Julije Cezar (Shakespeare)
Julije Cezar naziv je tragedije Williama Shakespearea. Vjeruje se da je napisana 1599. To je jedan od nekoliko pozorišnih komada koje je napisao Shakespeare na osnovu istinitih događaja iz historije Rimskog Carstva (ostale predstave: Koriolan i Antonije i Kleopatra).
| JULIJE CEZAR | |
|---|---|
| Autor | William Shakespeare, 1623. |
| Originalni naziv | Julius Caesar |
| Jezik | engleski |
| Žanr | tragedija |
| Vrsta djela | drama |
| Vrijeme i mjesto nastanka | 1599, London |
| Vrijeme radnje | 44. p. n. e. |
| Mjesto radnje | stari Rim, okolina Sarda, okolina Filipa |
| Glavni lik | Brut |
| Vrhunac | Kasijeva smrt |
| Teme | Sudbina u odnosu na slobodnu volju, javna ličnost nasuprot privatne ličnosti, pogrešna tumačenja, nefleksibilnost naspram kompromisa, govorništvo i moć,[1] vjernost i rivalstvo među muškarcima. |
Iako je sama tragedija nazvana po njemu, Julije Cezar nije najvidljiviji lik u predstavi. On se pojavljuje u samo šest scena. Brut izgovara četiri puta više materijala iz predstave u odnosu na Cezara, a središnja psihološka drama je njegova borba između sukobljenih zahtjeva časti, patriotizma i prijateljstva.[2] Napisana je na osnovu prijevoda Sir Thomasa Northa iz 1579. godine (po francuskoj verziji Jacquesa Amyot-a) djela "Životi uglednih Grka i Rimljana" grčkog historičara Plutarha.[3] Drama se odvija u 44. pne, nakon što se Julije Cezar vratio u Rim. [4] Šekspirovi savremenici dobro upućeni u historiju drevne Grčke i Rima su vrlo vjerovatno otkrili paralele između prikazivanja Julija Cezara i promjene u Rimu od republike ka imperiji i trenda tokom elizabetanske ere ka učvršćivanju monarhijske moći.[1]
O autoru
urediRadnja
urediJulije Cezar je vrlo uspjeašn, ali ambiciozan politički vođa u Rimu i njegov cilj je da postane nepobitni diktator.[5] Nakon što je u ratu porazio sinove preminulog rimskog generala Pompeja, njegovog glavnog suparnika Cezar se vraća u Rim sa svojom pratnjom. U pratnji su bili Brut, Kasije i Marko Antonije. Vidovnjak na ulici upozorava Cezara da se čuva svetkovine u čast boga Marsa tzv. "Martovskih ida" (latin. "Idus Martias") tokom koje se obično održavala vojna parada, ali Cezar je njega ignorisao nastavljajući sa svojom pobjedničkom proslavom. Tokom ove proslave Kasije iznosi svoju bojazan Brutu da Cezar želi postati kralj što bi vodilo ka ukidanju republike. Kasije se slaže da je Cezar tretiran kao božanstvo, iako je on samo čovjek, ništa bolji od Brutusa ili Kasija. Kasije podsjeća na incidente vazane za Cezarove fizičke slabosti i čudi da je taj krhki čovjek postao toliko moćan. On okrivljuje svoj i Brutov nedostatak volje što omogućava Cezaru da preuzme vlast. Brut razmišlja o Kasijevim riječima dok se Cezar vraća. Nakon što je ugledao Kasija, Cezar govori Marku Antoniju da je duboko nepovjerljiv prema Kasiju.
Brut odlazi kući da razmisli o Kasijevim riječima u vezi Cezarovih loših kvalifikacija za vladarsko mjesto, dok Kasije razmatra kako da uvuče Brutusa u zavjeru protiv Cezara. Te noći, Rim je pogođen nevremenom i raznim lošim znamenjima i predznacima. Brut pronalazi pisma u svojoj kući navodno napisana od strane rimskih građana koji su zabrinuti da je Cezar postao previše moćan. Pisma su zapravo bila pisana i podmetnuta od strane Kasija koji zna da ako Brut smatra da je to volja naroda, on će podržati zavjeru o uklanjanju Cezara sa vlasti. Kao veliki pristalica republike, Brut strahuje od mogućnosti dolaska diktatora na čelo carstva i zabrinut je da će stanovništvo izgubiti svoj glas.
