Drago Perović

Drago Perović (20. septembar 1888 – 6. januar 1968) bio je bosanskohercegovački doktor i anatom, jedan od osnivača Medicinskog fakulteta u Zagrebu.

Drago Perović
Rođenje	(1888-09-20) 20. septembar 1888. Trebinje, Osmanlijsko Carstvo
Smrt	6. januar 1968(1968-01-06) (79 godina) Zagreb, SFRJ
Zanimanje	ljekar

Srednju školu završio je s odličnim uspjehom u Mostaru gdje mu je bio učitelj poznati pjesnik Jovan Dučić. Medicinu je studirao u Beču gdje je 10. decembra 1913. promoviran "Sub auspiciis Imperatoris". Ta promocija povlači za sobom kao dar carski prsten i obavljala se svečano uz prisustvo Cara. Posebno je to, da je ta čast zapala stranca - Bošnjaka u doba Austrougarske monarhije. Za vrijeme te svečane promocije održao je predavanje o komparativnoj anatomiji malog mozga. Diploma mu je obnovljena nakon 50 godina. Tadašnji kralj Aleksandar popratio je taj događaj uzrečicom "Volijem nego išta". Za vrijeme studija Perović je radio kao demonstrator, odnosno asistent, na Anatomskom institutu u Beču kod prof. dr. Ferdinanda Hochstettera. Radio je duboko u noć i prolazeći kroz institut nije palio svjetlo, pa se u mraku gotovo sudario sa prof. Hochstetterom, na šta mu je profesor drugi dan donio električnu bateriju. U to vrijeme je u Beču postojao i drugi anatomski institut koji je vodio prof. Tandler, ali uže komunikacije između ta dva instituta nije bilo. Prof. Perović u Beču nije želio raditi sa ženskim asistentima, a to je bio i jedan od uslova kad je polazio u Zagreb. Godine 1925/26. godine bio je rektor Univerziteta u Zagrebu, a 1926/27. g. prorektor. 12. juna 1948. godine izabran je za redovnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. 14. juna 1955. g. izabran je za dopisnog člana Srpske akademije nauka. Dana 1. aprila 1957. izabran je za člana Predsjedništva Jugoslavenske akademije. Odlikovan je Ordenom zasluga za narod I reda i Ordenom rada I reda.

Otvaranje Medicinskog fakulteta u Zagrebu

1915. g. trebao se otvoriti Medicinski fakultet u Beogradu, pa je dr. Perović dobio početkom 1914. godine poziv za redovnog profesora. Prvi svjetski rat je taj događaj omeo, pa je 21. novembra 1917. godine dr. Perović bio pozvan da preuzme Katedru anatomije na Univerzitetu u Zagrebu. Zbog tadašnjih političkih prilika dr. Perović je od osnivača i vlade zamoljen da pristane na ovu ponudu, te da u svojstvu suplenta otpočne radom i održi svoje nastupno predavanje te time otvori Medicinski fakultet u Zagrebu. Predavanje je održano uz veliku svečanost u auli Hrvatskog univerziteta 12. januar 1918. godine i to je shvaćeno kao velik narodni uspjeh, jer to je bio prvi otvoreni Fakultet u južnoslavenskom području. Prof. Perović je osnovao Anatomski institut i uredio ga tako da je to jedan od najbolje uređenih anatomskih instituta. Važno je spomenuti da mu je dao odmah prave dimenzije, kojesu odgovarale budućem razvitku od pola stoljeća i one su spomen ploča bile mjerodavne i za uređenje ostalih instituta zagrebačkog fakulteta. 1920. godine prof. Perović je po drugi put bio pozvan za redovnog profesora u Beograd, ali se tom pozivu nije mogao odazvati. Po treći put je bio izabran i pozvan za redovnog profesora u Beograd, ali i taj izbor nije prihvatio. Zagrebački studenti su mu iz zahvalnosti postavili 1921. godine plaketu u atriju. Perović paralelno osniva i Anatomski institut s muzejskim postavkom, uključujući osteološku zbirku rastavljenih lobanja, jedinstvenu u svijetu.

Ipak, krajem 1930-ih u Kraljevini Jugoslaviji, kao gostujući profesor, koncem predavao je anatomiju i na Univerzitetu u Beogradu, kada je kao demonstratora izabrao Hajrudina Hadžiselimovića, nagovorivši ga da, umjesto dotadašnjeg studija elektrotehnike, pređe na medicinu.

