microchiroptera, ali također postoji i veliki broj malih voćnih šišmiša. Predstavnici najmanje vrste j su dugi oko 6 cm, a time i manji od nekih Microchiroptera, naprimjer, maurisijskog grobarskog šišmiša. Najveći doseže raspon krila od 1,7 m i težinu do 1,6 kg .Većina voćnih šišmiši imaju velike oči, dopuštajući im da se orijentiraju vizualno u sumrak i unutar špilje i šume. Njihov osjećaj za miris je odličan. Za razliku od, voće šišmalih šišmiša, ne koriste eholoukaciju (uz jednu iznimku, a to je je egipatski voćni šišmiš Rousettus egyptiacus, koji koristi piskav zvuk za navigaciju u spiljama).

Tjelesna građa svih šišmiša uglavnom ima sličan plan. Letnu kožicu se zateže produženim drugim do petim prstom doseže do gležnjeva. Međutim, većina ovih šišmiša uopće nema rep ili je veoma kratak (izuzetak su dugorepi šišmiši roda Notopteris). Repna letna kožica im je u vidu samo uske pruge duž unutrašnje strane zadnjih nogu. Od Microchiroptera (sitni šišmiši) razlikuju se po kandži koja se kod većine letipasa nalazi na vrhu drugog prsta, koju sitni šišmiši nemaju.[2][3][4][5]

Gubitak sposobnosti eholociranja

uredi

Letipsi čine jedinu porodica (Pteropodidae) Chiroptera koja nije sposobna larinksa ispuštati zvuke za eholocinanje (na osnovu prijema odbijenog zvuka od tvrdog objekta). Eholokacija i let su evoluirali u ranim lozama šišmiša, ali se kasnije izgubila u porodici Pteropodidae. Šišmiši u rodu Rousettussu sposobni za primitivnu ehololokaciju klikovima pomoću jezika, a neke vrste su pokazale da stvaraju klikove slične onima eholokating šišmiša pomoću krila.[6][7][8][9]

I eholokacija i let su energetski skupi postupci za šišmiše. Priroda leta i eholokacijski mehanizam šišmiša omogućuje stvaranje eholokacijskih impulsa s minimalnim utroškom energije. Za energetska spajanje tih dvaju procesa se mislio da dopuštaju da se kod ovih šišmiša tazviju energetski skupi postupci leta. Gubitak eholokacije može biti i zbog odvajanja od bježanja i eholokacije letipasa. Povećana prosječna veličina tijela odnosu na ehholocirajuće šišmiše, sugerira da je veća veličina tijela ometa let pomoću eholokacije.

Ponašanje

uredi

Letipsi su aktivni pretežno u sumrak i noću. U potrazi za hranom prelaze velike udaljenosti, a danju spavaju viseći glavom prema dolje. Za razliku od sitnih šišmiša, često ih se sreću na stablima na izloženim mjestima.[10]

U odnosu na Microchyroptera snalaženja u okolišu uznemaju sposobnost orijenracije pomoću ultrazvuka (izuzetak su rozetni velešišmiši (Rousettini), tj eholokacije. Vid im je relativno dobro a njuh i izvanredan. Ne padaju zimski san jer žive u toplim klimatima. Predstavnici krupnijih vrsta često žive u velikim grupama, u velikom kolonijama u kojima bude i do 500.000 jedinki s vrlo kompleksnim društvenim ponašanjem, dok su manje vrste uglavnom samotnjaci.

Ishrana

uredi

Unatoč tjelesnoj veličini, letipsi su potpuno bezopasni. Hrane se isključivo biljnom hranom, nektarom, polenom, voćem i cvjetovima. Čitav niz vrsta imaju izniman zčaj za biljni svijet, nakon konzumiranja plodova, raznose sjemenke voćki, a ze neke biljke su isključivi polinatori (oprašivači). To znači, da bi njihov nestanak istovremeno značio i nestanak vezanih vrsta biljaka.

Razmnožavanje

uredi

Čak se i spolni odnos se kod letipasa odvija glavom prema dolje. Ženke, jednom godišnje, uglavnom kote po jedno mladunče. Skotne se odvajaju od mužjaka u skupine u kojima podižu podmladak. Veliki šišmiši su relativno dugovječni, a dožive i do 30 godina.

