Wikipedia

Carigradska konvencija (1881)

Carigradska konvencija potpisana je između Kraljevine Grčke i Osmanlijskog Carstva 2. jula 1881. godine, što je rezultiralo cesijom regije Tesalije (osim Elassone) i dijela južnog Epira (prefektura Arta) Grčkoj.

Carigradska konvencija
{{{slika_alt}}}
Karta teritorijalnog proširenja Grčke, sa Tesalijom i područjem Arta označenim svijetloplavom bojom
Potpisan2. juli 1881. (1881-07-02)
Potpisnici

Pozadina uredi

Sa izbijanjem Velike istočne krize 1875. godine, mnogi u Grčkoj su vidjeli priliku za realizaciju Megali ideje i proširenje granica zemlje na sjever na račun Osmanlijskog Carstva. Istovremeno, grčko rukovodstvo od kralja George I i dalje bilo je svjesno da velike sile, a posebno Velika Britanija, nisu favorizirale takve avanture; stoga je Grčka zauzela oprezniji stav, posebno s obzirom na svoju vojnu nespremnost.[1] Ova pasivnost je pojačana strahom od panslavizma izazvanom nedavnom krizom oko uspostavljanja Bugarske egzarhije, što je dovelo do nepovjerenja prema prijedlozima za saradnju svih balkanskih država, posebno kralja Georga. Prijedlozi srpskog kneza Milana za zajednički napad i podjelu Makedonije na osnovu Grčko-srpskog saveza 1867. godine su tako odbijeni.[2]

Kako je istočna kriza izbila u otvoreni rat sa početkom Srpsko-turskog rata 1876. godine, Rusija, koja je neumitno bila privučena vojnom intervencijom u sukobu, krenula je da osigura aranžman sa Austrijom Rajhštatskim sporazumom. Sporazum je predviđao da na Balkanu neće biti uspostavljena velika slavenska država, da će Bugarska i Albanija postati autonomne, i da će tri već postojeće balkanske države – Srbija, Grčka i Crna Gora – aneksirati neke teritorije. Za Grčku su to bili Tesalija, Krit i dijelovi Epira.[3] Grčka se vlada pod Alexandros Koumoundouros držala stroge neutralnosti, u skladu sa željama kralja. Prijedlozi Srbije i Rumunije za zajednički cilj su odbijeni, iako su obje naglašavale potrebu da se preduzme akcija kako bi se spriječila pojava "Velike Bugarske", pod ruskim okriljem.[4] Kako su se sile pripremale za Carigradsku konferenciju, grčka javnost se okrenula prema proratnom stavu i tražila akciju. Grčka je bila bačena u dugotrajnu unutrašnju političku krizu: kralj je s jedne strane odlučno odbijao da pristane na savez sa Rusijom ili slavenskim balkanskim državama, dok su se Koumoundouros i njegov rival, Epameinondas Deligeorgis, smjenjivali na vlasti.[5] Prijedlozi Carigradske konferencije, iako ih je osmanlijska vlada odbacila, bili su šok za grčku javnost: uprkos "ispravnom" ponašanju koje su preporučile sile, Grčka je vidjela da se njeni interesi ignorišu, u isto vrijeme kada je Rusija napredovala u svojim planovima za "Veliku Bugarsku".[6]

Politička situacija se promijenila s izbijanjem Rusko-turskog rata 1877. godine; Grčka je krenula ka mogućnosti vojne akcije. Čak je i kralj George, razočaran Britancima, počeo da favorizuje dinamičniju politiku. Međutim, do trenutka kada je grčka vlada mobilizirala svoje snage za invaziju na Tesaliju, ustanci pokrenuti u Epiru, Tesaliji i Makedoniji su bili poraženi; samo na Kritu se ustanak nastavio; a Rusi i Osmanlije su pregovarali o primirju.[7]

Sanstefanski mir i Berlinski Kongres uredi

Sanstefanski mir je izazvao bijes u Grčkoj. Ne samo da je nova bugarska država dobila teritorije na koje je Grčka polagala pravo i koje su djelimično naseljene grčkom većinom, već je nova Velika Bugarska, uz podršku Rusije, predstavljala fizičku prepreku na putu ka konačnom cilju grčkog iredentizma: Carigradu.[8] Odredbe mira su također šokirale Britaniju i izazvale zaokret u britanskom službenom razmišljanju, udaljavajući se od dogme o teritorijalnom integritetu Osmanlijskog Carstva – za koju se sada smatralo da više nije održivo – ka korištenju Grčke kao bedema protiv rusko sponzorizanog panslavizma.[9] U isto vrijeme Britanci su bili zainteresirani za izglađivanje grčko-osmanlijskih odnosa, i moguće stvaranje osnove za grčko-osmanlijsku saradnju; s obzirom na javno raspoloženje u Grčkoj, međutim, takve namjere su bile nerealne, pa su Britanci počeli sugerisati da bi Grčka, kao nagradu, mogla dobiti teritorijalne kompenzacije. Kralj George je predložio liniju Haliacmon–Aoos, ali iako je britanska vlada počela da govori Osmanlijama o nekim ustupcima na osnovu linije Kalamas–Pinejos, ona je takođe odbila da preuzme bilo kakve čvrste obaveze prema Grčkoj.[10]

