Borisav Stanković

Borisav "Bora" Stanković (Vranje, 31. marta 1876. - Beograd, 22. septembra 1927. godine) je srpski književnik, najznačajniji srpski romanopisac na prijelazu iz 19. u 20. vijek.

Rodio se u Vranju, gdje je završio osnovnu školu i maturu u tamošnjoj gimnaziji. 1902. godine završava Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu i ženi se Beograđankom Angelinom Milutinović. Poslije jednogodišnjega boravka u Parizu, 1904. godine počinje službovanje kao carinik; bio je zatim poreznik, kontrolor državne trošarine u Bajlonijevoj pivari, a pred Prvi svjetski rat postao je činovnik Crkvenog odjela Ministarstva prosvjete. Ratne 1915. godine povlači se iz Beograda, u septembru iste godine ostavlja porodicu u Kraljevu i odlazi u Niš, te u Crnu Goru, gdje je u Podgorici zarobljen; odatle su ga Austrijanci internirali u Derventu, odakle je pušten kući u Beograd. U poratnom razdoblju Stanković je 1920. godine činovnik Umjetničkog odjela Ministarstva prosvjete Kraljevine SHS. 1927. godine umire u Beogradu.

Književno djelo

Borisav Stanković najznačajniji je srpski romanopisac prije Prvog svjetskoga rata. Dok je srpska narativna književnost u 19. vijeku najveće dosege ostvarila u tzv. malim formama (tj. pripovijetkama), Stanković je najizrazitiji primjer realističkoga pisca koji je po svom habitusu usmjeren ostvarajima na složenijim pripovijednim strukturama kakve egzemplificira roman. Ovdje valja navesti nekoliko historijskih napomena: srpski je roman počeo relativno rano, u doba jezičnokulturnih reformi Vuka Karadžića. Najistaknutiji protagonist te, slavenosrpskim jezikom pisane literature, bijaše sada zaboravljeni Milovan Vidaković, čiji kvazipovijesni romani obiluju nevjerojatnim obratima i bizarnostima. No, od sredine 19. vijeka primat u srpskoj prozi, pisanoj standardnim srpskim jezikom koji su oblikovali Karadžić i Đuro Daničić, preuzima pripovijetka (s uglednim predstavnicima kao što su Milovan Glišić, Laza Lazarević), što je na prijelazu vijeka kulminiralo u dugim prihistorijama Stevana Sremca i Sime Matavulja. U toj plejadi nalazimo i imena pisaca koji su sada predmet interesa skoro isključivo književnih povjesničara (Jakov Ignjatović, Svetolik Ranković, Janko Veselinović, Milutin Uskoković). Stručnjaci nabrajaju više razloga zašto srpska književnost nije u 19. vijeku uspjela ostaviti značajnija ostvarenja na polju historijskog romana (i općenito tzv. većih formi), no, nesporno je da je tradicija realističke pripovijetke, od Lazarevića do Sremca, postavila temelj za opsežnije djelo kakvo je na početku 20. vijeka stvorio Borisav Stanković. Stanković je kulminacija srpske realističke naracije, jer se u razdoblju između dva rata već javlja raspad realizma i afirmacija novijih strujanja modernizma, poetskoga subjektivizma i formalnoga eksperimentatorstva (Rastko Petrović, Miloš Crnjanski).

Stanković je u svojim najboljim djelima ("Nečista krv", "Koštana", dio pripovijedaka) nadrastao kanone dotadašnje srpske pripovjedne književnosti. U njegovim se tekstovima, na paradoksalan način, spajaju prikaz društvenoga rasapa poslijeturske Srbije (protkan elegičnim tonom žaljenja za ponešto idealiziranim statičnim patrijarhalnim životom "srpskog orijenta") i psihološka problematika gledana kroz optiku naturalista Zoline škole. Naglasak je u Stankovićevim ponajboljim pripovjetkama i romanima na prenadraženom erotizmu, biološki uvjetovanim i teško kontroliranim strastima te grabežljivoj naravi nadirućega kapitalizma balkanske provenijencije. Piščev je stav prema prošlosti protuslovan: zamjetna je nota nostalgije za nestajućim svijetom, no, još je snažniji Stankovićev naglasak na dehumanizirajućim vidovima orijentalnoga patrijarhata (kupoprodaja žena, promiskuitet, tjelesno zlostavljanje). Dok je Lazarevićeva, a i Sremčeva slika prošlosti idealizirana- Stanković daje dojmljiv opis društva u kojem dominiraju neobuzdani nagoni i koje se savija pod mješavinom socijalnih i privrednih napetosti. Pored pripovijesti i romana okušao se i kao dramski pisac. Beogradske prilike za 1. svjetskog rata opisao je u memoarskom djelu "Pod okupacijom".

Borisav Stanković je pisac čiji opus čini vrhunac klasičnoga realizma, i to biološko-naturalističke provenijencije. Autori koji su stasali u doba Kraljevine Jugoslavije, a pogotovo kasniji naraštaji, nisu slijedili njegov realističko-naturalistički prosede. Među rijetkim srpskim piscima za koje možemo reći da su nasljedovali Stankovićevu kombinaciju orijentalnoga senzualizma i psihopatoloških raskola u ljudskim odnosima nalazi se Ivo Andrić.

Bibliografija

Knjige

"Majka na grobu svoga jedinca", prvi objavljeni rad, pjesma. "Golub", 1. XI. 1894.
"Iz starog jevanđelja", Beograd, 1899.
"Koštana". "Komad iz vranjskog života u četiri čina s pevanjem", Beograd, 1902
"Božji ljudi", Novi Sad, 1902.
"Stari dani", Beograd, 1902.
"Koštana". Dramske priče, Sremski Karlovci, 1905.
"Pokojnikova žena", Beograd, 1907.
"Nečista krv", Beograd, 1910.
"Njegova Belka", Beograd, 1921.
"Koštana". "Komad iz vranjskog života s pevanjem", Beograd, 1924.
"Drame". (Koštana. - Tašana. - Jovča. - Dramatizacija "Nečiste krvi"), Beograd, 1928.
"Pod okupacijom", Beograd, 1929.
"Sabrana dela", I-II, Beograd, "Prosveta", 1956.

Pripovijetke

* * * (1902)
* * * (1902)
* * * (1902)
"Baba Stana" (1907)
"Bekče" (1901)
"Biljarica" (1902)
"Copa" (1902)
"Č'a Mihailo" (1902)
"Đurđevdan" (1898)
"Jovan" (1902)
"Jovča" (1901)
"Jovo-to" (1909)
"Ludi Stevan" (1902)
"Ljuba i Naza" (1902)
''Mace" (1902)
"Manasije" (1902)
"Marko" (1902)
"Menko" (1902)
''Mitka" (1902)
"Moj zemljak" (1909)
"Naš Božić" (1900)
"Nuška" (1899)
"Njegova Belka" (1920)
"Oni" (1901)
"Paraputa" (1902)
"Pokojnikova žena" (1902)
"Rista krijumčar" (1905)
"Stanko 'Čisto brašno'" (1902)
"Stanoja" (1898)
"Stari dani" (1900)
"Stari Vasilije" (1906)
"Stevan Čuklja" (1906)
"Taja" (1901)
"Tetka Zlata" (1909)
"U noći" (1899)
"Uvela ruža (iz dnevnika)" (1899)
"U vinogradima" (1899)
"Zadušnica" (1902)

Također pogledajte

Srpska književnost

Vanjski linkovi

Intervju sa Borisavom Stankovićem iz 1926, vodio Branimir Ćosić