Madeleine Radziwiłłowa
Princeza Maria Madeleine Radziwiłłova (rođena Marie Eve Madeleine Josephus Elizabeth Apollonia Catherine Zawisza Kierżgajło; 1861. Varšava – 1945. Fribourg) bila je poljsko-bjeloruska aristokratkinja koja je finansirala mnoge katoličke aktivnosti tokom bjeloruske nacionalne renesanse.
Madeleine Radziwill | |
---|---|
Rođenje | Varšava, Poljska | . Nedostaje parametar 1=mjesec! 1861.
Smrt | 1945 Fribourg, Švicarska | (83–84 godine)
Biografija
urediBila je kći grofa Jana Kazimierza Zawisza-Kierżgajłoa i grofice Marie Kwilecke, bivše dvorske dame ruske carice i praunuke kralja Stanisław August Poniatowskog. Grof je bio oduševljen arheologijom i sakupljao je drevne medalje i novčiće. Kod kuće su govorili francuski i poljski, kao i bjeloruski sa poslugom. Obrazovale su je guvernante i učitelji. Zime je provodila u Varšavi. Njena starija sestra Maria Ewa udala se za Michała Piotra Radziwiłła iz ogranka Nieborów, te je i ona postala filantrop.
Godine 1882. Madeleine se udala za bogatog grofa Ludwika Józefa Krasińskog (1833–1885) koji je bio 27 godina stariji od nje.[1] Imali su kćerku Mariju Ludviku (1883–1958), koja se 1901. udala za princa Adama Czartoryskog. Kao udovica, grofica Krasinska je većinu vremena provodila na svom imanju u blizini Igumena (danas Chervyen u Minskoj oblasti), a posjećivala je i imanja koja je naslijedila od oca.
Godine 1904. zaljubila se u mladog princa Wacław Mikołaj Radziwiłła (1880–1914) koji je bio 19 godina mlađi od nje (ona 45, on 26). Vjenčali su se u Londonu 30. marta 1906. Skandal ih je izolovao. Princ je izbačen iz društva, njihovi londonski rođaci su se okrenuli od njih. Odselili su se u Kuchcičy, vlasništvo princeze. Bio je posvećen upravljanju imovinom koja je uključivala ogromnu šumu borova i hrastova od 73.000 hektara.
Princ Radziwiłł se borio u ruskoj carskoj vojsci tokom Prvog svjetskog rata i umro je na početku rata u Istočnoj Pruskoj. Posvetila se djelima milosrđa i postaje dominikanska tercijarka. Bila je na čelu velikog bogatstva sa 18 imanja i ogromnim šumama. Živjela je u Kaunasu, zatim u Njemačkoj. Finansijski je upropaštena 1932. godine i provodi svoje posljednje dane u Fribourgu, u samostanu dominikanaca. Njen pepeo je ponovo sahranjen u Minsku.[2]
Filantropija
urediFinansirala je bjeloruske novine Biełarus, izdavačku kuću Zahlanie sonce i ŭ naše vakonce, društvo za borbu protiv alkoholizma, školu u selu Kuchcičy. Ugostila je predstavnike bjeloruske kulture kao što su Vaclav Ivanovski, ministar prosvjete 1918. Bjeloruske Narodne Republike (ustrijeljen 1943. od strane NKGB-a); braća Luckevič, izdavači bjeloruskog nedjeljnika Naša Niva (1906–1915); Roman Skirmunt, član Treće Dume (1910–1911) i predsjednik Beloruskog narodnog odbora (1915–1917) i Edward Woyniłłowicz političar. Materijalno je pomogla Maksimu Bahdanoviču u objavljivanju njegovih prvih knjiga, kao i Maksimu Haretskom, Jakubu Kolasu i Antonu Levitskom. Pomogla je u finansiranju Univerziteta u Vilniusu.
Radziwiłł je također pomagala dobrotvorna djela poput samostana Druya sa srednjom školom koju su otvorili Marijanisti Bezgrešnog začeća 1923.; dala je izgraditi bogosloviju u Vilniusu i donirala je za izgradnju Litvanske crkve Svetog Kazimira u Londonu. Aktivna je u Dobrotvornom društvu Minsk za pomoć žrtvama rata. Nakon rata finansirala je bogosloviju za Bjelorusku grkokatoličku crkvu u Rimu i pripadnike "litvanske renesanse". Donirala je sredstva za izgradnju crkve u Varšavi, sirotišta i dječijih domova u Minsku. Donirala je 1009 knjiga Litvanskom naučnom društvu.[3] Godine 1930. odlikovana je Ordenom litvanskog velikog vojvode Gediminasa (1. stepen).[4]
Reference
uredi- ^ "W Mińsku pochowano księżną Radziwiłłową |". kresy24.pl (jezik: poljski). Pristupljeno 28. 3. 2018.
- ^ "Ashes of Mary Magdalena Radziwill to be reburied in territory of Minsk Church of Holy Trinity". www.tvr.by. Pristupljeno 28. 3. 2018.
- ^ Grigaravičiūtė, Sandra (2018). "Imti į savo rankas tremtinių Lietuvon grąžinimą": Lietuvos Tarybos ir Minsko lietuvių organizacijų veikla 1918 metais" (PDF). Parlamento studijos (jezik: litvanski). 24: 141. ISSN 1648-9896. Arhivirano s originala (PDF), 2. 8. 2019. Pristupljeno 27. 3. 2023.
- ^ "Apie ką dabar kalbama". Vienybė (jezik: litvanski). 2 (XVI): 12. 9. 1. 1931.