Wikipedia

Masters (snuker)

pozivni snukerski turnir

Masters je profesionalni snukerski turnir i drugi najdugovječniji turnir nakon Svjetskog prvenstva. Iako nije rangirni, smatra se jednim od najprestižnijih turnira[2] i dio je tzv. trostruke krune. Od prvog izdanja bio je i ostao pozivni turnir, na koji se obično poziva prvih 16 igrača s WPBSA-liste, zbog čega i jest tako prestižan, uz 2–3 pozivnice u izdanjima od 1999. do 2010.

Masters
LokacijaAlexandra Palace,
London (od 2012)
Država Engleska
Osnovan1975.
OrganizacijaWPBSA
Nagradni fond725.000 funti[1]
Trenutni šampionEngleska Ronnie O'Sullivan

U historiji ovog turnira postignuta su četiri maksimalna brejka i sve su ih ostvarili igrači iz prekomorskih zemalja: Kanađanin Kirk Stevens (1984), Kinez Ding Junhui (2007, 2024) i Marco Fu iz Hong Konga (2015).

Najviše uspjeha na Mastersu ima Ronnie O'Sullivan, koji je titulu osvajao osam puta uz još šest finala, a slijedi ga Stephen Hendry sa šest titula i tri finala.

Historija

uredi

1975–1996.

uredi

Prvi Masters održan je 1975. u londonskom hotelu "West Center" i na njega je bilo pozvano deset igrača. Sponzor je bila duhanska kompanija Benson & Hedges. U finalu je pobijedio John Spencer rezultatom 9–8 protiv Raya Reardona, osvojivši 2.000 funti. Naredne godine turnir je premješten u New London Theatre, a 1979. u Wembley Conference Centre.[2]

1981. broj pozvanih igrača povećan je na 12, a 1983. još jednom je povećan na 16. Od 1984. do danas prvih 16 igrača s WPBSA-liste automatski su pozvani na turnir.[2] Godine 1984. Kirk Stevens postao je prvi igrač koji je postigao maksimalni brejk na Mastersu, u polufinalu protiv Jimmyja Whitea.[2][3] 1988. Mike Hallett postao je prvi i do danas jedini koji je izgubio meč u finalu Mastersa ne osvojivši ni frejm – Steve Davis "pomeo" ga je 9–0.[2] Stephen Hendry imao je nevjerovatan niz pobjeda na Mastersu koji je trajao od njegovog prvog nastupa 1989. do finala 1994, kad je u odlučujućem frejmu izgubio od Alana McManusa.[2] Hallett se 1991. plasirao u svoje drugo finale u četiri godine, ali je izgubio od Hendryja 8-9 iako je vodio 7–0 i 8–2. Ovaj poraz označio je kraj Hallettovog vremena kao jednog od najboljih igrača tih godina.[2]

Godine 1990. sponzori su uveli dvije pozivnice[2] koje je glavno snukersko izvršno tijelo dodjeljivalo po vlastitom nahođenju; ti igrači igrali bi protiv 15-og, odnosno 16. nosioca za mjesto u 1. kolu turnira. Sljedeće godine pokrenut je Benson & Hedges Championship, čiji je pobjednik dobijao jednu od dvije pozivnice.[2] Drugu je i dalje dodjeljivalo izvršno tijelo. Od 1996. finale se igra na deset dobijenih frejmova (prije se igralo na devet).[2]

1997–2006.

uredi
 
Trofej Mastersa koji se koristi od 2004.

U finalu 1997. Steve Davis pobijedio je Ronnieja O'Sullivana 10–8. Meč je ostao zapamćen po tome što je jedna gledateljica ušla u prostor za igrače potpuno naga.[4] Davis je zaostajao 4-8, ali je tada nanizao šest frejmova i osvojio titulu.[5] Finale sljedeće godine između Marka Williamsa i Stephena Hendryja odlučeno je na vraćenoj crnoj kugli.[6] Pobijedio je Williams iako je zaostajao 6–9.[7][8] U finalu 2000. Ken Doherty nije uspio ubaciti posljednju crnu kuglu za maksimalni brejk[9], a na kraju je i izgubio meč od Matthewa Stevensa.[10]

