Kanconijer
Kanconijer (italijanski: Ili Canzoniere – zbirka pjesama) jest poetska zbirka italijanskog humaniste, pjesnika i pisca Francesca Petrarce, a predstavlja dnevnik intimne ljubavi samog pjesnika.
Iako je većina Petrarkinih djela bila na latinskom jeziku, ova inovativna zbirka pjesama je napisana na svakodnevnom narodnom (vernakular) jeziku. Poput Dantea i Petrarka je koristio narodni jezik u svrhu njegovog proširenja kako bi prenio širi opseg osjećaja i izražavanja. Od 366 pjesama (317 soneta, 29 kancona, 9 sekstine, 7 balada i 4 madrigala), najveći dio čine soneti, mada tu ima i kancona, sekstina, i madrigala. Glavna tematika je idealizirana piščeva ljubav prema Lauri, za koju se smatra da ju je sreo 6. aprila 1327. u crkvi St. Clare u Avignonu. Pored njegove ljubavi prema Lauri, Petrarka komunicira ne samo sa svojom osobom, već i sa njegovim humanističkim, sekularnim i vjerskim vrijednostima, pružajući, poput Dantea, djelo koje je uglavnom usredsređeno (po prvi put u kasnijoj evropskoj književnosti) na pjesnika, njegovu individualnost i njegovo duhovno putovanje. U ovom djelu Petrarka se također osvrće i na dostignuća velikana iz rimske književnosti poput: Ovidija, Horacija i Propertiusa. Iako su ovo mnogi pobili, natpis na prepisci Vergilija sadrži ovu informaciju. Pjesme je pisao u periodu od 40 godina, najranija je napisana oko 1327., a posljednja oko 1368. Raspoređivanje pjesama i njihova transkripcija trajala je sve do piščeve smrti, 1374. Dva dijela koja su podijeljena Laurinom smrti su tradicionalno označeni 'In vita' (U životu) i 'In morte' (u smrti), iako sam Petrarka nije napravio takvu podijelu.
Petrarkina djela su postala ono što književni kritičar Michael R. G. Spiller naziva najveći utjecaj na ljubavnu poeziju renesansne evrope (naročito u Francuskoj, Španiji i Engleskoj) sve do 17. vijeka. Ovaj poetski oblik izražavanja je obnovljen i kasnije proširen od strane engleskih pjesnika iz 19. vijeka.