Kriptogame
Cryptogamae (grč. κρυπτός – kriptos = skriven + γαμέω - gameein, spojiti, oženiti se) odomaćeno kao kriptogame, su biljke (u širem smislu riječi) koje se razmnožava sporama, bez cvjetova ili sjemena. Njihovo ime upućuje na skriveno razmnožavanje, što se odnosi na činjenicu da ne proizvede sjeme, pa na taj način kriptogama predstavljaju biljke koje nemaju sjeme. Povremeno se upotrebljavaju i druga imena, poput talofite, "niže biljke" i "biljke sa sporama".
| Cryptogamia | |
|---|---|
| Polifiletska grupa | |
 | |
| Sistematika | |
| Carstvo | Plantae |
Kao grupa, Cryptogamae su suprotnost grupi Phanerogamae (grčki φανερός - faeros = vidljiv) ili Spermatophyta (grčki σπέρμα - sperma = sjeme + φυτόν - fiton = biljka), sjemenjače. Najpoznatije gruše kriptogama su alge, lišaji, mahovine i paprati,[1] ali uključuju i nefotosintetske organizme koji su uobičajeno klasifikovani kao biljke, poput gljiva, sluzastih plijesni i bakterija.[2]
U prošlosti su kriptogame formalno prepoznate kao grupa unutar biljnog carstva. U svom sistemu za klasifikaciju svih poznatih biljaka i životinja, Carl Linnaeus (1707–1778) je biljno carstvo podijelio na 24 razreda,[3] od kojih je jedan bio "Cryptogamia". To je obuhvatalo sve biljke sa skrivenim reproduktivnim organima. Podijelio je Cryptogamia u četiri reda: Alge, Musci (Bryophyta), Filices (Paprati) i Fungi.
Nisu sve kriptogame tretirani kao dio biljnog carstva; posebno se gljive smatraju zasebnim carstvom, uže povezanim sa životinjama nego biljkama, dok se plavo-zelene alge sada smatraju koljenom od bakterija. Stoga u suvremenoj biljnoj sistematici "Cryptogamae" nije taksonomsko koherentna skupina, već je kladistički polifiletka. Međutim, svi organizmi poznati kao kriptogame pripadaju polju koje tradicionalno proučavaju botaničari, a imena svih kriptogama regulirana su Međunarodnim kodeksom nomenklature za alge, gljive i biljke.
Referencee
uredi- ^ "Cryptogams". Royal Botanic Garden, Edinburgh. Arhivirano s originala, 18. 11. 2007. Pristupljeno 2. 7. 2007.
- ^ Smith, Gilbert M. (1938). Cryptogamic Botany, Vol. 1. McGraw-Hill.
- ^ Dixon, P. S. (1973). Biology of the Rhodophyta. Oliver and Boyd, Edinburgh. ISBN 0-05-002485-X.