Bitka za Moskvu

Bitka za Moskvu (ruski: битва за Москву; njemački: Schlacht um Moskau) je bila vojna kampanja koja se sastojala od dva perioda strateški značajnijih sukoba koji su se vodili na 600 km dugom dijelu Istočnog fronta tokom Drugog svjetskog rata. Vođena je u periodu između oktobra 1941. i januara 1942. godine. Sovjetski odbrambeni napori srušili su Hitlerov napad na Moskvu, glavni i najveći grad Sovjetskog saveza. Moskva je bila jedan od glavnih vojnih i političkih ciljeva sila Osovine u njihovoj invaziji na Sovjetski savez.

Bitka za Moskvu
2. svjetski rat
RIAN archive 429 Fresh forces going to the front.jpg
Sovjetsko pojačanje iz Moskve upućeno na front
Datum 2. oktobra 1941. - 7. januara 1942.
Lokacija Moskva, SSSR
Ishod Pobjeda sovjetske armije
Sukobljene strane
Flag of Germany (1935–1945).svg
Treći Reich
Flag of the Soviet Union (1924–1955).svg
Sovjetski Savez
Komandanti
Treći rajh Fedor von Bock
Treći rajh Heinz Wilhelm Guderian
Sovjetski Savez Georgij Žukov
Sovjetski Savez Aleksandar Vasiljevski
Vojne jedinice
Od 1. oktobra:
1.184.000–1.929.000 vojnika[1][2][3][4]
1.000 – 2.470 tenkova i jurišnih topova[5][6]
14.000 topova
početna avijacija:549 upotrebljivih aviona[7][8][9]; na početku kontraofanzive: 599[10]
Od 1. oktobra:
1.250.000 – 1.400.000 vojnika
1.044 –3.232 tenkova[11]
7.600 topova
početna avijacija: 936 (545 upotrebljivih)[7]; u vrijeme kontraofanzive: 1.376[10]
Žrtve
248.000 – 400.000 650.000 – 1.280.000

Njemačka strateška ofanziva pod nazivom Operacija Tajfun se sastojala od dvije ofanzivne ofanzive, jedne na sjeveru Moskve u kojoj je 3. i 4. tenkovska armija odsjekla prugu Moskva-Lenjingrad, i druge na jugu Moskve u kojoj je 2. tenkovska armija napredovala direktno prema Moskvi.

U početku su sovjetske snage izvele stratešku odbranu Moskve konstruirajući tri odbrambena pojasa raspoređujući novonastale rezervne armije i trupe iz Sibira i Dalekog istoka. Kada su zaustavili njemačku ofanzivu, sovjetski strateški kontranapadi i manje ofanzivne operacije su prisilile njemačku vojsku da se povuče do gradova Orjola, Vjazme i Vitepska. Bio je to za Nijemce veliki korak unazad i kraj ideje o brzoj njemačkoj pobjedi u SSSR-u. Kao rezultat neuspjele ofanzive, feldmaršal Walther von Brauchitsch je smjenjen sa funkcije vrhovnog zapovjednika njemačke vojske.

Tok bitkeUredi

Početni njemački plan za invaziju na SSSR, kojeg su Sile osovine nazvale Operacija "Barbarossa" predviđao je zauzimanje Moskve za četiri mjeseca. Njemačkim trupama su se pridružile rumunske i slovačke snage a napad je otpočeo u tri pravca. Napadu su se poslije pridružile i mađarske trupe. Nakon što je većina sovjetskih aviona uništena još na zemlji, njemačke snage su se brzo probile u sovjetski teritorij koristeći tzv. blitzkrieg taktiku ratovanja u razbijanju sovjetskih armija. Pravcem sjever armijska grupa Sjever pod vodstvom feldmaršala von Leeba napredovala je u smjeru Lenjingrada, armijska grupa Centar pod vodstvom feldmaršala Bocka napredovala je u smjeru Moskve dok je armijska grupa Jug, pod komandom feldmaršala Runstedta, napredovala prema Staljingradu, odnosno prema Ukrajini. Napredovanje u svim pravcima u prva tri mjeseca je bilo izuzetno brzo i učinkovito korištenjem u skladu s blitzkrieg taktikom.