Predavanja

Predavanje je zasigurno scenski događaj. Na predavanja je uvijek dolazio u crnom, specijalno šivanom ogrtaču, "štrafastim" pantalonama i crvenoj kravati sa malim uzorcima. Predavanje i vježbe počinjao je u minut tačno. Ostajao je na vježbama od 15 pa do 18 sati, a nakon toga je pitao kolokvije. Rijetko bi nekome od asistenata palo na pamet da ode ranije sa zavoda. Prve godine posvetio je osim toga uređenju anatomskog instituta, koji se je ubrajao među najuzornije. Naročito je važno da se muzej nalazio u učionici, te su tako preparati uvijek bili pristupačni studentima. U izvođenju nastave koristio se najmodernijim, onda dostupnim nastavnim pomagalima, tako da i danas postoji epidijaskop, kino projektor i velika zbirka dijapozitiva koje je koristio u toku izvođenja nastave. Crtež je bio osnova njegovog predavanja. Prvi anatomski institut imao je dvije prostorije u glavnoj zgradi Univerziteta. Tu je Perović svake noći pripremao preparate za svojih prvih 63 studenta. Radio je sve sam, nije imao nikog da mu pomogne. Tek kasnije kad je prešao u današnju zgradu anatomskog instituta dobio je i asistente i to dr. Kiljmana i po prvi puta asistenticu dr. Voneš. Kasnije je dobio i preparatora Ivana Allingera. U razdoblju u kojem je djelovao i vodio, kroz Zavod je prošlo više od 15 000 studenata medicine.

Naučni opus

U naučnom pogledu prof. Perović je, još dok je bio u bečkom Anatomskom institutu, radio više godina na svojoj velikoj monografiji o razvitku labirinta, za koju je načinio oko 50 savršenih modela po Bornovoj metodi rekonstrukcije. Onda je to bio dugotrajan i mučan posao a danas bi se to za kratko vrijeme riješilo pomoću kompjutera. Studirajući vrlo kompliciran orbitalni izdanak nepčane kosti, dokazao je da je njegov oblik, ma kako složen, sav osnovan još u embrionalnoj primitivnoj nosnoj hrskavici. Opisao je prednji dio nosne školjke nalik na propeler (pars evoluta), koji je do tada bio nepoznat. Prvi je opisao do tada nepoznati izdanak gornje čeljusti (processus frontosphenoideus) koji seže do čeone kosti. Među naučnim radovima prof. Perovića treba istaknuti njegova istraživanja maksilarnog sinusa odnosno nosne šupljine. U tim istraživanjima je dokazao da hijatus nije onakav kako se to čini i prikazuje u atlasima, nego da je njegov oblik determiniran sa četiri ruba i tri polja. Nadalje u istraživanjima nosne šupljine ističe se Perovićevo otkriće grebena na nosnoj pregradi, čija je važnost da predstavlja granicu između nosne šupljine i ždrijela. Perović je taj greben nazvao crista choanalis. Sa tim u svezi otkrio je da na stražnjem gornjem dijelu raonika postoji posebno važna tvorba u obliku klina koja ima zadaću da pri inspiriju, iz obje nosne šupljine mirno uvede zrak u ždrijelo. Taj je dio nazvao pars cuneiformis vomeris. Na hoanalnom grebenu je otkrio tvorbe koje imaju zadaću da zračnoj struji adaptiraju pobočne ploštine. Nazvao ih je formationes adatations aerodynamycae. Među najznačajnijim radovima Profesora svakako treba ubrojati rad "Kauzalno riješenje zagonetke zašto kao papir tanke pregrade između pneumatskih prostora ne budu resorbirane". Osim medicinske problematike akademik Perović se bavio i problemima bosanskog jezika, a specijalno jugoslavenskom medicinskog terminologijom, pa je i tu dao mnogo vrijednih doprinosa.

Asketa, pjesnik, erudit i "Odiseja"

Perović je bio veliki asketa i veliki erudita. Kao što je bio krut prema sebi nije bio mnogo popustljiviji ni prema svojoj okolini. U vrijeme svoga studija u Beču bavio se mačevanjem i uvježbavao kandidate za dvoboje nastojeći da napokon ipak izmiri posvađene strane. Perović je mnogo čitao. Omiljena knjiga mu je bila "Odiseja", koju je čitao i u originalu i u prijevodu. Volio je pjesme: Dučića, Rakića, Cesarića, (s njim je bio i prijatelj) Verlaina, Samaina, Rostanda, Geraldia, Heinea. U ono vrijeme nije još bila uobičajena televizija ali su postojali časopisi kao npr. Umschau, slično kao danas National geographic i Scientific american, gdje su se čitatelji mogli informirati o najnovijim dostignućima iz najvažnijih područja u svijetu. Politikom se nije bavio. Studenti su ga neobično voljeli i cijenili jer je bio apsolutno pravedan. Bio je prvi, a i do sada rijedak nastavnik koji je studente prihvatao kao osobe i poznavao ih po imenu i prezimenu te je time još više stimulirao studente u svladavanju ovog vrlo teškog kolegija. U svom radu prof. Perović je glavnu brigu posvetio nastavi budućim doktorima i podigao ju je na vrlo visok stepen. Bio je običaj da mu studenti 21. novembra čestitaju krsnu Slavu. Interesantno da se je taj običaj bio održao kroz sve režime. Volio je studente i kad bi došli na čestitanje obično bi ih oslovljavao uz ime sa "zlato moje" i "dušo", te "sine moj".

Vanjski linkovi

• http://www.karger.com/Article/PDF/143275