Lovro Iločki

Lovro Iločki (mađar.: Újlaki Lőrinc; *?, između 6. augusta i 3. septembra 1459.) – †Ilok(?), između 23. maja i 15. juna 1524.) hrvatski vlastelin, član slavonske porodice Iločki, bogate i uticajne u srednjovjekovnom Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Imao je titulu vojvode (hercega) iločkog i bosanskog, a tokom života obavljao je mnoge funkcije, pa je između ostalog bio mačvanski ban (1477-1492.), beogradski ban (1511-1513.), član kraljevske dvorske komore (oko 1516.) i kraljevski državni sudija (1517-1524).

Biografija

Vojvoda Lovro III. Iločki rođen je u braku Nikole V. Iločkog, slavonskog bana i bosanskog kralja, i njegove druge žene Doroteje rođ. Széchy, kćeri Ivana i Katarine Széchy od Gornje Lendave (danas gradić u sjeveroistočnoj Sloveniji). Potomak je jedne grane plemićke porodice osnivačem koje se smatra Gug, plemić iz 13. vijeka sa posjedima na području srednjovjekovne Dubičke županije u tadašnjoj „donjoj Slavoniji“. Treći je i posljednji po redu koji je u svom plemićkom rodu nosio ime Lovro; prije njega tako su se zvali njegov pra-pra-pradjed Lovro I, zvan Tót, odnosno Slaven (umro 1349.), glavni tavernik, odnosno komornik, te nećak posljednjeg, Lovro II, koji se pominje u periodu 1325-1367. godine.

Nikola Iločki, Lovrin otac, imao je u svom prvom braku sa Margaretom r. Rozgonyi dva sina i četiri kćerke, ali su gotovo svi oni umrli prije njega. Lovro je Nikolin jedini preživjeli potomak iz drugog braka i jedini nasljednik. Osim brojnih feudalnih imanja, on je naslijedio i titulu vojvode, odnosno hercega, pa je od 1477. upravljao mačvanskom banovinom i sjeveroistočnim dijelom nekadašnjeg Bosanskog Kraljevstva, kojeg u to vrijeme osmanlijska vojna sila još nije zauzela. Sve će to nestati njegovom smrću 1524. godine.

Lovro se ženio dva puta, i to vojvotkinjom Katarinom Pongrac od Dengelega (mjesto u Erdelju), a poslije njene smrti (oko 1510.) Magdalenom Bakoš, koja ga je nadživjela. Iz prvog braka imao je jednog sina, ali je ovaj umro još kao dijete, pa je ostao bez nasljednika.

Prvi spomen Lovrina imena u dokumentima postoji već 1460. godine, a zatim u očevom testamentu iz 1471. godine, kojim je određen za baštinika svih njegovih posjeda. Sa jedva 18 godina naslijedio je 1477. godine oca Nikolu, preuzevši sva njegova golema vlastelinstva, tvrđave i gradove, ali i kontinuitet očevih političkih opredjeljenja. To je naročito bilo vidljivo nakon smrti kralja Matije Korvina 1490. godine, kada je podržao, kao i većina slavonske vlastele, vanbračnog kraljeva sina Ivaniša u nastojanjima da preuzme prijesto. Budući da je pretežnom dijelu ugarskog plemstva više odgovarao Vladislav Jagelović, on je i izabran za kralja.

Vladislavov izbor Lovro nije želio priznati, kao ni mnoga druga hrvatska vlastela, među kojima su bili vranski prior Bartol Berislavić Trogirski, knezovi Mihovil Babonić Blagajski, Ivan Frankopan Cetinski i Nikola Frankopan Tržački, te plemići Jakov i Nikola Sekelj, Ivan Hlapčić, Lovro Banić (mađ.: Banffy) i drugi. Kada je, ubrzo poslije izbora 1490, izbio rat za hrvatsko-ugarsku krunu između novoizabranog kralja i trećeg potencijalnog kandidata, austrijskog nadvojvode Maksimilijana I. Habsburgovca, priklonio se Austrijancu.

Kralj je krajem 1494. pokrenuo vojnu akciju protiv Lovre i on je bio prisiljen povući se iz Iloka i prepustiti grad kralju, kao i gotovo sve svoje posjede. Na kraju je bio primoran doći u Pečuh i pokoriti se Vladislavu, a ovaj ga je, pokazavši dobru ćud i poslušavši nagovor nekih svojih savjetnika, pomilovao. Godine 1496. vraćeni su mu, uz određene uslove, i svi posjedi.

Lovro je nastojao da dograđuje i učvršćuje svoje utvrde, jer su svakim danom osmanlijske prijetnje bivale sve veće. Najugroženiji su bili upravo njegovi posjedi u sjeveroistočnoj Bosni i u južnom dijelu Mačvanske banovine. Uz radove na fortifikacijama, pomagao je crkvu kao mecena, finansirajući gradnju i renoviranje vjerskih objekata. Osobito se založio kod pape za kanonizovanje Ivana Kapistrana, koji je umro u Iloku i tamo ukopan.

U kasnijem periodu života Lovro Iločki se u vremenu od 1511-1513. godine nalazi na funkciji beogradskog bana, 1516. člana kraljevske dvorske komore, a od 1517. pa do svoje smrti 1524. bio je kraljevski dvorski sudija.

Umro je najvjerovatnije u Iloku između 23. maja i 15. juna 1524. godine, te sahranjen u svom gradu u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Kapistrana, kao i njegov otac. Njegova mramorna nadgrobna ploča, mada oštećena, sačuvana je sve do danas u prilično dobrom stanju.

Također pogledajte

Vanjski linkovi

Prethodi:	„Kralj Bosne“ 1477 - 1490	Slijedi:
Nikola Iločki	„Kralj Bosne“ 1477 - 1490	Ivaniš Korvin