Nakon početka Berlinskog kongresa, Britanija je težila ka ostvarenju dva glavna cilja: smanjenje Bugarske (i posljedično ruskog uticaja na Balkanu) i ustupanje Kipra. Britanska diplomatija je imala za cilj da iskoristi grčke pretenzije kao sredstvo za postizanje prvog, pa je lord Salisbury već na prvoj sjednici kongresa predložio da se pozove grčki predstavnik za pitanja koja se tiču "grčkih provincija Turske" — Krete, Tesalije, Epira, Makedonije i Trakije. Suočavajući se sa oštrom ruskom opozicijom, na kraju je usvojen francuski prijedlog u kojem bi Grčka bila pozvana da prisustvuje samo sjednicama koje se tiču njenih susjednih teritorija – Epira i Tesalije – kao i Krete.[11] Grčki predstavnik, Theodoros Diligiannis, dobio je instrukcije da polaže pravo na Epir i Tesaliju, kao i na Kretu. Trebao je podržati one sile koje su se protivile bugarskoj ekspanziji na Makedoniju i Trakiju i, ako je moguće, obezbijediti neku vrstu autonomije za "udaljene grčke provincije" pod okriljem velike sile. Pitanje ostrva u istočnom Egeju, uključujući autonomnu Kneževinu Samos, nije trebalo uopšte da se pokreće. Diligiannis i grčki ambasador u Berlinu, Alexandros Rizos Rangavis, predstavili su grčke argumente 29. juna.[12] Iako su Njemačka i Rusija bile naklonjene ustupanju Tesalije i Krete, grčke tvrdnje su postale predmet zakulisne trgovine između sila; Britanci su to posebno iskoristili da pritisnu sultana da potpiše ustupanje Kipra Britaniji, prijeteći da će u suprotnom podržati grčke zahtjeve. Nakon što je Sultan udovoljio, britanska delegacija se postavila neprijateljski prema grčkim zahtjevima. Samo je podrška francuskog ministra vanjskih poslova Williama Waddingtona održala stvar u životu. Konačno, u Trinaestom protokolu od 5. jula 1878. sile su pozvale Portu da se s Grčkom dogovori o novom razgraničenju svoje granice u Tesaliji i Epiru. Sile su predložile liniju Kalamas-Pineios, ali su to pitanje ostavile namjerno nejasno i diskrecionom pravu dviju vlada; samo ako se potonji ne bi sporazumjeli, sile su ponudile da posreduju između njih.[13]

Osmanlijska vlada je, međutim, odbila implementirati odredbe protokola, što je Grčku i Carstvo dovelo do ivice rata. Na kraju su velike sile izvršile pritisak na Grčku da smanji svoje zahtjeve.

Sporazum uredi

24. maja 1881. godine, velike sile i Osmanlijsko Carstvo potpisale su sporazum kojim je finalizirana nova grčko-turska granica, što je dovelo do uključivanja većeg dijela Tesalije (osim oblasti Elassona) i područja oko Arte u sastav Grčke. Između ostalih mjera, Grčka se zauzvrat obavezuje da će poštovati vjerski identitet i autonomiju, kao i posjede značajnog muslimanskog stanovništva u Tesaliji (uključujući privatne posjede sultana i osmanske carske porodice). Sporazum su ratificirale Grčka i osmanlijska vlada 2. jula, kada su ga potpisali grčki ambasador u Carigradu Andreas Koundouriotis i Mahmud Server-paša, predsjednik Osmanlijskog državnog vijeća.

Reference uredi

  1. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 318.
  2. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 318-320
  3. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 321.
  4. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 321-322.
  5. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 322.
  6. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 324-325.
  7. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 326-343.
  8. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 344.
  9. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 344-345.
  10. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 345-346.
  11. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 346-347.
  12. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 347-348.
  13. ^ Kofos, Evangelos (1977). "Από το τέλος της Κρητικής Επαναστάσεως ως την προσάρτηση της Θεσσαλίας" [From the End of the Cretan Revolution to the Annexation of Thessaly]. In Christopoulos, Georgios A. & Bastias, Ioannis K. (eds.). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους, Τόμος ΙΓ΄: Νεώτερος Ελληνισμός από το 1833 έως το 1881 [History of the Greek Nation, Volume XIII: Modern Hellenism from 1833 to 1881] (in Greek). Athens: Ekdotiki Athinon. ISBN 978-960-213-109-1, str. 348.
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Carigradska_konvencija_(1881)&oldid=3520625"