Rasprostranjenje

uredi

Šišmiši Starog svijeta žive u tropskim i suptropskim područjima Afrike (uključujući Madagaskar), južnoj Aziji, Australiji i zapadnoj Okeaniji. Nema ih u Europi, s izuzetkom egipatskog voćnog šišmiša (Rousettus aegyptiacus) na Kipru, ako se u ovom smislu Kipar može smatrati Europom.[11][12][13][14][15][16][17][18][19][20][21][22][23]

Ugroženost

uredi

Veliki broj vrsta velikih šišmiša se uključuju u ugrožene. Glavni razlog je uništavanje njihovog okoliša, koje nastaje krčenjem šuma. Pored toga, mnoge malootočne vrste su endemske, pa su osobito osjetljive na smetnje u svom obitavalištu. Neke se smatraju štetočinama jer se hrane voćem s plantaža ili ih love radi mesa. Prema kriterijima Međunarodne unije za zaštitu prirode i prirodnih resursa (IUCN): International Union for Conservation of Nature and Natural Resources), osam vrsta je izumrlo, a još 22 se smatraju ugroženim ili jako ugroženim.

Sistematika

uredi
 
Pteropus livingstonii

Dugo su nnogi naučnici vodili sporove oko toga, da li su sitni šišmiši i veliki šišmiši monofilijske grupe, što znači da li su se razvili od zajedničkih predaka, ili su primjer konvergentne evolucije. Danas preteže mišljenje da su monofilijske linije evolucije.

Tradicijski se letipsi dijele na dvije potporodice: prave (Pteropodinae) i grupu manjih životinja koje su obilježene dugačkim jezicim i pretežnom ishranom nektarom. Nazvani su velikim šišmišima dugog jezika (potporodica Macroglossinae). Novija istraživanja su pokazala, da takva podjela nije ispravna.[24]. Grupe su prilično proizvoljno svrstane i ne treba ih smatrati općeprihvaćenim naučnim stavom.

Naprimjer, tokom 1980-ih i 1990-ih, neki istraživači su predložili (prvenstveno na temelju vizuelne sličnosti) da su Megachiroptera zapravo u većoj mjeri povezani s primatima nego redom Microchiroptera, s dvije skupine šišmiša, dakle, koje su razviile let putem konvergencije. Međutim, nedavni priliv genetičkih studija više potvrđuje dugogodišnju tvrdnju da su svi šišmiši zaista članovi iste grane, Chiropštera. Druge studije su nedavno predložile da neke porodice Microchiroptera (možda i potkovočast šišmiši, mišorepi šišmiši i lažni vampiri) su pokazale da su evolucijski bliži voćnim šišmišima nego drugim pripadnicima reda Microhiroptera.[25][26]

Sistematske kategotije

uredi

Porodica Pteropodidae je podijeljena u sedam potporodica, sa 186 ukupnih sačuvanih vrsta, koje zastupa 44-46 rodova.