Kasije stiže kod Bruta kući sa svojim urotnicima, a Brut koji je već pridobijen sa pismima, preuzima kontrolu nad sastankom. Urotnici se slažu da se Cezar namami da izađe iz njegove kuće da bi ga ubili. Kasije želi da ubije i Marka Antonija jer će on sigurno pokušati da omete njihove planove. Međutim, s tim se ne slaže Brut, vjerujući da će previše smrti učiniti njihovu zavjeru previše krvavom i osramotiti ih. Nakon što su pristali da poštede Marka Antonija, zavjerenici odlaze. Portia, Brutova supruga primjećuje da je njen muž zaokupljen dubokim mislima. Ona ga moli da joj se povjeri, ali on je odbija.
Dok se Cezar pripremao ići u Senat njegova supruga Kalpurnija ga je molila da ne ide. Opisivala je nedavne noćne more koje je imala u kojima je vidjela kako se niz kip Cezara slijevala krv i nasmijane ljude kako kupaju svoje ruke u njegovoj krvi. Cezar odbija popustiti pred strahom i insistira na ide za svojim svakodnevnim poslom. Konačno, Kalpurnija uspijeva da ga uvjeri da ostane kod kuće, više kao usluga njoj nego iz opreza. Ali Decije, jedan od zavjerenika stiže i uvjerava Cezara da je Kalpurnija pogrešno protumačila svoje snove i nedavna predskazanja. Cezar odlazi za Senat u društvu zavjerenika. Dok Cezar nastavlja svoj put kroz ulice prema Senatu vidovnjak ponovno bezuspješno pokušava da ga upozori, ali ne dobija njegovu pažnju. Građanin Artemidorus mu predaje pismo u kojem ga upozorava o urotnicima, ali Cezar odbija da ga pročita rekavši da su njegove lične brige zadnje na njegovoj listi prioriteta. U Senatu zavjerenici govore Cezaru, klanjajući mu se i okružujući ga. Jedan po jedan su ga izboli noževima na smrt. Kada je Cezar vidio svog dragog prijatelja Brutusa među svojim ubicama, on odustaje od svoje borbe i umire. Ubice kupaju svoje ruke i mačeve u cezarovoj krvi ispunjavajući tako viziju njegove supruge. Nakon povratka Marka Antonija koji je odveden pod lažnim izgovorom, on obećava odanost Brutusu, ali plače nad mrtvim zezarovim tijelom. Rukuje se sa zavjerenicima, na taj način ih obilježavajući ih za njihovu krivicu dok istovremeno naoko pravi gestu pomirenja. Kada ih Antonije pita zašto su ubili Cezara, Brutus odgovara da će to objasniti tokom svog posmrtnog govora. Marko Antonije traži da mu se omogući da i on govori nad mrtvim cezarovim tijelom. Marko Brut to odobrava unatoč protivljenju Kasija koji ostaje sumnjičav prema Antoniju. Zavjerenici odlaze, a osamljeni Antonije se kune da će smrt Julija Cezara biti osvećena.
Brut i Kasije odlaze do rimskog foruma da govore pred rimskim građanima. Brut izjavljuje pred njima da iako je volio Cezara on više voli Rim, a cezarova ambicija je predstavljala opasnost za rimske slobode. Govor umiruje publiku. Antonije se pojavljuje s cezarovim mrtvim tijelom, a Brut odlazi prepuštajući mu govornicu. Tokom govora Marko Antonije neprestano ponavlja da je Brut "častan čovjek", a njegov govor postaje sve više sarkastičan. On dovodi u pitanje tvrdnje Bruta iz njegovog govora da je Cezar djelovao samo iz lične ambicije ističući da je Cezar donio mnogo bogatstva i slave u Rim, a tri puta je odbio ponude da preuzme krunu. Antonije zatim pokazuje cezarovo pismo sa posmrtnom voljom, ali najavljuje da ga neće čitati jer ne želi uznemiriti ljude. Publika ga ipak moli da ga pročita, a on se spušta do govornice stojeći pored mrtvog cezarovog tijela. Tu opisuje cezarovu strašnu smrt i pokazuje cezarovo izbodeno tijelo publici. Nakon toga je pročitao cezarovu posmrtnu volju u kojoj poklanja određenu sumu novca za svakog građanina i naredbu da će njegovi privatni vrtovi biti dostupni javnosti. Publika postaje razjarenom videći velikodušnog čovjeka kako leži mrtav i nazivajući Bruta i Kasija izdajnicima mase kreću da ih istjeraju iz grada.
