Kraljevstvo Izrael

Kraljevstvo Izrael (heb. מַלְכוּת יִשְׂרָאֵל, Malḫut Jisraʼel) ime je za kraljevsto koje je nastalo kao savez jevrejskih plemena oko 1030. p. n. e. - 1020. p. n. e. Ovaj savez je vjerovatno bio izraz potrebe za zajedničkom odbranom od vanjskih neprijatelja, koje su u to doba predstavljali najčešće Filistejci.

Biblijski izvještaj

Kosi zid u Jeruzalemu, vjerovatno zidine grada što ga je David osvojio od Jebusejaca (oko 1000. p. n. e.).

Prema biblijskom izvještaju, prvi kralj Kraljevstva Izrael bio je Šaul iz plemena Benjamin koji je svoje sjedište imao u Gibei, na području toga plemena. Njegovo je kraljevanje bilo obilježeno borbama sa Filistejcima i Amoncima.

Davidovo kraljevstvo

Nakon borbi za nasljedstvo a posebno nakon smrti Šaula i njegovih sinova kod Gilboe, nešto južnije od Galilejskog jezera, vlast preuzima Kralj David iz plemena Jude. Na početku je vladao iz Hebrona, smještenog u srcu njegova plemena, a potom je osvojio Jeruzalem (oko 1000. p. n. e.), grad što su ga je još uvijek držali Jebusejci, vjerovatno kanaanskog porijekla, te je tamo uspostavio svoje sjedište. Vjerovatno je to bila i politička odluka. Taj grad, iako je po tradicionalnim popisima plemena, kakvi se nalaze u Bibliji, pripadao plemenu Benjamina, zapravo nije bio osvojen od strane Izraelaca, pa je postao privatno vlasništvo kralja - Davidov grad.

Čini se da je, prema načinu kako to opisuje Biblija, Davidovo kraljevstvo još uvijek imalo mnoge značajke saveza plemena, te se nije još sasvim preobrazilo u organiziranu državu, tako da je i kraljev uticaj u različitim dijelovima kraljevstva imao različit intenzitet.

U Davidovo se doba područje kraljevstva znatno proširilo, budući da je ostvario znatne pobjede nad Filistejcima, Moapcima, Aramejcima, Amoncima, Amalečanima, Edomcima i drugima. Teško je danas provjeriti koje od tih predavanja ima i historijsku utemeljenost, a koje pripada legendi.

Salomonovo kraljevstvo

Kraljevstvo Izrael i Kraljevstvo Juda, prikazani u vrijeme njihove najveće teritorijalne raširenosti i njihovi najbliži susjedi.

Još za vrijeme Davidovog života, razbuktala se borba za njegovo nasljedstvo, što Biblija potanko opisuje. Na kraju, kao pobjednik u toj borbi izlazi jedan od Davidovih sinova - Salomon. Naslijedio je relativno veliko i stabilno kraljevstvo, bez stvarnih neprijatelja u okolini. Tome valja pridodati i njegovu mudru politiku. On sam se oženio faraonovom kćerkom, a imao je i žive trgovinske odnose s drugim područjima, posebno sa Fenicijom i Arabijom.

Čini se da je u njegovo vrijeme nastupila znatnija centralizacija državne uprave, a da biblijski izvještaji o stanju u Egiptu prije izlaska Izraelaca odande, te o "nadglednicima poslova" i velikim javnim radovima, zapravo opisuju sistem Salomonove države, pa ga preslikavaju na prošlost.

Biblija govori o velikim Salomonovim graditeljskim pothvatima, poput gradnje jeruzalemskog Hrama, utvrđivanja gradova i stvaranja velikih kraljevskih skladišta i štala po tim gradovima.

Kraljevstvo Izrael na sjeveru

Čini se da temeljno plemensko ustrojstvo nije bilo spremno na takvu snažnu državu. Nakon Salomonove smrti, na vlast je došao njegov sin Roboam (oko 931.-913. p. n. e.), a Biblija izvještava o pobuni sjevernih plemena zbog prevelikih izdavanja što ih je novi kralj tražio. Tako se kraljevstvo dijeli na Kraljevstvo Judu na jugu, gdje će nastaviti vlast Davidove dinastije, i na Kraljevstvo Izrael na sjeveru, koje nastavlja ime jedinstvenog kraljevstva, ali pod vladarima iz različitih rodova.

Već je prvi kralj Izraela na sjeveru, Jeroboam I počeo stvarno odvajanje, uspostavljajući nova svetišta ili dajući veću važnost već postojećim svetištima, u Danu i Betelu, a svoje sjedište smješta u Tirsu. Naslijedio ga je sin Nadab, no ubrzo je ubijen, a njegovo mjesto zauzima kralj Baša, čiji će sin također biti ubijen, a nakon sedam dan i njegov nasljednik.

