Manifest komunističke partije
Komunistički manifest, isto tako poznat kao Manifest Komunističke partije, je jedan od najvažnijih političkih proglasa u historiji.
Na zahtjev tada tajne organizacije Savez komunista, njemački filozofi Karl Marx i Friedrich Engels su napisali ovaj proglas godine 1847. Objavljen je prvobitno 21. februara 1848. u Londonu na njemačkom jeziku pod nazivom Manifest der Kommunistischen Partei u vrijeme izbijanja revolucije 1848. godine. Manifest je kasnije priznat kao jedan od najuticajnijih svjetskih političkih dokumenata. On predstavlja analitički pristup klasnoj borbi (historijskoj i sadašnjoj) i sukobima kapitalizma i kapitalističkog načina proizvodnje, a ne predviđanju mogućih budućih oblika komunizma. Komunistički manifest objedinjuje Marksove i Engelsove teorije o prirodi društva i politike, naime da je, prema njihovim vlastitim riječima: "historija svih dosadašnjih društava je historija klasnih borbi". Također, u ovom proglasu se ukratko prikazuju njihove ideje o tome kako će kapitalističko društvo tog vremena na kraju biti zamijenjeno socijalizmom. Pri kraju Manifesta, autori pozivaju na "nasilno rušenje svih postojećih društvenih odnosa", što je poslužilo kao opravdanje za sve komunističke revolucije širom svijeta. U njemu se po prvi put izlažu i ciljevi komunističkog pokreta: proleterska revolucija koja će uvesti društveno uređenje zvano socijalizam, ukinuti vlasništvo nad zemljom, nasljedno pravo, uvesti opće obrazovanje, nacionalizirati sredstva za proizvodnju te tradicionalnu obitelj zamijeniti komunama, sve u cilju postupnog ukidanja klasnih razlika, odumiranja države i stvaranja novog uređenja zvanog komunizam. Godine 2013. Manifest Komunističke partije je registrovan u UNESCO-ovom Programu sjećanja na svijet zajedno sa Marksovom knjigom Kapital, Knjiga I.[1]
Sadržaj
urediManifest komunističke partije je podijeljen na preambulu i 4 poglavlja, od kojih je zadnje kratki zaključak.
Važno mjesto u Manifestu zauzima kritički osvrt na razne nemarksističke teorije socijalizma i reakcionarne "pseudo-socijalističke" doktrine poput buržoaskog socijalizma. Kritika je upućena utopijskom "grubom i nepromišljenom komunizmu" onih koji su jednostavno propagirali princip "zajedničkog privatnog vlasništva. Osim toga, u Manifestu se kaže da:
komunisti, kao najodlučniji dio proletarijata, "nisu posebna stranka koja se suprotstavlja drugim radničkim strankama", nego da "svuda podržava svaki revolucionarni pokret usmjeren protiv postojećeg društvenog i političkog sistema", te "traži ujedinjenje i sporazume između demokratskih stranaka svih zemalja."
Prvo poglavlje Manifesta pod nazivom, "Buržuji i proleteri", objašnjava materijalističku koncepciju historije.
"Manifest" počinje riječima:
Bauk kruži Evropom - bauk komunizma. Sve snage stare Evrope sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka, rimski papa i ruski car, kralj Klemens Wenzel von Metternich, François Guizot, francuski radikali i njemačka policija.
Završava se sljedećim rečenicama: "Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. Radnici nemaju šta da izgube sem svojih okova. A dobiće cijeli svijet". Potom slijedi i čuveni historijski slogan:
"Proleteri svih zemalja, ujedinite se!".
Društva su oduvijek imala oblik ugnjetavane većine koja je iskorištavana pod jarmom ugnjetavajuće manjine. U kapitalizmu, industrijska radnička klasa, ili proletarijat, upuštaju se u klasnu borbu protiv vlasnika sredstava za proizvodnju, buržoazije. Kao i do sada, ova borba će završiti revolucijom koja restrukturira društvo, ili "zajedničkom propašću klasa koji se suprotstavljaju". Buržoazija, kroz "konstantno revolucioniranje proizvodnje i neprekidnog poremećaja svih društvenih odnosa", pojavila se kao vrhovna klasa u društvu, istiskujući sve stare sile feudalizma. Buržoazija neprestano eksploatiše proletarijat za svoju radnu snagu, stvarajući profit za sebe i akumulirajući kapital. Međutim, buržoazija služi sebi kao "sopstveni grobari", a proletarijat će neizbježno postati svjestan svog vlastitog potencijala i uspona na vlast kroz revoluciju, zbacujući buržoaziju.
Drugo poglavlje pod nazivom "Proleteri i komunisti" počinje izjavom o odnosu svjesnih komunista prema ostatku radničke klase. Komunistička partija neće se suprotstaviti drugim partijama radničke klase, ali će za razliku od njih izraziti opštu volju i braniti zajedničke interese svjetskog proletarijata u cjelini, nezavisno od svih nacionalnosti. Najbliži cilj komunista jeste isti kao i kod svih ostalih proleterskih partija: formiranje proletarijata u klasu, rušenje buržoaske vladavine, osvajanje politicke vlasti od strane proletarijata. Teorijske postavke komunista su samo opšti izrazi stvarnih odnosa postojeće klasne borbe, historijskog kretanja koje se vrši pred našim očima. U ovom poglavlju se dalje brani komunizam od raznih prigovora, uključujući i tvrdnje da se zalaže za prostituciju u komunama ili da obeshrabruje ljude da rade. Poglavlje završava navođenjem skupa kratkoročnih zahtjeva, među njima su:
1. Eksproprijacija zemljišne svojine i upotreba zemljišne rente na državne izdatke.
2. Jako progresivni porez.
3. Ukidanje prava naslijeđa.
4. Konfiskacija imovine svih emigranata i pobunjenika.
5. Centralizacija kredita u rukama države preko nacionalne banke s državnim kapitalom i isključivim monopolom.
6. Centralizacija cjelokupnog transportnog sistema u rukama države.
7. Umnožavanje nacionalnih fabrika, oruđa za proizvodnju, krčenje i poboljšavanje zemljišta po opštem planu.
8. Jednaka obaveza za sve, stvaranje industrijskih armija, naročito za zemljoradnju.
9. Ujedinjavanje rada zemljoradnje i industrije, uticanje na postepeno odstranjivanje suprotnosti izmedu grada i sela.
10. Javno i besplatno vaspitavanje sve djece. Odstranjivanje fabričkog rada djece u današnjem obliku. Sjedinjavanje vaspitavanja s materijalnom proizvodnjom itd.
