Ključna inovacija
Ključna inovacija, ključna adaptacija ili adaptacijski prodor – u evolucijskoj biologiji – je nova fenotipska osobina koja omogućava naknadno radijaciju i uspjeh taksonomske grupe. Obično donose nove sposobnosti koje omogućuju taksonima da se brzo diverzificiraju i zaposjednu niše koje ranije nisu bile dostupne. Pojava pomaže objasniti kako su neki taksoni mnogo raznovrsniji, tj. i imaju mnogo više vrsta od svojih sestorinskih taksona. Termin je prvi put upotrijebio Alden H. Miller 1949., koji ga je definirao kao "ključna prilagođavanja u morfološkom i fiziološkom mehanizmu koja su bitna za porijeklo novih glavnih skupina",[1] iako šira suvremena definicija drži da je „ključna inovacija evolucijska promjena pojedinačnih osobina uzročno povezanih s povećanom stopom diverzifikacije rezultirajućeg kladusa.
Teorija ključnih inovacija našla se na udaru jer je teško testirati na naučni način, ali postoje dokazi koji podržavaju tu ideju.[2]
Klasičan primjer za to je četvrti kvržica sisara na kutnjacima, što je omogućio ranim sisarskim precima da učinkovito probave generaliziranu hranu. Prekursori ovih, zubi trikonodonatnih gmizavaca bili su prilagođeni za grickanje i rezanje, a ne za žvakanje.[3] To je omogućili ranim sisarima da napadnu nove niše u evoluciji specijaliziranih biljojeda, koji su doživjeli relativni uspjeh tokom sredine eocena. Specijalizacija za biljnu prehranu nudila je ranim biljojedima dovoljno resursa da diversificiraju jer energija nije gubljena na više trofičke razine i malo je konkurenata u to vrijeme postojalo.
Nektarske ostruge kod "Aquilegia", raznorolikom rodu cvjetnica, smatraju se ključnom inovacijom. Nektarski dfodaci podstiču pomaganje u oprašivanju tako što nektar odlazi od stabljika, osiguravajući tako da insekti ili ptice oprašivači pokupe polen dok im pristupaju. To omogućava brzu specijaciju, i predstavlja primjer kako se biljke i njihovi oprašivači mogu specijalizirati jedni za druge, tj. vrsta oprašivača isključivo se hrani iz biljne vrste, pa bi biljne populacije lahko postati reproduktivno izolirane jedna od druge. Uz to, oblik i veličina nektarnih ostruga mogu se razvijati kao odgovor na adaptacije oprašivača, razvijajući koevolucijski odnos. Rod „Aquilegia“ ima preko 50 vrsta.
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ Miller, Alden (November 22, 1949). "Some ecologic and morphologic considerations in the evolution of higher taxonomic categories". Ornithologie als Biologische Wissenschaft. str. 84–88.
- ^ Hodges, S.A. Arnold, M.L. (1995). "Spurring plant diversification: are floral nectar spurs a key innovation?". Proceedings: Biological Sciences. 262 (1365): 343–348. doi:10.1098/rspb.1995.0215.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
- ^ Hunter, J.P. Jernvall, J. (1995). "The hypocone as a key innovation in mammalian evolution". Proceedings of the National Academy of Sciences. 92 (23): 10718–10722. doi:10.1073/pnas.92.23.10718. PMC 40683. PMID 7479871.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)