Iluzija
Iluzija (lat. illusio = obmana, varka, od illudere = igrati se, ismijavati). Iako se u doslovnom smislu ovaj termin odnosi obmanu, privid, pričinjavanje, utvare, varke, neutemeljenu nadu ili tlapnju, umišljanje, zabludu, a zatim i maštarije, snove; fikcije, nedostižne ideale i netačno tumačenje, neobjektivno prosuđivanje stvarnosti, u praktičnoj psihologiji i psihijatriji ima svoja konkretnija značenja.[1]
U psihologiji, prvenstveno se uzima kao opažajna varka ili percepcijska iluzija. To je percepcija čija sadržina manje ili više nije u skladu sa stvarnom podražajnom situacijom, što se može dokazati neovisnim opažanjem. Iluzije su inače raširena normalna i srazmjerno konzistentna pojava u opažanjima. Ponekad se potpuni sadržaj doživljaja ne može predvidjeti analizom objektivnog podražajnog stanja i porijekla stimulacije. Iluzije su posljedice funkcije čulnih organa i procesa u mozgu, pa se zbog toga njihovo poznavanje koristi u razumijevanju percepcije općenito.[2][3][4]
Iluzija je, dakle izmještanje smisla percepcije, uzrokovano načinom na koji mozak normalno prima, organizira i interpretira informacije. Iluzije mogu uključiti sva čula, ali su najpoznatije i najčešće vizuelne, jer informacije čula vida često prevladavaju nad onima iz ostalih specijalnih receptora. Procjenjuje se da čak oko 85% ukupnih informacija o okolnom svijetu i vlastitim stanjima dolazi iz čula vida.
Razlikuje se od obične obmane, što je karakteristika šizofrenije i drugih psihopatoloških stanja, jer halucinacija je stanje kada se ono što nije empirijski prisutno u stvarnosti u datom trenutku živo vizualizira. Halucinacija se, u stvari, definira kao "percepcija bez objekta".[5]
Opis
urediU slučaju iluzija, predmet se u stvarnosti opaža ali iz različitih razloga, u izmijenjenoj percepciji. Na osnovu ovog kriterija, razlikuje se više vrsta iluzija, a najčešće su:
- Iluzija uzrokovana nepažnjom i trendom kompletiranja: javlja kada smo usmjerili malo pažnje na stimulanse iz okoline. Primjer: Neko govori s nama i mi imamo tendenciju da završimo riječi ili fraze koje smo upravo pažljivo čuli i u slučaju da se čitaju štampani nedostaci.
- Afektivna iluzija: Percepcija stvarnosti je promijenjena iz emocijskih stanja, u kojima je osoba u datom trenutku. Primjer: hodanje noću u šumi kada strah izaziva emocije koje navode na pomisli da su sjenke koje se vide čudovišta ili životinje.
- Pareidolija: Uslijed loše definirane stvarnosti, nepotpune, slabe iluminacije, ulazi se u fantazije. pomoću elemenata i slika u internoj psihi; osobe uključuju procese fantastičnog prijema čulnih stimulacija. Primjer: gledajući oblake, ona tumači oblike kao specifičnu fantastičnu (zamišljenu) figuru). U psihološkom smislu, ovaj fenomen se zove "projekcija", što i oznakom ukazuje na nešto što je predmet projiciranja viđene stvarnosti.[4][6]
- Optička iluzija: Lice određene ličnosti, posebne fiziomomije, može imati vizualnu i perceptivne distorziju. Ovaj fenomen je podijeljen na:
- viđenje objekata koji ne postoje (nemogućih objekata)
- brojki za koje se smatra da su iskrivljene stvarne (metamorfopsija)
- brojke koje, ako gledate dugo, čini se da se kreću ili deformiraju
- brojke koje, ako se pogledaju dugo, mogu utjecati na njihovu percepciju na početku i nakon toga
Najpoznatija je iluzija mjeseca, koji kada je nisko na obzoru, izgleda puno veći nego kada se nalazi visoko na nebu. Takva iskustva su o perceptivnim iluzijama slikari su primjenjivali u prikazivanju nekih detalja objektivno drukčije („pogrešno“), kako bi kod promatrača izazvali željeni percepcijski doživljaj.[5][7][8][9][10]
- Iluzija prošlosti: Postoji i druga vrsta iluzija, s obzirom kreiranja događaja u vlastitom umu, kao funkcija odgovora na činjenicu da se nešto dogodilo u prošlosti i stvorilo emocije koje ne vjeruju da više postoje (?). Naprimjer, prestala ljubav ili neobostrana, ili nada grupe nostalgičnih prijatelja da njihova mladalačka družina i dalje postoji. Postoji i mogućnost da s rekreacijom nekih događaja ljubav trijumfa.
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ Hadžiselimović R., Maslić E. (1999): Osnovi etologije – Biologija ponašanja životinja i ljudi. Sarajevo Publishing, Sarajevo, ISBN 9958-21-091-6.
- ^ Lewis H. J. (1992). Trauma and recovery. BasicBooks, New York, ISBN 0-465-08766-3.
- ^ Lacan, J. (1991): The seminar of Jacques Lacan: Book II: The ego in Freud's theory and in the technique of psychoanalysis 1954–1955. W. W. Norton & Company, ISBN 978-0-393-30709-2.
- ^ a b Carlson N. (1996): Physiology of psychology. Pearson Education Inc. ISBN 0-205-23939-0.
- ^ a b Laplanche J., Pontalis J. B. (1967). The language of psycho-analysis. W. W. Norton and Company, ISBN 0-393-01105-4.
- ^ Lacan, J. (991): The seminar of Jacques Lacan: Book II: The ego in Freud's theory and in the technique of psychoanalysis 1954–1955. W. W. Norton & Company, ISBN 978-0-393-30709-2.
- ^ Scaer R. C. (2005): The trauma spectrum: Hidden wounds and human resiliency. Norton, New York, ISBN 0-393-70466-1.
- ^ Briere J., Scott C. (2006): Principles of trauma therapy: A Guide to symptoms, evaluation, and rtreatment. California: SAGE Publications, Inc., ISBN 978-0-7619-2921-5.
- ^ Rothschild B. (2000). The body remembers: the psychophysiology of trauma and trauma treatment. New York: Norton. ISBN 0-393-70327-4.
- ^ Briere J., Scott, C. (2006). Principles of Trauma Therapy: A Guide to Symptoms, Evaluation, and Treatment. California: SAGE Publications, Inc., ISBN 978-0-7619-2921-5.
