Fovizam
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Fovizam je naziv za umjetnički pravac osnovan od strane grupe umjetnika 1905. godine u Parizu.
Fovistička umjetnost
urediFovizam nije bila povezana umjetnička grupa. Ti su umjetnici samo jedanput zajedno izlagali. Iz njihove će umjetnosti niknuti njemački ekspresionizam.
Fovizam možemo opisati kao vatromet neobuzdanih boja. Zapravo, grupa umjetnika osjetila je potrebu da bez ustezanja izraze nadu i vjeru u bolju i sretniju budućnost, radost i optimizam na početku novog vijeka. Fovizam je bio prirodan, jednostavan i iskren izraz neobuzdanosti pravilima i slobode izražavanja. Zbog njihova kršenja svih pravila i načela akademskog slikarstva u oblikovanju i primjeni boje, te osobito neobuzdanog temperamenta, jedan kritičar ih je nazvao "les fauves" (fra. divlje zvijeri), na što su fovisti s oduševljenjem prihvatili taj naziv.
Glavno obilježje fovističke umjetnosti je žestina boja i deformacija likova. Na slikama se primjećuje i odsutnost perspektivnih zakona. U djelima njegovih najistaknutijih predstavnika i osnivača (Georges Rouault, Henri Matisse, Maurice de Vlaminck, André Derain) možemo ipak vidjeti iskustva impresionista – čiste boje bez crne, toplo-hladne boje za svjetlo i sjene … no možemo prepoznati i uticaj Gauguina i Van Gogha u smjelosti i čvrstoći poteza kistom. Fovisti su upotrebljavali isključivo čiste boje iz tube i postavljali razne snažne boje jednu uz drugu.
Fovistički "nesklad" forme i čistih boja nije bio tako "divlji". On se zasnivao na spoju kvalitativnih i kvantitativnih komplementarnih osobina boja. Dakle, oblici su bili prilagođeni bojama. Naravno, zatečenoj publici i kritici te slike su izgledale kao proizvoljne deformacije oblika, pa su te umjetnike i nazvali divljim zvijerima. Moralo je proći dosta vremena da se u "divljem" Matisseu prepozna jedan od najuravnoteženijih umjetnika prve polovine 20. vijeka.
Slika je za Matissea "ritmičko raspoređivanje linija i boja na ravnoj površini". Tako na "Portretu gospođe Matisse" (1905) prepoznajemo odstupanje od lokalnih boja, fovističke kontraste, iskorištavanje komplementarnosti boje, neprirodnost, karakternost, itd.
Georges Rouault izražava ljudsku dramu kroz lice i tijelo čovjeka i kroz cijelu strukturu slike. Odnos boja, zgusnutih do boje krvi i do crnila, u funkciji je sa psihološkim izrazima patnje njegovih glavnih likova, koji bude saučešće, sklad vjerskog osjećaja i slikanja vitraža. Najbolji primjeri ove vrste umjetnosti su djela poput "Glava Krista" i "Stari kralj" u kojima je izražena dinamičnost i napetost tamnih debelih linija i ploha boje između njih.
