Markisko otočje

(Preusmjereno sa Markiško otočje)

Markisko otočje (francuski: Îles Marquises) je grupa od 15 otoka, otočića i grebenova u Pacifiku, u Francuskoj Polineziji. To je najosamljenije pacifičko otočje, na 6.500 km zapadno od Australije i 5.500 km sjeveroistočno od Kalifornije. Glavni otoci su Nuku Hiva, Ua Pu, Ua Huka, Hiva Oa i Fatu Hiva.

Zastava Markiškog otočja
Geografsi položaj otočja

Ovaj arhipelag jedan je od pet administrativnih posjeda Francuske Polinezije. Glavni grad je naselje Taiohae na otoku Nuku Hiva.[1][2]

Markizi se nalaze na geografskoj poziciji 9.7812° S, 139.0817° W.[3][4]

OtočjeUredi

Sjeverni MarkiziUredi

 
Vodopad Hakaui na otoku Nuku Hiva.

Južni MarkiziUredi

GrebeniUredi

Postoji takođe i niz vrhova podmorskih planina (grebenova) ili plićaka, koji se nalaze prvenstveno na području sjeveru arhipelaga. Među tim su:

Pogled na Hiva Oa, prema jugozapadu, sa otocima Moho Tani koji se vidi u daljini.

DemografijaUredi

Markisko otočje, na popisu 2017., imalo je ukupno 9.346 stalnih stanovnika.

Površina broj stanovnika na otocima, 2012.
1799 1853 1863 1872 1883 1892 1902 1911 1921 1926 1931 1936
50.000 do
100.000
11.900 8.650 6.045 5.576 4.445 3.963 3.116 2.300 2.255 2.283 2.400
1946 1956 1962 1971 1977 1983 1988 1996 2002 2007 2012 2017
2.976 4.165 4.838 5.593 5.419 6,548 7,358 8,064 8,548 8,632 9.264 9.346
Procjene i službeni podaci sa prošlog popisa stanovništvas.[5][6][7][8]

HistorijaUredi

Otočje je otkrio španjolski istraživač [Álvaro de Mendaña]] 1595., nazvavši ga Maquis po svom zaštitniku markizu od Cañete, ali se na njemu nije dugo zadržao. Krajem 18. stoljeća na otočje dolaze katolički misionari, koji pokrštavaju domoroce i zabranjuju patutiki (tetoviranje), pahu (bubnjeve), paepae (mjesta za žrtvovanje ljudi), domorodački jezik i  plesove, kao pravljenje  skulptura. Ipak, u drugoj 20. Stoljeća, misionar Hervé-Marie Le Cleac'h prevodi molitve na markiski, premienuje biskupiju i vraća zapljenjene umjetnine iz Francuske, oživljavajući tradiciju [[[obrt]]ništva i lokalnih običaja. Za vrijeme kolonizacije u Novom vijeku male boginje, sifilis i ospice smanjile su broj stanovnika za preko 90 %.

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ Desonie, D. L.; Duncan, R. A.; Natland, J. H. (1993-10-10). "Temporal and geochemical variability of volcanic products of the Marquesas Hotspot". Journal of Geophysical Research: Solid Earth (jezik: engleski). 98 (B10): 17649–17665. doi:10.1029/93JB01562. ISSN 2156-2202.
  2. ^ "R1- Population sans doubles comptes, des subdivisions, communes et communes associées de Polynésie française, de 1971 à 1996". ISPF. Arhivirano s originala, 14 November 2012. Pristupljeno 2013-10-13.
  3. ^ Communes des Îles Marquises Archived 9 decembar 2008 na Wayback Machine
  4. ^ Allen, Melinda S. and McAlister, Andrew J., 2010, "The Hakaea Beach Site, Marquesan colonisation, and Models of East Polynesian Settlement" Archaeology in Oceania, Vol. 45, p. 54-65.[1]
  5. ^ INSEE. "Population des subdivisions administratives de Polynésie française au RP 2007" (jezik: francuski). Arhivirano s originala, 24 septembar 2015. Pristupljeno 13 oktobar 2013.
  6. ^ Journal de la Société des océanistes. "A propos des résultats statistiques du Recensement de 1962 en Polynésie Française" (PDF) (jezik: francuski). Arhivirano (PDF) s originala, 23 mart 2013. Pristupljeno 6 januar 2018.
  7. ^ INSEE. "Population des subdivisions administratives de Polynésie française" (jezik: francuski). Arhivirano s originala, 7 januar 2013. Pristupljeno 13 oktobar 2013.
  8. ^ "Intégralité des évaluations et des recensements de population aux Îles Marquises" (jezik: francuski). Pristupljeno 2018-01-06.[mrtav link]

Dopunska literaturaUredi

Vanjski linkoviUredi