Godine 2003. Benson & Hedges morao je prekinuti sponzoriranje Mastersa zbog novih ograničenja za reklamiranje duhanskih proizvoda u Ujedinjenom Kraljevstvu; tako je 2004. turnir bio bez sponzora. Iduće godine pojavio se novi sponzor – Rileys Club. Kvalifikacijski turnir nije održan, a obje pozivnice dodijelilo je izvršno tijelo, no vraćen je u kalendar u sljedećoj sezoni.[11] Osiguranje SAGA preuzelo je sponzoriranje 2006, a kasnije je potpisan ugovor s tom firmom do 2009.[12] Izdanje za 2006. godinu bilo je posljednje koje je održano u Wembley Conference Centreu prije njegovog potpunog rušenja u ljeto kako bi se dobilo na prostoru za nove građevinske projekte.[13] Nakon što je u oktobru iste godine Paul Hunter, koji je tri puta u četiri godine osvojio Masters, izgubio bitku protiv raka, Jimmy White pokrenuo je inicijativu da se trofej za pobjednika Mastersa nazove po Hunteru.[14] Paulova udovica Lindsey kasnije je izrazila istu želju tvrdeći da "...svi to očekuju. Svaki igrač s kojim sam razgovarala, svaki navijač, misli da je to definitivna stvar".[15] World Snooker, glavno upravno snukersko tijelo, odlučilo je da se trofej ne preimenuje, izjavivši: "Naš odbor jednoglasno se slaže da je Stipendija 'Paul Hunter' najprikladnija počast. Kao što je i Hunter vješto napredovao kroz amaterske nivoe, ova stipendija pružit će priliku nadarenim mladim igračima da upotpune svoj talent kroz vrhunski trening."[15]

2007–danas

uredi
 
Arena u Alexandra Palaceu tokom Mastersa 2012.

Kao manja promjena, 2007. dodijeljena je dodatna pozivnica, povećavši ukupni broj učesnika na 19.[16] Turnir je održan u Wembley Areni.[17] 2008. ukinuta je ova dodatna pozivnica.[18]

O'Sullivan je igrao četiri uzastopna finala (2004–2007), pobijedivši u dvama (2005. i 2007). Hunter je pobijedio u prvom od ta četiri finala rezultatom 10–9, nadoknadivši zaostatak 2–7, napravivši usput pet trocifrenih brejkova.[19] To je bila Hunterova treća titula na Mastersu u četiri godine.[2] O'Sullivan je izveo sjajnu predstavu u finalu 2005, pobijedivši Johna Higginsa 10–3.[20] Finale se ponovilo i sljedeće godine, a nivo igre bio je jako visok. U drugom i trećem frejmu O'Sullivan je počistio stol brejkovima od 138 i 139 poena da bi zatim izgubio pet frejmova zaredom. Ipak, uspio se vratiti i izboriti odlučujući frejm, u kojem je napravio brejk od 60 poena, ali je tada pogriješio i dozvolio Higginsu da se vrati u igru. Higgins je to iskoristio, počistivši stol brejkom od 64 poena i osvojivši titulu na posljednjoj crnoj kugli.[21][22] Međutim, O'Sullivan se iskupio godinu kasnije protiv Ding Junhuija, pobijedivši dominantnom igrom 10–3, ali i utješivši vidno uznemirenog Kineza odmah nakon meča.[23][24] Iste godine Junhui je postao drugi igrač u historiji koji je postigao maksimalni brejk na Mastersu učinivši to u pretkolu (za igrače s pozivnicom) protiv Anthonyja Hamiltona.[2][3][18][25]

U ljeto 2008. SAGA se povukla kao sponzor turnira,[26] tako da je izdanje za 2009. bilo bez sponzora.[2] Sljedeće godine sponzor je bio PokerStars.com.[27] Za 2011. godinu ponovo je ukinut kvalifikacijski turnir (koji još nije vraćen u kalendar) i nisu dodijeljene pozivnice[28], a sponzor je bio Ladbrokes Mobile.[2][29] Finale ovog turnira ušlo je u historiju jer su prvi put u finalu igrala dva igrača iz Azije.[30] Godine 2012. turnir je premješten u Alexandra Palace u Londonu[31], a sponzor je bio BGC Partners.[32] Od 2014. turnir sponzorira Dafabet.[33]

