Mrtvac

(Preusmjereno sa Leš)

Leš, mrtvac, mejit ili mejt, medicinski zvani kadaver je mrtvo ljudsko tijelo koje se sahranjuje na razne načine, ovisno u pripadništvu datom kulturnom obrascu. U naučne i obrazovne svrhe, kadavere proučavaju studenti medicine, ljekari i drugi naučnici za istraživanje anatomije,[1] lociranje oboljenja, utvrđivanje uzroka smrti i obezbeđivanje tkiva za korigovanje nedostataka živih ljudi, u cilju doniranja za transplantaciju. U medicinskim obrazovnim ustanovama (studenti i đaci) proučavaju i seciraju kadavere u okviru nastavnih programa.

Kadaveri se posebno pažljivo analiziraju i u forenzičkoj i sudskoj medicini. Osim navedenih kategorija, izvjesne detalje i osobenosti kadavera proučavaju arheolozi i umjetnici.[2]

Izraz kadaver koristi se na sudovima, za označavanje mrtvog ljudskog tijela, kao i u spasilačkim timova koji vrše potrage za tijelima osoba zahvaćenih prirodnim i ostalim katastrofama. Termin dolazi od latinske reči cadere (=pasti). Transplantat zvani. „postmortem graft”, je presađeno tkivo sa mrtvog na živo ljudsko tijelo, kako bi se korigovao defekat ili sakaćenje. Mrtva tijela se mogu koristit za određivanje stupnja raspadanja, što je koristno pri utvrđivanju dužine perioda tokom koga je telo bilo mrtvo.[3]

U umjetnosti, od davnina, leševi su korišćeni za preciznije prikazivanje anatomije ljudskog tijela na slikama i crtežima.[4]

Dekompozicija tijela

uredi
 
Kadaver u frižideru u Odsjeku za forenzičku medicinu, u Nemačkoj

Razmatranje različitih faza dekompozicije može pomoći u utvrđivanju dužine posmrtnog perioda umrle usobe.

Stadiji dekompozicije

uredi
  • Prva faza je autoliza, poznatija kao samovarenje, tokom koje se tjelesne ćelije uništavaju dejstvom sopstvenih enzima za varenje. Međutim, ti se enzimi oslobađaju u ćelijama zbog prestanka aktivnih procesa u njima, a ne kao aktivni proces. Drugim riječima, iako autoliza liči na aktivni proces autovarenja hranljivih materija živih ćelija, mrtve ćelije se aktivno ne razlažu kao što se često tvrdi u popularnoj literaturi, a kao što sinonim autolize – samovarenje – naizgled podrazumijeva. Kao rezultat autolize stvara se tekućina koja prodire između slojeva kože i rezultira njenim ljuštenjem. U ovom stadiju, muhe (kada su prisutne) počinju da polažu jaja u tjelesne otvore: oči, nozdrve, usta, uši, otvorene rane i druge. Izležene larve (magoti ili crvi) nekih insekata, kao što je Calliphora latifrons naknadno prodiru pod kožu i počinju da konzumiraju zatečene tjelesne ostatke.
  • Druga faza raspadanja je nadimanje. Bakterije u crijevima počinju da razgradnju tkiva, oslobađajući plinove koji se nakupljaju u crijevima, koji ostaju zarobljeni zbog ranog kolapsa tankog creva. Ta nadutost se javlja uglavnom u trbuhu, a ponekad i u ustima, jeziku i genitalijama. Obično se događa oko druge sedmice raspadanja. Akumulacija i napuhavanje plina nastavlja se sve dok se tijelo ne razgradi u dovoljnoj mjeri da plin može napustiti.
  • Treća, najduža i posljednj faza je truhljenje. TruHljenjem se raspadaju veće tjelesne strukture, a tkiva prelaze u tečno stanje. Prvo se raspadaju organi probavnog sistema, mozak i pluća . U normalnim okolnostima, ovi organi se ne mogu prepoznati već nakon tri sedmice procesa raspadanja. Mišiće mogu jesti bakterije ili ih proždiru životinje. Na kraju, ponekad i nakon nekoliko godina, preostaje samo kostur. U tlima bogatim kiselinama, skelet se vremenom rastvara u svoje osnovne hemijske komponente.

Brzina raspadanja ovisi o mnogo faktora, uključujući temperaturu i ostale uvjete okruženja. Što je toplije i vlažnije, mrtvo tijelo se brže razgrađuje.[5] Prisustvo životinja koje konzumiraju leš takođe će rezultirati izlaganjem kostura, dok one konzumiraju delove raspadajućeg tela.