Sprovođenje ovih mjera dovelo bi do preteče bezdržavnog i besklasnog društva. Na mjesto starog buržoaskog društva s njegovim klasama i klasnim suprotnostima stupa udruživanje, u kome je slobodni razvitak svakog pojedinca uslov slobodnog razvitka za sve.
Treće poglavlje pod nazivom "Socijalistička i komunistička literatura" razlikuje komunizam od drugih socijalističkih doktrina koje su preovladavale u to vrijeme. Socijalističke doktrine tog vremena se mogu podijeliti na: konzervativni (buržoaski socijalizam), reakcionarni socijalizam, utopijski socijalizam i komunizam. Iako se stepen prigovora prema rivalskim idejnim perspektivama razlikuje, svi se odbacuju zbog zagovaranja reformizma i neuspjeha u prepoznavanju prestižne revolucionarne uloge radničke klase.
Zaključno četvrto poglavlje Manifesta pod nazivom "Stav komunista prema raznim opozicionim strankama" ukratko raspravlja o komunističkom stavu o borbama u određenim zemljama sredinom 19. vijeka, kao što su Francuska, Švicarska, Poljska i Njemačka. Njemačka koja je u "praskozorju buržoaske revolucije" i predviđa da će uskoro uslijediti svjetska revolucija. Završava se proglašenjem saveza sa demokratskim socijalistima, hrabro podržavajući druge komunističke revolucije i pozivajući na ujedinjenu međunarodnu proletersku akciju - "proleteri svih zemalja ujedinite se!".[2]
Baština
uredi
Određeni broj pisaca s kraja 20. i 21. vijeka komentarisali su kontinuiranu relevantnost Komunističkog manifesta. U posebnom broju žurnala Socijalistički registar obilježena je 150. godišnjica Manifesta, a britanski filozof Peter Osborne je tvrdio da je to bio "najutjecajniji tekst pisan u 19. vijeku".[3] Akademik John Raines je 2002. godine primijetio:
"U današnje vrijeme ova kapitalistička revolucija je dostigla najudaljenije krajeve svijeta. Alat novca je proizveo čudo novog globalnog tržišta i sveprisutnog trgovačkog centra. Pročitajte Komunistički manifest, napisan prije više od 150 godina i otkrit ćete da je Marks sve to predvidio".
[4] Engleski marksista Chris Harman je 2003. godine izjavio:
"Još uvijek postoji kompulzivan kvalitet njegove proze jer pruža uvid nakon uvida u društvo u kojem živimo, odakle dolazi i kuda ide. Marks i Engels su još uvijek u stanju da objasne, za razliku od današnjih najpoznatijih ekonomista i sociologa koji to ne mogu, da je današnji svijet periodičnih ratova i ponavljane ekonomske krize, gladi za stotine miliona ljudi s jedne strane i "prekomjernom proizvodnjom" s druge. Postoje odlomci koji su mogli doći iz najnovijih spisa o globalizaciji".
Britanski politički teoretičar Alex Callinicos, urednik časopisa Međunarodni socijalizam, izjavio je 2010. godine:
"Ovo je zaista manifest za 21. vijek".
[5] Pišući u dnevnim novinama The London Evening Standard, Andrew Neather je naveo ponovno izdanje Komunističkog manifesta izdavačke kuće Verso Books 2012. godine sa uvodom historičara Erica Hobsbawma kao dio preporoda ideja ljevičarskih tema koje uključuju objavljivanje Owen Jonesovog bestselera pod nazivom "Chavs: Demonizacija radničke klase" i dokumentarni film Jasona Barkera Marx Reloaded.[6]
Također pogledajte
urediLiteratura
uredi- Schumpeter, Joseph. Ten Great Economists: From Marx to Keynes. — London : Routledge, 1997. — ISBN 978-0-415-11079-2.
Reference
uredi- ^ "Schriften von Karl Marx: "Das Minifest der Kommunistischen Partei" (1948) und "Das Kapital", ernster Band (1867)". UNESCO.
- ^ "Karl Marks i Fridrih Engels, Manifest komunističke partije". komunist.free.fr. Pristupljeno 12. 3. 2019.
- ^ Osborne, Peter. 1998. "Remember the Future? The Communist Manifesto as Historical and Cultural Form" in Panitch, Leo and Colin Leys, Eds., The Communist Manifesto Now: Socialist Register, 1998 London: Merlin Press, p. 170. Available online from the Socialist Register archives. Retrieved November 2015.
- ^ Raines, John (2002). "Introduction". Marx on Religion (Marx, Karl). Philadelphia: Temple University Press. p. 5.
- ^ Callinicos, Alex (2010). "The Manifesto and the Crisis Today". The Communist Manifesto (Marx, Karl and Engels, Friedrich). Bloomsbury, London: Bookmarks. p. 8.
- ^ "The Marx effect". The London Evening Standard. 23. 4. 2012. Pristupljeno 8. 5. 2012.