Tada na prijestolje stupa Omri (oko 885.-874. p. n. e.), zapravo prvi veliki kralj Sjevera. Utemeljuje svoje sjedište u gradu Samariji (heb. Šomron), te uspostavlja vlast čak i nad Moabom. U plodovima njegove vladavine uživat će mu i sin Ahab koji se ženi Feničankom Jezabelom, kćerkom kralja Tira i Sidona. Stoga i kralj podiže hram feničkom božanstvu Baalu. Usto, Ahab proširuje palaču u Samariji. U njegovo doma počinje i djelatnost proroka Ilije.

Posljednji kralj Omrijeva roda bio je Joram koji se, skupa sa kraljem Jude borio protiv moapskoga kralja Meše, te protiv aramskoga kralja Hazaela. U kontekstu ove posljednje bitke ubija ga Jehu i postaje kraljem umjesto njega.

Iz Jehuova je roda bio i svakako najmoćniji kralj sjevernog Kraljevstva Izrael - Jeroboam II (oko 783.-743. p. n. e.), koji znatno širi granice Izraela. Nakon njegove smrti u kratkom se roku izmijenjuje više kraljeva, a sa sjevera jača snaga Asirije, koja prvo osvaja dio Galileje (oko 734. p. n. e.), a potom, oko 721. i ostatak kraljevstva skupa sa Samarijom.

To je kraj Kraljevstva Izrael, dok će južno Kraljevstvo Juda izdržati sve do dolaska Babilonaca.

Historija i arheologija

Jasle (hranilica za stoku) iz Megida, dio štala (vjerovatno oko 850. p. n. e.).

Malo je arheoloških dokaza iz Šaulova ili Davidova vremena. Postoje ostaci njihovih gradova. Kako Šaulove Gibee, nekoliko kilometara na sjeverozapadu od Jeruzalema, tako i staroga Jeruzalema što ga je osvojio David. Čini se da je kosi kameni zid na koji su naslonjene kasnije građevine, većinom iz 8. vijeka, bio ovdje i prije Davida, te da je riječ o odbrambenim zidinama toga grada. Usto, nađeni su i ostaci podzemnih tunela koji iz grada vode do izvora Gihon, ispod Jeruzalema, a koji su vjerovatno - kako se čini prema biblijskom izvještaju - poslužili Davidovim sljedbenicima za proboj unutar grada. U pisanim se izvorima ne spominju ni Šaul ni David, ali ni Salomon čija je graditeljska aktivnost ipak bila veća, što je vidljivo u ostacima gradova Megido, Hazor, Be'er Ševa.

Između Arama i Asirije

O kasnijim se kraljevima ipak može naći i nešto pisanih izvora. Na primjer, u arhivima asirskoga kralja Salmanasara III. (oko 858.-824. p. n. e.) spominje se bitka u Karkaru na Orontu (rijeka koja protječe kroz Damask), za koju se kaže da je kralj u njoj pobijedio dvanaest kraljeva, a među njima aramskoga kralja Ben Hadada II (asirsko je ime za njega Hadadezer) i kralja Izraela Ahaba. Ta se bitka dogodila 853. p. n. e.

Zidine u Tel Danu; poprište borbi s Aramom i Asircima.

Tragovi Ahabove vlasti u Samariji vidljivi su i u arheološkim ostacima, posebno u velikoj kraljevskoj palači.

U Tel Danu, na krajnjem sjeveru Izraela, nađena su između 1993. i 1994. godine tri fragmenta aramejskog natpisa urezanog u kamenu ploču koja govori o bitci između Aramejaca sa jedne strane i dva židovska kraljevstva, Izraela i Jude, sa druge strane. Riječ je o ratnoj propagandi aramskog kralja Hazaela koji se hvali kako je ubio oba jevrejska vladara, koje i imenuje: »Jorama, sina Ahabova, kralja Izraela« i »Ahazju, sina Joramova iz doma Davidova.« To bi ujedno bili i jedino tako staro svjedočanstvo o postojanju Davidove dinastije, no upravo je na tom mjestu ova kamena ploča prelomljena i baš ovaj natpis nije sasvim jasan. U svakom slučaju, riječ je o događajima iz 841. p. n. e. o kojima govori i Biblija, ali sa suprotne tačke gledišta, one izraelske.

Oko 800. p. n. e. postoje zapisi o tome da je asirski kralj primao danak od aramskoga kralja Ben Hadada III i od kralja Izraela.

Kraj kraljevstva

O teškim vremenima kraja izraelskoga kraljevstva govore brojna svjedočanstva o razaranjima i paljevini. Poznato je da još 738. p. n. e. asirski kralj Tiglat Pileser III prima danak od zapadnih vladara, te da 734. p. n. e. uzima dio Galileje. 732. pobjeđuje aramskoga kralja Resina, te Damask konačno pada pod asirsku vlast.

Salmanasar V, asirski kralj zaposjeda Samariju, te ona pada 722. ili 721. p. n. e. Nije jasno je li Samariju osvojio njegov sin Sargon II ili sebi u svojim natpisima pripisuje očevu pobjedu, kratko nakon njegove smrti. U svakom slučaju Sargon osniva asirsku provinciju Samerina, umjesto nekadašnjeg Kraljevstva Izraela.

Također pogledajte

• Historija Izraela i Palestine