Let SAS 347

Let SAS 347 bio je redovni domaći let koji je 3. novembra 1994. godine otet ubrzo nakon polijetanja. Let, od aerodroma Bardufoss preko aerodroma Bodø do aerodroma u Oslu, Fornebu u Norveškoj, obavljao je McDonnell Douglas MD-82 koji pripada Scandinavian Airlines Sistemu (SAS). Otmičar je bio Haris Keč, bosanskohercegovački državljanin koji je živio u Norveškoj i koji je tražio od norveških vlasti da pomognu u zaustavljanju humanitarnih stradanja u njegovoj domovini uzrokovanih ratom u BiH. U otmici niko nije povrijeđen.

Let SAS 347
Slika aviona iz 2013, 19 godina nakon otmice
Vrijeme	oko 15:00
Trajanje	oko 6 sati
Datum	3. novembar 1994. (1994-11-03)
Mjesto	Aerodrom Oslo-Gardermoen
Lokacija	Oslo, Norveška
Vrsta	Otmica
Razlog	Rat u Bosni i Hercegovini
Ishod	predaja
Broj mrtvih	0
Broj povrijeđenih	0
Osuđeni	Haris Keč
Osude	otmica, prevara i falsifikovanje
Kazna	4 godine zatvora
Putnici	128
Preživjeli	128

Haris Keč je oteo avion sa 122 putnika i šestočlanom posadom u vazduhu nakon što je napustio Bardufoss. Avion je sletio prema rasporedu u Bodø, gdje su puštene sve žene, djeca i starije osobe, zajedno sa dvije osobe kabinskog osoblja. Avion je potom krenuo iz Bodoa sa 77 putnika i četvoročlanom posadom. Preusmjeren je u Gardermoen, gdje je Haris iznio svoje zahtjeve. Predao se oko 21:00, sedam sati nakon polijetanja iz Bardufossa, nakon što su ispunjeni neki od njegovih zahtjeva. Zbog otmice je osuđen na četiri godine zatvora.

Otmica

Let je bio redovni, domaći let od aerodroma Bardufoss preko aerodroma Bodø do aerodroma u Oslu, Fornebu. Prijava i ukrcavanje su protekli normalno, bez ikakve sigurnosne provjere. U Bardufosu, 122 osobe su se ukrcale u avion, uključujući i veliku grupu vojnika koji su bili na odsustvu i na putu kući u južnu Norvešku. Predstavnici servisera naveli su da se niko od putnika nije ponašao sumnjivo.

Tokom prve etape leta, oko 15:00, Keč je, obučen u zimski kaput, ustao sa svog sjedišta i otišao do prednjeg dijela aviona. Zaustavila ga je stjuardesa. Nakon kratkog razgovora, a naišla je još jedna stjuardesa, pušten je u kokpit. Do dolaska u Bodø putnicima nisu date nikakve informacije o otmici. Aerodrom Bodø je evakuisan, a avion je parkiran na glavnoj vazdušnoj stanici Bodø, vojnom dijelu. Nakon slijetanja, po nalogu otmičara, putnici su obaviješteni da sve žene, djeca do 18 godina i osobe starije od 60 godina treba da napuste avion. Nakon što se to dogodilo, ostalo je 77 putnika i četiri člana posade. Avion je poletio iz Bodøa oko 16:00 i krenuo prema aerodromu u Oslu, Gardermoen, koji je bio zatvoren za sav drugi saobraćaj.

Nakon što je avion sletio u Gardermoen u 17:20, uspostavljen je kontakt između Keča i policijskog pregovarača Mortena, koji je također bio glavni pregovarač tokom leta Aeroflot 137, otmice koja se također dogodila na aerodromu. Keč je uglavnom govorio engleski i insistirao je da ga jednostavno nazivaju "Bosanac". Odmah je obavijestio da nije povrijedio nikoga od posade ili putnika, te da ni sa kim nije povezan. Njegovi neposredni zahtjevi bili su da zvanični predstavnici kažu svijetu šta je potrebno učiniti da se riješi sukob u Bosni i Hercegovini. Zatim je predstavio situaciju i da je jedina njegova namjera da pomogne svojim sunarodnicima. Nekoliko minuta, komunikacija se odnosila na nedostatak pomoći koju je Keč osjećao da se pruža njegovoj domovini.

Na kraju je Morten zatražio da se pored aviona premjesti helikopter sa medicinskim materijalom, za šta je Keč dao dozvolu. Kontakt između njih je izgubljen i Morten je morao zvati Keča šest puta prije nego što je dobio odgovor. Nakon 15 minuta, Keč je ponovo nastavio komunikaciju. Zahtijevao je da razgovara sa nekim iz norveškog Ministarstva vanjskih poslova i rekao da želi medijsko praćenje incidenta. „Meni sam ne treba publicitet“, rekao je. “Ja samo trebam organizirati konferenciju za štampu za cijelu svjetsku zajednicu i medije i da neko iz norveške vlade obeća meni i svjetskoj zajednici da će osigurati da Ujedinjene nacije (UN) u New Yorku pokušaju otvoriti sve koridore. u Bosni da nahrani ljude u Bosni da prežive zimu." Keč je nagovijestio da će, ako to ne bude ničemu, otići sam u UN i da će ga podržati prijatelji. Vlastima je dao sat vremena da ispune njegove zahtjeve prije nego što odleti na drugu destinaciju.

