Koeficijent inteligencije

Koeficijent inteligencije, količnik inteligencije ili kvocijent inteligencije (IQ) ukupni je rezultat izveden iz skupa sandardiziranih testovaa ili podtestova namijenjenih procjeni ljudske inteligencije.[1] Skraćenicu "IQ" skovao je psiholog William Stern za njemački pojam Intelligenzquotient, njegov izraz za metod bodovanja u testovima inteligencije na Univerzitetu u Wrocławu, što je zagovarao u knjizi iz 1912. godine.[2]

Primjer za testiranje IQ
Normalizirana raspodjela IQ sa prosjekom 100 i standardnom devijacijom od 15

Istorijski gledano, IQ je rezultat postignut dijeljenjem ocjene mentalne dobi osobe, dobivene provođenjem testa inteligencije, s hronološkom dobi osobe, izražen u godinama i mjesecima. Rezultirajuća frakcija (količnik) pomnožena je sa 100 da bi se dobio rezultat IQ.[3] Za moderne testove IQ, neobrađeni rezultat je transformiran u normalnu distribuciju sa srednjom vrijednošću 100 i standardnom devijacijom 15. To rezultira da otprilike dvije trećine stanovništva postiže bodove između IQ 85 i IQ 115 i oko 2,5 posto iznad 130 i ispod 70.[4]

Rezultati testova inteligencije su procjene inteligencije. Za razliku od, naprimjer, udaljenosti i mase, konkretna mjera inteligencije ne može se postići s obzirom na apstraktnu prirodu pojma "inteligencija".[5] Pokazalo se da su rezultati IQ povezani s faktorima kao što je ishrana,[6][7] roditeljski socioekonomski status,[8][9] morbidit, mortalitet,[10][11] roditeljski socijalni status,[12] i perinatalno okruženje.[13] Iako se nasljednost IQ istražuje gotovo čitavo stoljeće, još uvijek postoji rasprava o značaju procjena nasljednosti[14][15] i mehanizam nasljeđivanja.][16]

Rezultati IQ se koriste za obrazovanje, procjenu intelektualne invalidnost i ocjenjivanje kandidata za posao. U kontekstu istraživanja, proučavani su kao prediktori učinak posla i prihod. Koriste se i za proučavanje distribucije psihometrijske inteligencije u populacijama i korelacije između nje i drugih varijabli. Sirovi rezultati na IQ testovima za mnoge populacije rastu prosječnom brzinom koja se skalira na tri boda IQ po deceniji, od početka 20. stoljeća, fenomen zvani Flynnov efekt. Koeficijent inteligencije je numerički indikator stepena razvijenosti inteligencije.

Procena inteligencijeUredi

Procene inteligencije kao složene psihičke funkcije uzimaju u obzir opću sposobnost osobe (G-faktor ili generalni faktor) i mnoge specijalne sposobnosti (S-faktori ili specifični faktori). Inteligencija se ne određuje samo na osnovu izrazitog obilježja jedne određene sposobnosti, ako druge sposobnosti opće nisu prisutne. Tada se obično govori npr. o prosječnoj inteligenciji sa posebnom nadarenošću za neku određenu sposobnost. U ovakvim slučajevima nerijetko se sreće nešto niža inteligencija, nego što bi se možda očekivalo. Ovakvo razmatranje, na temelu podjele na glavne i specijalne sposobnosti koji određuju inteligentnost osobe nailazi na kritike onih koji se zalažu za multifaktorsku određenost inteligencije, koja u obzir uzima sve relevantne sposbnosti.

Za procese ispoljavanja inteligencije, kao sposobnosti snslaženja u novonastalim okolnostina, potrebno je funkcioniranje i drugih psihičkih funkcija, kao što su svijest, opažanje, mišljenje, pamćenje, koje su neophodne za normalno odvijanje ovih procesa .

Po teoriji o nasljednosti, razmatra se genetička uslovljenost u razvoju inteligencije. Pritom se navodi veliki značaj faktora prethodnog i aktuelnog životnog okruženja, koji aktiviraju genetičke okvire i ostvaruju potom r inteligenciju do stepena određenog u genetičkoj informaciji date osobe. Do ovih shvatanja došlo se dugogodišnjim proučavanjem razvoja inteligencije kod blizanaca koji su živeli u različitim sredinama zajedno ili odvojeno. Period u kojem se razvija inteligencija je predmet rasprave i neslaganja među mnogim istraživačima. Dok jedni tvrde da se inteligencija razvija do 15-16 godine, drugi smatraju da se procesi razvoja privode kraju tek oko 24-25 godine života. Ima autora koji su stanovišta da se inteligencija, a naročito kod pojedinih osoba, razvija čak i poslije 50-ih godine života.

Merenje inteligencijeUredi

Merenje inteligencije obavlja se pomoću standardiziranih testova inteligencije, prilagođenih za određeni uzrast i populaciju i spada u domen rada psihologa. Rezultat testa je količnik inteligencije (IQ-Inteligentiae Quotient) koji se dobija deljenjem umne (mentalne) starosti dobijene testom (u mesecima) i dobne ili hronološke starosti (u mjesecima).

Količnik inteligencije izračunava se po formuli:

 

Naprimjer, desetogodišnje dijete koje na testu inteligencije postigne rezultat prosječnog trinaestogodišnjaka ima količnik inteligencije 130 (100 h 13/10).

Kod odraslih ljudi količnik inteligencije ne ovisi od uzrasta, već je mjera relativne razvijenosti inteligencije osobe unutar referentne grupe za koju je test standardiziran.