Indikatorski organizmi

uredi

Prisustvo i razvoj crvi na lešu korisni su u procjeni vremena koje je proteklo od smrti. Ovisno o vrsti i uvjetima, crvi se mogu primijetiti na tijelu u roku od 24 sata. Jaja se polažu direktno na izvor hrane, a kada se jaja izlegu, crvi se kreću prema željenim uvjetima i počinju se hraniti. Proučavajući insekte prisutne na mjestu zločina, forenzički entomolozi mogu odrediti približno vrijeme smrti. Insekti su obično korisni nakon postmortem intervala (PMI) od približno 25–80 sati, ovisno o uvjetima okoline. Nakon ovog intervala, ovj metod postaje manje pouzdan. Muhe puhalice često se koriste u forenzičkoj entomologiji za određivanje PMI zbog njihove ovipozicije na strvini i leševima. Crni muharac, Phormia regina izuzetno je raširen i često je najranija vrsta koja polaže jaja na lešu, što ga čini posebno važnim za forenzičku nauku.[6]

Historija

uredi
 
Čas anatomijdoktora Nikolasa Tulpa na glasovitoj Rembrandtovoj slici prikazuje predavanje dr. Tulpa, u Amsterdamu, 1632.

Historija upotrebe kadavera ispunjena je kontroverzama, naučnim dostignućima i novim otkrićima. Misli se da je sve počelo u drevnoj Grčkoj ,u 3. stolječu p.n.e., kada su to započela dva ljekara, Herofil iz Halkidona i Erazistrat sa Keje.[7] Oni su prakticirali disekciju kadavera u Aleksandriji, i to je bio predominantni metods za proučavanje anatomije.[8] Nakon njihovog perioda, popularnost anatomske disekcije je opala, pa se disekcija se više dugo nije koristila. Ovaj pristup se ponovo vratio u upotrebu tek u 12. stoljeću, da bi postao poebno popularan u 17. Stoljeću, otkad se stalno i redovno koristi za razne namjene.[7]

Iako su Herofil i Erazistrat imali odobrenja za seciranje leševa, ipak su postojali brojni tabui o upotrebi kadavera u istraživačke i dijagnostične svrhe, takvi osećaji zadržali su se stotinama godina, u nekim sredinama, sve do danas. Od vremena prvih poznatih anatomskih disekcija iz 3. stoljeća p.n.e., do oko 18. stoljećaa bila je povezana sa besčašćem, nemoralom i neetičkim ponašanjem. Mnoga od ovih gledišta bila su uzrokovana religioznim vjerovanjima i estetskim tabuima,[8] i bila su duboko ukorijenjena u negativnim poimanja javnosti i crkve. Kao što je već pomenuto, praksa disekcije mrtvaca ponovo se ustalila oko 12. stoljeća. U to doba, disekcija je još uvijek smatrana nečasnom, ali nije bila zabranjena. Umjesto toga, crkva je uspostavila određene odredbe zabrana i dozvola za određene postupke. Ono što je bilo monumentalno za naučni napredak izdao je car Svetog rimskog carstva Fridrih II, 1231.[8] Ovom uredbom je uvedeno da će se ljudsko tijelo secirati jednom svakih pet godina za proučavanje anatomije, uz zahtjev se da prisustvuju svi koji su obučeni ili se trenutno bave medicinom ili hirurgijom.[8] Ovi događaji su doveli do prve sankcionirane disekcije kadavera, nakon 300. p.n.e., š jeto javno izveo Mondino de Luci.[8] Ovaj vremenski period stvorio je veliki entuzijazam u sagledavanju mogućnosti pribavljanja naučnih spoznaja putem disekcije leševa i privukao je studente iz cijele Evrope da započnu studije medicine.

Reference

uredi
  1. ^ Hutton, Fiona (2006). "The working of the 1832 Anatomy Act in Oxford and Manchester". Family & Community History. 9 (2): 125–139. doi:10.1179/175138106x146142.
  2. ^ "Definition of Cadaver". RxList (jezik: engleski).
  3. ^ "Cadaver" (jezik: engleski). Nepoznati parametar |encyclopedia= zanemaren (pomoć)
  4. ^ New Oxford Dictionary of English, 1999. cadaver Medicine: or poetic/literary: a cait.
  5. ^ "Decomposition – The Forensics Library". aboutforensics.co.uk (jezik: engleski).
  6. ^ Catts, E P; Goff, M L (January 1992). "Forensic Entomology in Criminal Investigations". Annual Review of Entomology. 37 (1): 253–272. Digital object identifier|doi:10.1146/annurev.en.37.010192.001345. PubMed Identifier|PMID]] 1539937.
  7. ^ a b Hulkower, Raphael (2011). From sacrilege to privilege: "the tale of body procurement for anatomical dissection in the United States". Albert Einstein College of Medicine.
  8. ^ a b c d e Ghosh SK (septembar 2015). "Human cadaveric dissection: a historical account from ancient Greece to the modern era". Anatomy & Cell Biology. 48 (3): 153–69. doi:10.5115/acb.2015.48.3.153. PMC 4582158. PMID 26417475.

Dopunska literatura

uredi

Vanjski linkovi

uredi