Otmičar je tražio odgovor, između ostalih, i od norveškog premijera Gro Harlema Brundtlanda u pomaganju humanitarnim stradanjima u Bosni i Hercegovini.

Keč je u 19:02 tražio 10 tona avio goriva i hrane za dva do tri dana za 80 ljudi. Tri minute kasnije Morten ga je obavijestio da je načelnik policije održao konferenciju za novinare na kojoj su izneseni njegovi zahtjevi i ciljevi i da su je pratile sve veće norveške novine i televizijski kanali. Keč je odgovorio da mu ne treba šef policije, već neko iz Ministarstva vanjskih poslova, poput premijera Gro Harlema Brundtlanda, ministra vanjskih poslova Bjorna Torea Godala ili norveškog ambasadora pri Ujedinjenim nacijama. Morten je naveo da premijera nije bilo moguće stići na aerodrom za samo pet minuta. Odgovorio je da će, ako se to ne dogodi u razumnom roku, odletjeti u drugu zemlju.

U 20:04 izjavio je da ne vjeruje Thorvaldu Stoltenbergu, ministru vanjskih poslova, premijeru ili bilo kojem ambasadoru UN-a. Šest minuta kasnije tražio je 25 tona lijekova za Bosnu i Hercegovinu. Nakon pozitivnog odgovora Mortena, Keč je izjavio da je potrebno da se stanje u BiH iznese u medije. Zatim je zatražio da Godal održi govor u Evropskom parlamentu. Kasnije je potvrđeno da će traženi lijekovi biti poslati zračnim putem u BiH sljedećeg dana.

Morten je tada izjavio da ne smatraju da Keč radi stvari na pravi način. Ako bi odlučio da leti na novi aerodrom, pregovori bi morali početi ponovo, možda na drugom jeziku. Morten ga je pozvao da se smiri i da oni žele riješiti situaciju jednako kao i on. Keč je odgovorio molbom za pomoć BiH.

U 20:50 izjavio je: „Želim osloboditi sve i sebe. To će razumjeti i Bosanci i Norvežani”. Nakon što je potvrdio da će se predaja dogoditi u 21h, izjavio je da je "hladan i smiren" i da namjerava da se preda bez problema. Pod vodstvom pregovora, Keč je otišao do vrata, otvorio ih i bio uhapšen.

Kako je saopštila policija, putnici su se, s obzirom na okolnosti, ponašali veoma smireno. Keč je dozvolio nekolicini putnika da koriste svoje mobilne telefone, omogućivši jednom od njih da komunicira s policijom i obavještava šerifa Jana Bergena o situaciji. Na mjesto događaja pozvana je antiteroristička policija, a bilo je planova da se racijom upadne u avion ako situacija eskalira. Nakon incidenta, policija je odbila da kaže da li bi upala u avion da je Keč slijedio svoje prijetnje da će poletjeti na drugi aerodrom. U poslednjim fazama incidenta, pored MD-82 je bio parkiran još jedan avion, za koji je policija potvrdila da je odigrao ulogu pred kraj otmice. Sva komunikacija prema centralnoj vladi upućena je norveškom ministarstvu pravde, a ni premijer ni ministar vanjskih poslova nikada nisu kontaktirani. Ni u avionu ni kod otmičara nije pronađeno oružje.

Posljedice

Haris Keč je u vrijeme incidenta imao 25 godina. Rođen u Sarajevu, u bivšoj SFR Jugoslaviji, a sada u Bosni i Hercegovini, bio je student i novinar dok je živio u svojoj domovini. U Norvešku se preselio 11. jula 1993. godine, nakon što je dobio boravišnu dozvolu. Nakon što je živio u prihvatilištu u Alstahaugu, preselio se u svoj dom. Bio je novinar volonter za Landsforeningen Bosne i Hercegovine i napisao je nekoliko članaka. Do incidenta je imao čist krivični dosije. Ljudi koji su ga poznavali opisali su ga kao "simpatičnog" i "snalažljivog" i sumnjali da je namjeravao nekome nanijeti štetu. Općinski konsultant za imigrante izjavio je da je on "osoba sa inicijativom" koja je nastojala da upozna Norvežane i nađe posao. Keč je optužen za tri krivična djela: samu otmicu, te prevaru i falsifikovanje u vezi sa pokušajem podizanja 50.000 norveških kruna sa bankovnog računa prijatelja. On je priznao zločin i nekoliko svjedoka je moglo potvrditi da je počinio zločin. Incident je bio drugi sudski postupak u Norveškoj u vezi otmice, nakon što je 1985. godine pijanac oteo let 139 Braathens SAFE. Zakonom kazna za ovo djelo je između 2 do 21 godinu zatvora. Dana 16. juna 1995. godine, osuđen je na četiri godine zatvora od strane Eidsivating Apelacionog suda. Nakon što je dobio kaznu, novinarima je izjavio: „Žalim što sam oteo avion. Izvinio sam se žrtvama. Otmica aviona bila je potpuno pogrešan način da se skrene pažnja na situaciju u Bosni.”