U međuvremenu, cezarov usvojeni sin i imenovani nasljednik Oktavijan, stiže u Rim i osniva tročlanu koaliciju sa Markom Antonijem i Lepidusom. Oni se pripremaju za borbu protiv Kasija i Bruta koji su pobjegli i pripremaju vojske izvan grada. U logoru kod zavjerenika Brut i Kasije se raspravljaju o pitanjima novca i časti, ali se na kraju pomiruju. Brut otkriva da je bolestan od tuge, jer se u njegovom odsustvu supruga Portia ubila. Te noći, duh Cezara se ukazuje Brutusu najavljujući da će mu se Brut opet prikazati na bojnom polju.
Octavijan i Antonije marširaju njihove vojske prema Brutu i Kasiju. Uskoro se generali sastaju na bojnom polju i razmjenjuju uvrede prije početka borbi.
Tokom bitke Kasije uviđa da je sve izgubljeno. U očaju naređuje svom pomoćniku Pindarusu da ga ubije njegovim vlastitim mačem. Umirući Kasije izjavljuje da je se Cezar osvetio. Titinije sam stiže, amuškarci koji ga okružuju su zapravo bili njegovi drugovi, slaveći izvojevanu pobjedu. Titinije videći Kasijev leš u žalosti zbog smrti svog prijatelja ubija sebe.
Brut saznaje o smrti Kasija i Titinija teška srca, i priprema se da ponovo napadne Rimljane. Njegova vojska gubi bitku, nakon čega Brut naređuje jednom od svojih ljudi da ga ubije svojim mačem. Umirući Brut izjavljuje da se Cezar konačno može odmoriti zadovoljan. Oktavijan i Antonije ubrzo stižu, a Marko Antonije govori nad Brutovim mrtvim tijelom nazivajući ga najplemenitijim od svih Rimljana. Dok su ostali zavjerenici djelovali iz zavisti i ambicije, on primjećuje da je Brut istinski vjerovao da je djelovao za dobrobit Rima. Oktavijan naređuje da Brut bude sahranjen uz najviše počasti. Svi onda polaze nazad u Rim kako bi proslavili svoju pobjedu.[1]
Jezik i stil
urediIako je Shakespeare napisao ovu predstavu u trenutku u svojoj karijeri gdje je najveću važnost davao velikoj upotrebi proze, Julije Cezar je napisan uglavnom u stihu. Uklapajući se u cjelokupno djelo, stil je klasičan u svojoj lucidnosti i elokvenciji, dostižući vrhunac u retoričkoj efikasnosti u govorima nad mrtvim tijelom Julija Cezara.[3] Iako je jezik koji je korišten u tragediji Julije Cezar poprilično jasan, čitanje ovog djela (kao uostalom bilo kojeg šekspirovog djela) je poput čitanja veoma duge poeme. To je zato što je šekspirova drama pisana u kombinaciji stiha (poezije) i proze (način na koji mi obično govorimo). U ovoj tragediji ugledni Rimljani uglavnom govore u nerimovanom pentametru ili tzv. "praznom stihu." Prozni stih je uglavnom korišten kod običnih ljudi (plebejaca).[6]
Likovi i njihova uloga u predstavi
urediVeliki rimski general i senator koji se trijumfalno vratio u Rim nakon uspješne vojne kampanje. Dok se njegov prijatelj Brutus brine da Cezar možda teži ka uspostavljanju diktature nad rimskom republikom, Cezar čini se da ne pokazuje takve sklonosti i odbija krunu nekoliko puta. Ipak, dok Cezar možda potajno priželjkuje apsolutnu moć, on je i pun svojih mana. On nije u stanju da odvoji javni život od svog privatnog života i biva zaveden sve većom idealizacijom i obožavanjem njegovog lika i djela od strane stanovništva, on zanemaruje loša predskazanja i prijetnje protiv njegovog života, vjerujući da je vječan kao zvijezda sjevernjača.