Dana 20. aprila 2016, pola godine prije desete godišnjice Hunterove smrti, trofeju je ipak dato Hunterovo ime, a glavni čovjek World Snookera Barry Hearn rekao je da ta organizacija "zabrljala" što to nije učinila ranije.[34]

Godine 2017. O'Sullivan je osvojio svoju sedmu titulu na Mastersu i prestigao Hendryja, koji ih ima šest. Učinio je to odbranivši prošlogodišnju titulu, osvojivši je treći put u četiri godine. U finalu je igrao i 2019, ali ga je porazio Judd Trump. To mu je bilo i 13. finale Mastersa (u 25 nastupa na turniru).

Pobjednici

uredi

[2][35][36]

Godina Pobjednik Finalist Rezultat Sezona
1975.   John Spencer   Ray Reardon 9–8 1974/75.
1976.   Ray Reardon   Graham Miles 7–3 1975/76.
1977.   Doug Mountjoy   Ray Reardon 7–6 1976/77.
1978.   Alex Higgins   Cliff Thorburn 7–5 1977/78.
1979.   Perrie Mans   Alex Higgins 8–4 1978/79.
1980.   Terry Griffiths   Alex Higgins 9–5 1979/80.
1981.   Alex Higgins   Terry Griffiths 9–6 1980/81.
1982.   Steve Davis   Terry Griffiths 9–5 1981/82.
1983.   Cliff Thorburn   Ray Reardon 9–7 1982/83.
1984.   Jimmy White   Terry Griffiths 9–5 1983/84.
1985.   Cliff Thorburn   Doug Mountjoy 9–6 1984/85.
1986.   Cliff Thorburn   Jimmy White 9–5 1985/86.
1987.   Dennis Taylor   Alex Higgins 9–8 1986/87.
1988.   Steve Davis   Mike Hallett 9–0 1987/88.
1989.   Stephen Hendry   John Parrott 9–6 1988/89.
1990.   Stephen Hendry   John Parrott 9–4 1989/90.
1991.   Stephen Hendry   Mike Hallett 9–8 1990/91.
1992.   Stephen Hendry   John Parrott 9–4 1991/92.
1993.   Stephen Hendry   James Wattana 9–5 1992/93.
1994.   Alan McManus   Stephen Hendry 9–8 1993/94.
1995.   Ronnie O'Sullivan   John Higgins 9–3 1994/95.
1996.   Stephen Hendry   Ronnie O'Sullivan 10–5 1995/96.
1997.   Steve Davis   Ronnie O'Sullivan 10–8 1996/97.
1998.   Mark Williams   Stephen Hendry 10–9 1997/98.
1999.   John Higgins   Ken Doherty 10–8 1998/99.
2000.   Matthew Stevens   Ken Doherty 10–8 1999/00.
2001.   Paul Hunter   Fergal O'Brien 10–9 2000/01.
2002.   Paul Hunter   Mark Williams 10–9 2001/02.
2003.   Mark Williams   Stephen Hendry 10–4 2002/03.
2004.   Paul Hunter   Ronnie O'Sullivan 10–9 2003/04.
2005.   Ronnie O'Sullivan   John Higgins 10–3 2004/05.
2006.   John Higgins   Ronnie O'Sullivan 10–9 2005/06.
2007.   Ronnie O'Sullivan   Ding Junhui 10–3 2006/07.
2008.   Mark Selby   Stephen Lee 10–3 2007/08.
2009.   Ronnie O'Sullivan   Mark Selby 10–8 2008/09.
2010.   Mark Selby   Ronnie O'Sullivan 10–9 2009/10.
2011.   Ding Junhui   Marco Fu 10–4 2010/11.
2012[37]   Neil Robertson   Shaun Murphy 10–6 2011/12.
2013[38]   Mark Selby   Neil Robertson 10–6 2012/13.
2014[39]   Ronnie O'Sullivan   Mark Selby 10–4 2013/14.
2015[40]   Shaun Murphy   Neil Robertson 10–2 2014/15.
2016[41]   Ronnie O'Sullivan   Barry Hawkins 10–1 2015/16.
2017[42]   Ronnie O'Sullivan   Joe Perry 10–7 2016/17.
2018[43]   Mark Allen   Kyren Wilson 10–7 2017/18.
2019[44]   Judd Trump   Ronnie O'Sullivan 10–4 2018/19.
2020[45]   Stuart Bingham   Ali Carter 10–8 2019/20.
2021.   Yan Bingtao   John Higgins 10–8 2020/21.
2022.   Neil Robertson   Barry Hawkins 10–4 2021/22.
2023.   Judd Trump   Mark Williams 10–8 2022/23.
2024.   Ronnie O'Sullivan   Ali Carter 10–7 2023/24.

