Madeleine Radziwiłłowa

Princeza Maria Madeleine Radziwiłłova (rođena Marie Eve Madeleine Josephus Elizabeth Apollonia Catherine Zawisza Kierżgajło; 1861. Varšava – 1945. Fribourg) bila je poljsko-bjeloruska aristokratkinja koja je finansirala mnoge katoličke aktivnosti tokom bjeloruske nacionalne renesanse.

Madeleine Radziwill
Rođenje	(1861-Nedostaje parametar 1=mjesec!-00) . Nedostaje parametar 1=mjesec! 1861. Varšava, Poljska
Smrt	1945(1945-00-00) (83–84 godine) Fribourg, Švicarska

Biografija

Bila je kći grofa Jana Kazimierza Zawisza-Kierżgajłoa i grofice Marie Kwilecke, bivše dvorske dame ruske carice i praunuke kralja Stanisław August Poniatowskog. Grof je bio oduševljen arheologijom i sakupljao je drevne medalje i novčiće. Kod kuće su govorili francuski i poljski, kao i bjeloruski sa poslugom. Obrazovale su je guvernante i učitelji. Zime je provodila u Varšavi. Njena starija sestra Maria Ewa udala se za Michała Piotra Radziwiłła iz ogranka Nieborów, te je i ona postala filantrop.

Godine 1882. Madeleine se udala za bogatog grofa Ludwika Józefa Krasińskog (1833–1885) koji je bio 27 godina stariji od nje. Imali su kćerku Mariju Ludviku (1883–1958), koja se 1901. udala za princa Adama Czartoryskog. Kao udovica, grofica Krasinska je većinu vremena provodila na svom imanju u blizini Igumena (danas Chervyen u Minskoj oblasti), a posjećivala je i imanja koja je naslijedila od oca.

Godine 1904. zaljubila se u mladog princa Wacław Mikołaj Radziwiłła (1880–1914) koji je bio 19 godina mlađi od nje (ona 45, on 26). Vjenčali su se u Londonu 30. marta 1906. Skandal ih je izolovao. Princ je izbačen iz društva, njihovi londonski rođaci su se okrenuli od njih. Odselili su se u Kuchcičy, vlasništvo princeze. Bio je posvećen upravljanju imovinom koja je uključivala ogromnu šumu borova i hrastova od 73.000 hektara.

Princ Radziwiłł se borio u ruskoj carskoj vojsci tokom Prvog svjetskog rata i umro je na početku rata u Istočnoj Pruskoj. Posvetila se djelima milosrđa i postaje dominikanska tercijarka. Bila je na čelu velikog bogatstva sa 18 imanja i ogromnim šumama. Živjela je u Kaunasu, zatim u Njemačkoj. Finansijski je upropaštena 1932. godine i provodi svoje posljednje dane u Fribourgu, u samostanu dominikanaca. Njen pepeo je ponovo sahranjen u Minsku.

Filantropija

Finansirala je bjeloruske novine Biełarus, izdavačku kuću Zahlanie sonce i ŭ naše vakonce, društvo za borbu protiv alkoholizma, školu u selu Kuchcičy. Ugostila je predstavnike bjeloruske kulture kao što su Vaclav Ivanovski, ministar prosvjete 1918. Bjeloruske Narodne Republike (ustrijeljen 1943. od strane NKGB-a); braća Luckevič, izdavači bjeloruskog nedjeljnika Naša Niva (1906–1915); Roman Skirmunt, član Treće Dume (1910–1911) i predsjednik Beloruskog narodnog odbora (1915–1917) i Edward Woyniłłowicz političar. Materijalno je pomogla Maksimu Bahdanoviču u objavljivanju njegovih prvih knjiga, kao i Maksimu Haretskom, Jakubu Kolasu i Antonu Levitskom. Pomogla je u finansiranju Univerziteta u Vilniusu.

Radziwiłł je također pomagala dobrotvorna djela poput samostana Druya sa srednjom školom koju su otvorili Marijanisti Bezgrešnog začeća 1923.; dala je izgraditi bogosloviju u Vilniusu i donirala je za izgradnju Litvanske crkve Svetog Kazimira u Londonu. Aktivna je u Dobrotvornom društvu Minsk za pomoć žrtvama rata. Nakon rata finansirala je bogosloviju za Bjelorusku grkokatoličku crkvu u Rimu i pripadnike "litvanske renesanse". Donirala je sredstva za izgradnju crkve u Varšavi, sirotišta i dječijih domova u Minsku. Donirala je 1009 knjiga Litvanskom naučnom društvu. Godine 1930. odlikovana je Ordenom litvanskog velikog vojvode Gediminasa (1. stepen).