Cezarov usvojeni sin i imenovani nasljednik. Oktavije koji je otputovao u inostranstvo, vraća se nakon Cezarove smrti pridružujući se Marku Antoniju i kreće u borbu protiv Kasija i Bruta. Antonije pokušava da kontroliše pokrete Oktavija, ali on slijedi primjer svog usvojenog oca i pojavljuje se kao autoritativna ličnost utirući put ka njegovom eventualnom zauzimanju vlasti u Rimu.
Prijatelj Cezara koji lažno izjavljuje svoju odanost Brutu i urotnicima nakon Cezarove smrti kako bi spasio svoj vlastiti život. Kasnije tokom posmrtnog govora nad Cezarovim tijelom on na zadivljujući način nagovara publiku da povuče svoju podršku Brutu i umjesto toga osudi ga kao izdajnika. Sa suzama na obrazima i Cezarovom posmrtnom oporukom u ruci, Marko Antonije koristi majstorsko govorništvo da kojim navodi publiku na pobunu protiv zavjerenika. Njegova želja da isključi Lepidusa iz vlasti koju Antonije i Oktavius namjeravaju da dijele navode nas na njegove ambiciozne planove.
Pristalica Republike, koji čvrsto vjeruje u vladu rukovođenu glasovima senatora. Dok Brut voli Cezara kao prijatelja, on se protivi usponu bilo kojeg čovjeka na položaj diktatora bojeći se mogućnosti da bi Cezar mogao težiti takvoj moći. Brutov nesigurni osjećaj časti olakšava Cezarovim neprijateljima da ga iskoriste uvjeravajući ga da Cezar mora umrijeti u cilju očuvanja republike. Dok ostali zavjerenici djeluje iz zavisti i rivalstva, samo Brut istinski vjeruje da će Cezarova smrt donijeti koristi Rimu. Za razliku od Cezara, Brut je sposoban da u potpunosti odvoji svoj javni život od privatnog. Time daje prednost pitanjima države, čime je oličenje rimskih vrlina. U raskolu između njegove odanosti Cezaru i njegove odanosti prema državi, Brut postaje tragični junak predstave.
Talentovani general i dugogodišnji poznanik Cezara. Njemu se ne sviđa činjenica da je Cezar postao božanstvom u očima Rimljana. On lukavo navodi Bruta da vjeruje kako je Cezar postao previše moćan i mora umrijeti, konačno ubjeđujući Bruta da radi za ostvarenje njegovih namjera slanjem lažnih pisama u kojima se tvrdi da rimski narod podržava smrt Cezara. Impulsivan i beskrupulozan, Kasije ne gaji iluzije o načinu na koji politički svijet radi. Lukavi oportunista, on se dokazuje kao uspješan, ali mu nedostaje integritet. [1] i drugi sporedni likovi
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ a b c d http://www.sparknotes.com/shakespeare/juliuscaesar/context.html
- ^ Julius Cesar, Shakespeare, William; izdavač Arthur Humphreys 1999, Oxford University Press, str. 1; ISBN 0-19-283606-4
- ^ a b Cjelokupna djela Williama Shakespeara, drugo izdanje, Oxford University Press Inc. New York, 2005, ISBN 0-19-926717-0, str. 627.
- ^ http://www.britannica.com/EBchecked/topic/307959/Julius-Caesar
- ^ http://www.william-shakespeare.info/shakespeare-play-julius-caesar.htm
- ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 22. 2. 2015. Pristupljeno 2. 3. 2015.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
Vanjski linovi
uredi
- http://www.shakespeare-online.com/plays/juliuscaesar/juliusversehudson.html
- http://www.britannica.com/EBchecked/topic/537853/William-Shakespeare