Statistika

uredi

Finalisti

uredi
Plasman Igrač Titule Finala
1.   Ronnie O'Sullivan 8 6
2.   Stephen Hendry 6 3
3.   Mark Selby 3 2
4.   Cliff Thorburn 3 1
5.   Steve Davis 3 0
5.   Paul Hunter 3 0
7.   Alex Higgins 2 3
7.   John Higgins 2 3
9.   Neil Robertson 2 2
9.   Mark Williams 2 2
11.   Judd Trump 2 0
12.   Terry Griffiths 1 3
12.   Ray Reardon 1 3
14.   Ding Junhui 1 1
14.   Shaun Murphy 1 1
14.   Doug Mountjoy 1 1
14.   Jimmy White 1 1
18.   Mark Allen 1 0
18.   Perrie Mans 1 0
18.   Alan McManus 1 0
18.   John Spencer 1 0
18.   Matthew Stevens 1 0
18.   Dennis Taylor 1 0
18.   Stuart Bingham 1 0
18.   Yan Bingtao 1 0
26.   John Parrott 0 3
27.   Ken Doherty 0 2
27.   Mike Hallett 0 2
27.   Barry Hawkins 0 2
27.   Ali Carter 0 2
31.   Joe Perry 0 1
31.   Marco Fu 0 1
31.   Stephen Lee 0 1
31.   Graham Miles 0 1
31.   Fergal O'Brien 0 1
31.   James Wattana 0 1
31.   Kyren Wilson 0 1
  • Aktivni igrači napisani su podebljanim slovima.

Pobjednici po državama

uredi
Država Broj igrača Ukupno Prva titula Posljednja titula
  Engleska 9 23 1975. 2024.
  Vels 5 6 1976. 2003.
  Škotska 3 9 1989. 2006.
  Sjeverna Irska 3 4 1978. 2018.
  Kanada 1 3 1983. 1986.
  Australija 1 2 2012. 2022.
  Kina 2 2 2011. 2021.
  Južnoafrička Republika 1 1 1979. 1979.

