Hyoscyamus niger

**Crna bunika**
Crna bunika
	Botanička ilustracija
Sistematika
Carstvo	Plantae
Divizija	Tracheophyta
Razred	Magnoliopsida
Red	Solanales
Porodica	Solanaceae
Rod	Hyoscyamus
Vrsta	H. niger
Dvojno ime
	Hyoscyamus niger; L.

Hyoscyamus niger, općepoznat kao crna bunika ili smrdljivi noćurak, je otrovna biljka koja sew javlja u velikim količinama, u porodici Solanaceae.^[1] It is native to temperate Europe and Siberia, and naturalised in the British Isles.^[2] Istoj porodici pripada veći broj otrovnih vrsta koje sadrže alkaloide tropanske strukture (hiosciamin, atropin, apoatropin, beladonin i skopolamin).

Opis

Bunika raste kao korov na zapuštenim površinama, neobrađenim poljima, uz puteve i ograde, na tlu s obiljem nitrata. Naraste i do metar visine, s jednostavnom ili razgranatom stabljikom. Listovi su duboko nazubljeni. Cvjetovi su žućkasti s mrežastim ljubičastom venacijom na laticama. Plod je tobolac sa mnpštvom sjemenki. Površina cijele biljke je vunasta i ljepljiva, neugodnog mirisa.

Teorije

Sjeme crne bunike pronađeno je u groblju Vikinga u blizini Fyrkata u Danskoj, što je prvi put opisano 1977.^[3]^[4] Ovaj i drugi arheološki nalazi pokazuju da je Vikinzima bip poznat H. niger. Analiza simptoma izazvanih intoksikacijom ove biljke sugerira da su je možda koristili za izazivanje stanja bijesa koje su koristili u ratu.^[5]

Kultivacija i upotreba

Kultivirani hioscijamusn, Lilly Experimental Farm, 1919

Crna bunika potiče iz Evroazije, a sada se globalno distribuira ^[1] kao biljka koja se uzgaja uglavnom u farmaceutske svrhe. Rijetka je u sjevernoj Evropi; nje uzgoj za medicinsku upotrebu raširen je i legalan u srednjoj i istočnoj Evropi i u Indiji. Prema Crvenom popisu Svjetske unije za zaštitu, ovo je ugrožena biljka.

Koristi se u tradicionalnom biljnom lijeku za bolesti kostiju, reumatizam, zubobolju, astmu, kašalj, nervne bolesti i bolove u stomaku. U nekim kulturama može se koristiti i kao analgetik, sedativ i narkotik. Izvještava se da ljepljivi zavoji s njenim ekstraktom iza uha sprječavaju nelagodu kod bolesnika na putovanjima. Ulje koristi se za ljekovitu masažu.^[6]

Crna bunika se u većini zapadnih zemalja može kupiti u apotekama samo na recept. Prodaja njenog ulja nije zakonski regulisana i dozvoljena je u trgovinama osim u apotekama u SAD-u.

Priprema, doziranje, toksičnost

Listovi i zelje bez korijena sjeckaju se i suše, a zatim koriste u medicinske svrhe ili u mješavinama tamjana i dimova, u pripremi piva i čaja te u začinjavanju vina. Za dobijanje ulja, njeno lišće se kuha u ulju. Sjemenk su sastojak u mješavini tamjana. U svim pripravcima treba pažljivo procijeniti dozu zbog visoke toksičnosti. Za neke terapijske primjene korištene su doze poput 0,5 g i 1,5-3 g. Smrtonosna doza nije poznata

Crna bunija je toksična za goveda, divlje životinje, ribe i ptice. Nisu sve životinje podložne; naprimjer, larve nekih vrsta Lepidoptera, uključujući kupusov moljac, jedu je. Svinje su imune na toksičnost njenu i izvještava se da uživaju u efektima biljke.

Psihoaktivni materijal

Hiosciamin, skopolamin i drugi tropan-alkaloidi pronađeni su u lišću i semenu biljke.^[1] Izvešteno je da je standardni sadržaj alkaloida 0,03% do 0,28%.

