Markisko otočje

(Preusmjereno sa Markiško otočje)

Markisko otočje (francuski: Îles Marquises) je grupa od 15 otoka, otočića i grebenova u Pacifiku, u Francuskoj Polineziji. To je najosamljenije pacifičko otočje, na 6.500 km zapadno od Australije i 5.500 km sjeveroistočno od Kalifornije. Glavni otoci su Nuku Hiva, Ua Pu, Ua Huka, Hiva Oa i Fatu Hiva.

Zastava Markiškog otočja
Geografsi položaj otočja

Ovaj arhipelag jedan je od pet administrativnih posjeda Francuske Polinezije. Glavni grad je naselje Taiohae na otoku Nuku Hiva.[1][2]

Markizi se nalaze na geografskoj poziciji 9.7812° S, 139.0817° W.[3][4]

Otočje

uredi
 
Hiva Oa.

Sjeverni Markizi

uredi
 
Vodopad Hakaui na otoku Nuku Hiva.

Južni Markizi

uredi

Grebeni

uredi

Postoji takođe i niz vrhova podmorskih planina (grebenova) ili plićaka, koji se nalaze prvenstveno na području sjeveru arhipelaga. Među tim su:

Pogled na Hiva Oa, prema jugozapadu, sa otocima Moho Tani koji se vidi u daljini.

Demografija

uredi

Markisko otočje, na popisu 2017., imalo je ukupno 9.346 stalnih stanovnika.

Površina broj stanovnika na otocima, 2012.
1799 1853 1863 1872 1883 1892 1902 1911 1921 1926 1931 1936
50.000 do
100.000
11.900 8.650 6.045 5.576 4.445 3.963 3.116 2.300 2.255 2.283 2.400
1946 1956 1962 1971 1977 1983 1988 1996 2002 2007 2012 2017
2.976 4.165 4.838 5.593 5.419 6,548 7,358 8,064 8,548 8,632 9.264 9.346
Procjene i službeni podaci sa prošlog popisa stanovništvas.[5][6][7][8]

Historija

uredi

Otočje je otkrio španski istraživač Álvaro de Mendaña 1595., nazvavši ga Maquis po svom zaštitniku markizu od Cañete, ali se na njemu nije dugo zadržao. Krajem 18. stoljeća na otočje dolaze katolički misionari, koji pokrštavaju domoroce i zabranjuju patutiki (tetoviranje), pahu (bubnjeve), paepae (mjesta za žrtvovanje ljudi), domorodački jezik i  plesove, kao pravljenje  skulptura. Ipak, u drugoj 20. Stoljeća, misionar Hervé-Marie Le Cleac'h prevodi molitve na markiski, premienuje biskupiju i vraća zapljenjene umjetnine iz Francuske, oživljavajući tradiciju obrtništva i lokalnih običaja. Za vrijeme kolonizacije u Novom vijeku male boginje, sifilis i ospice smanjile su broj stanovnika za preko 90 %.

Također pogledajte

uredi

Reference

uredi
  1. ^ Desonie, D. L.; Duncan, R. A.; Natland, J. H. (10. 10. 1993). "Temporal and geochemical variability of volcanic products of the Marquesas Hotspot". Journal of Geophysical Research: Solid Earth (jezik: engleski). 98 (B10): 17649–17665. doi:10.1029/93JB01562. ISSN 2156-2202.
  2. ^ "R1- Population sans doubles comptes, des subdivisions, communes et communes associées de Polynésie française, de 1971 à 1996". ISPF. Arhivirano s originala, 14. 11. 2012. Pristupljeno 13. 10. 2013.
  3. ^ Communes des Îles Marquises Arhivirano 9. 12. 2008. na Wayback Machine
  4. ^ Allen, Melinda S. and McAlister, Andrew J., 2010, "The Hakaea Beach Site, Marquesan colonisation, and Models of East Polynesian Settlement" Archaeology in Oceania, Vol. 45, p. 54-65.[1]
  5. ^ INSEE. "Population des subdivisions administratives de Polynésie française au RP 2007" (jezik: francuski). Arhivirano s originala, 24. 9. 2015. Pristupljeno 13. 10. 2013.
  6. ^ Journal de la Société des océanistes. "A propos des résultats statistiques du Recensement de 1962 en Polynésie Française" (PDF) (jezik: francuski). Arhivirano (PDF) s originala, 23. 3. 2013. Pristupljeno 6. 1. 2018.
  7. ^ INSEE. "Population des subdivisions administratives de Polynésie française" (jezik: francuski). Arhivirano s originala, 7. 1. 2013. Pristupljeno 13. 10. 2013.
  8. ^ "Intégralité des évaluations et des recensements de population aux Îles Marquises" (jezik: francuski). Pristupljeno 6. 1. 2018.[trajno mrtav link]

Dopunska literatura

uredi

Vanjski linkovi

uredi