Reference

uredi
  1. ^ "The Masters". World Snooker. Pristupljeno 6. 12. 2020.
  2. ^ a b c d e f g h i j k l m n o The Masters Arhivirano 7. 1. 2012. na Wayback Machine, Snukerska arhiva Chrisa Turnera.
  3. ^ a b "Maximum Breaks" Arhivirano 10. 2. 2013. na Wayback Machine, Snukerska arhiva Chrisa Turnera.
  4. ^ "The Masters - A Potted History" Arhivirano 5. 7. 2011. na Wayback Machine, Global Snooker.
  5. ^ Benson & Hedges Masters 1997, snooker.org.
  6. ^ Kad je rezultat na kraju frejma izjednačen, vraća se crna kugla na stol (na svoju poziciju) i igrači nastavljaju s igrom dok je neko ne ubaci ili potpuno promaši.
  7. ^ "Williams is the Master", Liverpool Daily Post (arhivirano na TheFreeLibrary.com)
  8. ^ Benson & Hedges Masters 1998, snooker.org.
  9. ^ John Dee, "Doherty misses out on his maximum", The Daily Telegraph, 30. 3. 2005.
  10. ^ Benson & Hedges Masters 2000, snooker.org.
  11. ^ "Kvalifikacijski turnir za Masters" Arhivirano 16. 2. 2012. na Wayback Machine, Snukerska arhiva Chrisa Turnera.
  12. ^ "SAGA Insurance sign until 2009", SportBusiness International Online, 13. 10. 2006.
  13. ^ "Search on for new Masters venue", BBC Sport, 18. 1. 2006.
  14. ^ "Hunter Masters tribute ruled out". BBC Sport. 5. 1. 2007.
  15. ^ a b "Hunter's widow in Masters appeal". BBC Sport. 12. 1. 2007.
  16. ^ "SAGA Insurance Masters 2007". Snooker.org. Pristupljeno 29. 12. 2010.
  17. ^ "New Wembley home for the Masters". BBC Sport. 12. 10. 2006. Pristupljeno 14. 1. 2007.
  18. ^ a b "SAGA Insurance Masters 2008". Snooker.org. Pristupljeno 1. 3. 2011.
  19. ^ "Masters 2004". Snooker.org. Pristupljeno 20. 1. 2012.
  20. ^ "Rileys Club Masters 2005". Snooker.org. Pristupljeno 20. 1. 2012.
  21. ^ "SAGA Insurance Masters 2006". Snooker.org. Pristupljeno 20. 1. 2012.
  22. ^ "Higgins claims Masters thriller". BBC Sport. 23. 1. 2006. Pristupljeno 20. 1. 2012.
  23. ^ "SAGA Insurance Masters 2007". Snooker.org. Pristupljeno 20. 1. 2012.
  24. ^ "Superb Rocket beats Ding in final". BBC Sport. 21. 1. 2007. Pristupljeno 20. 1. 2012.
  25. ^ "Ding compiles maximum at Masters". BBC Sport. 14. 1. 2007. Pristupljeno 14. 1. 2007.
  26. ^ "Snooker suffers blow as sponsors pull out". Marketing Week. Pristupljeno 20. 1. 2012.
  27. ^ Garbett, Paul (6. 1. 2010). "Masters snooker seals sponsorship deal". London: The Daily Telegraph. Pristupljeno 6. 1. 2010.
  28. ^ "The Masters 2011". Global Snooker. Arhivirano s originala, 15. 7. 2013. Pristupljeno 17. 12. 2010.
  29. ^ "Ladbrokes Mobile to sponsor Masters". WPBSA. 27. 12. 2010. Arhivirano s originala, 5. 5. 2013. Pristupljeno 27. 12. 2010.
  30. ^ "Ding Sets Up Historic Final". WPBSA. 14. 1. 2011. Pristupljeno 16. 1. 2010.
  31. ^ "Masters Snooker Goes To Alexandra Palace". worldsnooker.com. WPBSA. Pristupljeno 27. 4. 2011.
  32. ^ "BGC Partners Sponsor The Masters". worldsnooker.com. WPBSA. Pristupljeno 14. 1. 2012.
  33. ^ "Dafabet Sponsor The Masters Until 2017". worldsnooker.com. WPBSA. 11. 11. 2014. Pristupljeno 11. 11. 2014.
  34. ^ Phillips, Owen (20. 4. 2016). "Paul Hunter: Masters trophy renamed in honour of ex-champion". BBC Sport. Pristupljeno 23. 1. 2017.
  35. ^ "The Masters – History". worldsnooker.com. WPBSA. Pristupljeno 25. 10. 2011.
  36. ^ "The Masters". Snooker Scene. Arhivirano s originala, 24. 1. 2013. Pristupljeno 20. 1. 2012.
  37. ^ "BGC Masters (2012)". Snooker.org. Pristupljeno 28. 10. 2011.
  38. ^ "Betfair Masters (2013)". Snooker.org. Pristupljeno 8. 11. 2012.
  39. ^ "Dafabet Masters (2014)". Snooker.org. Pristupljeno 9. 4. 2013.
  40. ^ "Dafabet Masters (2015)". Snooker.org. Pristupljeno 16. 5. 2014.
  41. ^ "Dafabet Masters (2016)". Snooker.org. Pristupljeno 18. 1. 2016.
  42. ^ "Dafabet Masters (2017)". Snooker.org. Pristupljeno 23. 1. 2017.
  43. ^ "Dafabet Masters (2018)". Snooker.org. Pristupljeno 21. 1. 2018.
  44. ^ "Dafabet Masters (2019)". Snooker.org. Pristupljeno 21. 1. 2019.
  45. ^ "Dafabet Masters 2020". World Snooker. 19. 1. 2020. Arhivirano s originala, 31. 1. 2020. Pristupljeno 20. 1. 2020.
 Portal Snuker
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Masters_(snuker)&oldid=3565751"