Efekti

Unošenje crne bunike kod ljudi prati istovremeno periferna inhibicija i centralna stimulacija. Uobičajeni efekti gutanja biljke uključuju halucinacije, proširene zjenice, nemir i ispražnjenu kožu. Manje česti efekti su tahikardija, konvulzije, povraćanje, hipertenzija, hiperpireksija i ataksija.^[1] Početni efekti obično traju tri do četiri sata, dok posljedice mogu trajati i do tri dana. Nuspojave konzumiranja su suhoća u ustima, zbunjenost, poremećaji kretanja i pamćenja te dalekovidost. Predoziranje rezultira delirijem, komom, respiratornom paralizom i smrću. Niske i prosječne doze imaju poticajne i afrodizijačke efekte.

Dodatne slike

Velika cvjetajuća crna bunika
U cvatnji
Zatvoreni cvijet
Plodovi
Sjemenke

Reference

^ ^a ^b ^c ^d Roberts 1998, str. 31
^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 3. 2. 2021. Pristupljeno 30. 1. 2021.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
^ S., Price, Neil (2002). The Viking way : religion and war in late Iron Age Scandinavia. Uppsala universitet. Uppsala: Dept. of Archaeology and Ancient History. ISBN 978-9150616262. OCLC 52987118.
^ Pentz, Peter; Baastrup Panum, Maria; Karg, Sabine; Mannering, Ulla (2009). "Kong Haralds vølve". Nationalmuseets Arbejdsmark: 215–232. Da graven og gravpladsen blev beskrevet første gang (1977)....
^ Fatur, Karsten (15. 11. 2019). "Sagas of the Solanaceae: Speculative ethnobotanical perspectives on the Norse berserkers". Journal of Ethnopharmacology. 244: 112151. doi:10.1016/j.jep.2019.112151. ISSN 0378-8741. PMID 31404578.
^ Lindequist, U. (1993). Hyoscyamus. In Haegers Handbuch der pharmazeutischen Praxis, 5th ed., 5.: Berlin: Springer. str. 460–74.CS1 održavanje: lokacija (link)

Opće

Roberts, Margaret F.; Wink, Michael (1998). Alkaloids: biochemistry, ecology, and medicinal applications. Springer. str. 31–32. ISBN 978-0-306-45465-3. Pristupljeno 27. 12. 2006.
"Henbane". Clinicalmind.com. Arhivirano s originala, 27. 9. 2007. Pristupljeno 18. 8. 2007.

Vanjski linkovi

Logo Commonsa

Hyoscyamus niger na Wikimedia Commonsu.

Henbane on Erowid

Šablon:Drevna anestezija Šablon:Halucinogeni

[Roberts_31-1] Roberts 1998, str. 31

[2] "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 3. 2. 2021. Pristupljeno 30. 1. 2021.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)

[3] S., Price, Neil (2002). The Viking way : religion and war in late Iron Age Scandinavia. Uppsala universitet. Uppsala: Dept. of Archaeology and Ancient History. ISBN 978-9150616262. OCLC 52987118.

[:2-4] Pentz, Peter; Baastrup Panum, Maria; Karg, Sabine; Mannering, Ulla (2009). "Kong Haralds vølve". Nationalmuseets Arbejdsmark: 215–232. Da graven og gravpladsen blev beskrevet første gang (1977)....

[5] Fatur, Karsten (15. 11. 2019). "Sagas of the Solanaceae: Speculative ethnobotanical perspectives on the Norse berserkers". Journal of Ethnopharmacology. 244: 112151. doi:10.1016/j.jep.2019.112151. ISSN 0378-8741. PMID 31404578.

[:1-6] Lindequist, U. (1993). Hyoscyamus. In Haegers Handbuch der pharmazeutischen Praxis, 5th ed., 5.: Berlin: Springer. str. 460–74.CS1 održavanje: lokacija (link)

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]