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2003): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-592-6.
  2. ^ Mickleburgh H., Racey (2013): Old World Fruit Bats: Introduction. International Union for Conservation of Nature.
  3. ^ Luzynski K. C., Sluzas E. M., Wallen M. M. "Pteropodidae: Old World fruit bats". Animal Diversity Web/University of Michigan.
  4. ^ Smith C. H.: Pteropodidae (Fruit Bats/Flying Foxes)". MAMMFAUN. Western Kentucky University. (includes range map).
  5. ^ Neuweiler G. (2000). The Biology of Bats. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-509950-8.
  6. ^ Monson C. S., Banack S. A., Cox P. A. (2003): Conservation implications of Chamorro consumption of flying foxes as a possible cause of amyotrophic lateral sclerosis-parkinsonism dementia complex in Guam. Conservation Biology 17 (3): 678–686. doi:10.1046/j.1523-1739.2003.02049.x.
  7. ^ Pettigrew J. D., Jamieson B. G., Robson S. K., Hall L. S., McAnally K. I., Cooper H. M. (1989): Phylogenetic relations between microbats, megabats and primates (Mammalia: Chiroptera and Primates). Philosophical Transactions of the Royal Society B 325 (1229): 489–559.Bibcode:1989RSPTB.325..489P. doi:10.1098/rstb.1989.0102.
  8. ^ Eick G. N. Jacobs D. S., Matthee C. A. (2005): A nuclear DNA phylogenetic perspective on the evolution of echolocation and historical biogeography of extant bats (chiroptera). Molecular Biology and Evolution 22 (9): 1869–86. doi:10.1093/molbev/msi180.PMID 15930153. Archived from the original (Free full text) on 2009-02-13.
  9. ^ Simmons N. B., Seymour K. L., Habersetzer,J., Gunnell G. F. (2008): Primitive Early Eocene bat from Wyoming and the evolution of flight and echolocation. Nature 451 (7180): 818–21. Bibcode:2008Natur.451..818S. doi:10.1038/nature06549. PMID 18270539. recent studies unambiguously support bat monophyly.
  10. ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
  11. ^ Garbutt N. (2007): Mauritian Tomb Bat. Mammals of Madagascar: A Complete Guide. Yale University Press, ISBN 978-0-300-12550-4.
  12. ^ Nowak R.M. (1999): Walker's Mammals of the World, 6 Ed., ISBN 0-8018-5789-9.
  13. ^ Airas M. (2013): Echolocation in bats (PDF). Laboratory of Acoustics and Audio Signal Processing, São Paulo State University
  14. ^ Springer M. S., Teeling E. C., Madsen, O., Stanhope M. J., de Jong W. W. (2001): Integrated fossil and molecular data reconstruct bat echolocation. Proceedings of the National Academy of Sciences 98 (11): 6241–6246. Bibcode:2001PNAS...98.6241S.doi:10.1073/pnas.111551998. PMC 33452. PMID 11353869.
  15. ^ Holland R. A., Waters D. A., Rayner Jeremy M. V. Echolocation signal structure in the Megachiropteran bat Rousettus aegyptiacus Geoffroy 1810". J Exp Biol 207: 4361–69. doi:10.1242/jeb.01288.
  16. ^ Boonman A., Bumrungsri S., Yovel Y (2014): Nonecholocating fruit bats produce biosonar clicks with their wings. Current Biology 24 (24): 2962–2967. doi:10.1016/j.cub.2014.10.077.
  17. ^ Ravindran S. (2014): When It Comes to Echolocation, Some Bats Just Wing It. National Geographic.
  18. ^ Speakman J. R. Racey P.A. (1991): No cost of echolocation for bats in flight. Nature 350 (6317): 421-423.Bibcode:1991Natur.350..421S.doi:10.1038/350421a0. PMID 2011191.
  19. ^ Lancaster W. C., Henson O. W., Keating A. W. (1995): Respiratory muscle activity in relation to vocalization in flying bats. Journal of Experimental Biology 198 (Pt 1): 175–191. PMID 7891034.
  20. ^ Altringham J.D. (2011): Echolocation and other senses. New York: Oxford University Press.
  21. ^ Hutcheon J. M., Garland T. J. (1995): Are megabats big?. Journal of Mammalian Evolution 11 (3/4): 257–277.doi:10.1023/B:JOMM.0000047340.25620.89.
  22. ^ Quammen D. (2007):, October 2007. Deadly Contact, National Geographic, 78–105.
  23. ^ Deadly Marburg virus discovered in fruit bats". msnbc. August 21, 2007.
  24. ^ "O šišmišima, PDF-verzija" (PDF). Arhivirano s originala (PDF), 18. 7. 2004. Pristupljeno 18. 7. 2004.
  25. ^ Adkins R. M., Honeycutt R. L. (1991): Molecular phylogeny of the superorder Archonta (PDF). Proceedings of the National Academy of Sciences88 (22): 10317–10321. Bibcode:1991PNAS...8810317A. doi:10.1073/pnas.88.22.10317. PMC 52919. PMID 1658802.
  26. ^ Myers P. (2001): Pteropodidae (On-line), Animal Diversity Web. Accessed December 26, 2006 at http://animaldiversity.ummz.umich.edu/site/accounts/information/Pteropodidae.html.

Vanjski linkovi

uredi
 
Logo Commonsa
Megabat na Wikimedia Commonsu.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Letipsi&oldid=3509033"