Ovisno od iznosa koeficijenta, visina inteligencije se može podeliti na nekoliko grupa:

  • Veoma visoka inteligencija (potencijalni geniji, IQ viši od 140)
  • Visoka inteligencija (IQ između 111-120)
  • Prosječna inteligencija (IQ je između 90-110)
  • Fiziološki tupi (IQ je između 70-89)

Prisustvo poremećaja inteligencije sa vrednostima IQ manjim od 70 od rođenja, ili ako su ti poremećaji nastali tokom razvoja inteligencije, onda se radi o mentalnoj retardaciji (oligofrenija, duševna-mentalna zaostalost, slaboumnost), koja se dalje dijeli:

  • Lahka duševna zaostalost ili debilnost (IQ je između 50-69)
  • Umjerena duševna zaostalost ili lakša imbecilnost (IQ je između 35-49)
  • Teška duševna zaostalost (IQ je između 20-34)
  • Duboka duševna zaostalost ili idiotija (IQ je ispod 20)

Ako je oštećenje inteligencije nastalo kasnije kada je već inteligencija razvijena, onda se radi o demenciji.

Drugim riječima, navedena formula može se koristiti samo za izračunavanja koeficijenta inteligencije kod djece, a za odrasle se koristi postupak projekcije dobijenog skora na Gausovoj zvonastoj krivulji sa sredinjom vrednošću (prosječnim IQ-om) od 100 i standardnom devijacijom od 15 ili 16.

Noviji pristupi izračunavanju IQ-a svode se na matematičku transformaciju (percentil, percentilni rang) rezultata na testu inteligencije.

Također pogledajteUredi

ReferenceUredi

  1. ^ Braaten, Ellen B.; Norman, Dennis (1. 11. 2006). "Intelligence (IQ) Testing". Pediatrics in Review. 27 (11): 403–408. doi:10.1542/pir.27-11-403. ISSN 0191-9601. PMID 17079505. Pristupljeno 22. 1. 2020.
  2. ^ Stern 1914, str. 70–84 (1914 English translation); pp. 48–58 (1912 original German edition).
  3. ^ "intelligence quotient (IQ)". Glossary of Important Assessment and Measurement Terms. Philadelphia, PA: National Council on Measurement in Education. 2016. Arhivirano s originala, 22. 7. 2017. Pristupljeno 1. 7. 2017.
  4. ^ Neisser, Ulrich (1997). "Rising Scores on Intelligence Tests". American Scientist. 85 (5): 440–447. Bibcode:1997AmSci..85..440N. Arhivirano s originala, 4. 11. 2016. Pristupljeno 1. 12. 2017.
  5. ^ Haier, Richard (28. 12. 2016). The Neuroscience of Intelligence. Cambridge University Press. str. 18–19. ISBN 9781107461437.
  6. ^ Saloojee, Haroon; Pettifor, John M (15. 12. 2001). "Iron deficiency and impaired child development". BMJ : British Medical Journal. 323 (7326): 1377–1378. ISSN 0959-8138. PMC 1121846. PMID 11744547.
  7. ^ Qian, Ming; Wang, Dong; Watkins, William E.; Gebski, Val; Yan, Yu Qin; Li, Mu; Chen, Zu Pei (2005). "The effects of iodine on intelligence in children: a meta-analysis of studies conducted in China". Asia Pacific Journal of Clinical Nutrition. 14 (1): 32–42. ISSN 0964-7058. PMID 15734706.
  8. ^ Poh, Bee Koon; Lee, Shoo Thien; Yeo, Giin Shang; Tang, Kean Choon; Noor Afifah, Ab Rahim; Siti Hanisa, Awal; Parikh, Panam; Wong, Jyh Eiin; Ng, Alvin Lai Oon; SEANUTS Study Group (13. 6. 2019). "Low socioeconomic status and severe obesity are linked to poor cognitive performance in Malaysian children". BMC public health. 19 (Suppl 4): 541. doi:10.1186/s12889-019-6856-4. ISSN 1471-2458. PMC 6565598. PMID 31196019.
  9. ^ Galván, Marcos; Uauy, Ricardo; Corvalán, Camila; López-Rodríguez, Guadalupe; Kain, Juliana (2013-09). "Determinants of cognitive development of low SES children in Chile: a post-transitional country with rising childhood obesity rates". Maternal and Child Health Journal. 17 (7): 1243–1251. doi:10.1007/s10995-012-1121-9. ISSN 1573-6628. PMID 22915146. Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  10. ^ Markus Jokela; G. David Batty; Ian J. Deary; Catharine R. Gale; Mika Kivimäki (2009). "Low Childhood IQ and Early Adult Mortality: The Role of Explanatory Factors in the 1958 British Birth Cohort". Pediatrics. 124 (3): e380–e388. doi:10.1542/peds.2009-0334. PMID 19706576.
  11. ^ Deary i Batty 2007.
  12. ^ Neisser et al. 1995.
  13. ^ Ronfani, Luca; Vecchi Brumatti, Liza; Mariuz, Marika; Tognin, Veronica (2015). "The Complex Interaction between Home Environment, Socioeconomic Status, Maternal IQ and Early Child Neurocognitive Development: A Multivariate Analysis of Data Collected in a Newborn Cohort Study". PLoS ONE. 10(5).
  14. ^ Johnson, Wendy; Turkheimer, Eric; Gottesman, Irving I.; Bouchard, Thomas J. (august 2009). "Beyond Heritability". Current Directions in Psychological Science. 18 (4): 217–220. doi:10.1111/j.1467-8721.2009.01639.x. PMC 2899491. PMID 20625474.
  15. ^ Turkheimer 2008.
  16. ^ Devlin, B.; Daniels, Michael; Roeder, Kathryn (1997). "The heritability of IQ". Nature. 388 (6641): 468–71. Bibcode:1997Natur.388..468D. doi:10.1038/41319. PMID 9242404.

Vanjski linkoviUredi

Šablon:Teme ljudske inteligencije