Do jula 1941. godine, armijska grupa Centar je uspjela opkoliti nekoliko sovjetskih armija u blizini Minska tokom bitke Białystok-Minsk, stvarajući veliku prazninu u sovjetskim linijama odbrane a koje Sovjeti nisu uspjeli odmah popuniti, što zbog nedostatka raspoložive rezerve što zbog uništavanja sovjetskog zapadnog fronta kao organizovane sile. Time je za snage Wehrmachta otvoren put za Moskvu, preko Dnjepra uz minimalne žrtave.[12] U augustu 1941. godine njemačke snage zauzele su Smolensk, važno uporište na putu prema Moskvi. Historijski gledano, Smolensk se smatra ključem Moskve i još od Napoleonovog vremena grad se smatra vratima Moskve jer kontroliše važno područje između Dvine, Dnjepra i nekoliko drugih rijeka, čime se zauzimanjem ovog područja omogućuje brzo napredovanje kopnenih snaga, bez većih inžinjerijskih potreba za izgradnjom velikih mostova preko širokih rijeka. Sovjetska očajnička odbrana regije Smolenska trajala je dva mjeseca, od 10. jula do 10. septembra 1941. godine.[13] Ovaj intenzivni angažman, poznat kao Bitka kod Smolenska, odgodila je njemački prodor u dubinu sovjetske teritorije do sredine septembra, kao i učinkovito zaustavljanje taktike blitzkriega i prisiljavanje armijske grupe Centar za korištenje gotovo polovine svojih strateških rezervi (10 od 24 divizija) tokom ove borbe.[13]

Početni njemački uspjeh (30. septembar - 10. oktobar)Uredi

 
Kako su svi sposobni muškarci bili na frontu, žene u Moskvi su morale kopati rovove kojima bi zaustavili njemačke tenkove

Prema Hitleru, glavni sovjetski grad Moskva, je bio najvažniji vojni i politički njemački cilj, jer je očekivao da će pad glavnog grada dovesti do pada Sovjetskog Saveza. General Franz Halder, određuje ofanzivu prema Moskvi računajući da će to donijeti pobjedu nakon što je njemačka vojska nanijela velike gubitke sovjetskoj vojsci.[14] Prema tome, grad je bio glavna meta za veliku i dobro opremljenu vojsku armijske grupe Centar. Snage dodijeljene za Operaciju Tajfun uključivale su tri armije (2, 4. i 9. armiju), potpomognute sa tri Panzer grupe (2., 3. i 4.) i Luftwaffe-om. Sveukupno, više od milion vojnika zajedno sa 1700 tenkova je upućeno prema Moskvi. Tokom ljetne zračne kampanje, Luftwaffe je izgubio 1.603 aviona dok je njih 1.028 oštećeno. Luftflotte 2 imala je samo 549 uporabljiva aviona, uključujući 158 srednje teških bombardera i 172 lovca.[15] U napadu su se oslanjali na standardne Blitzkrieg taktike, koristeći Panzer grupe kako bi se probile u sovjetske linije i formirajući dvostruka uklještenja dovodile sovjetske snage u okruženja pri tome potpuno ih uništavajući.[16] Prva faza Wehrmacht-ovog plana je bio napad na Moskvu sa sjevera i juga tj. opkoljavanje grada. Međutim, čak i prije nego što je plan i predstavljen njemačka vojska se suočila sa problemima logističke prirode. Snage angažovane za odbranu grada su imale oko 1.250.000 vojnika, 1.000 tenkova, 7.600 topova. Sovjetske zračne snage su već do tada izgubile oko 7.500[17] ili 21.200 borbenih aviona.[18] Iz tog razloga, sovjetska industrija je preorjentisana u ratne svrhe kako bi se nadoknadili pretrpljeni gubici u tehnici. Trupe i oružje, usprkos impozantnoj veličini, su bile slabo raspoređene, a većina jedinica je raspoređena na prve linije, te uglavnom nisu imale rezerve iza sebe. U svojim memoarima, Vasiljevski piše da, usprkos tome što je Crvena armija bila jako dobro opremljena, greške u raspoređivanju jedinica su dovele do prvobitnih uspjeha Wehrmachta.[19] Osim toga, mnogi sovjetski branioci nisu imali nikakvog vojnog iskustva niti dovoljno potrebne opreme (kao što je protivoklopnog oružja), dok su njihovi tenkovi bili zastarjeli.[20]

Sovjetska komanda je naredila podizanje opsežnih odbrambenih linija oko samog grada. Prvi dio sistema, Rzhev-Vyazma, činila je linija Rzhev-Vyazma-Bryansk. Druga, tzv. Možajska linija, je bila dvostruka odbrambena linija koja je protezala od Tvera do Kaluge. Treći obrambeni prsten okruživao je sam grad, tvoreći odbrambenu zonu Moskve,

Borbe za Vjazmu i BrjanskUredi

Njemački napad protekao je prema planu, s 4. tenkovskom grupom koja se probila kroz sredinu fronta, skoro neprimjetno od strane branitelja a zatim napadne snage razdvojila u dva pravca i to prema sjeveru, kako bi okončala opkoljavanje Vjazme zajedno s 3. tenkovskom grupom, a ostale jedinice su usmjerene prema jugu kako bi zatvorile prsten oko grada Brjanska u kombinaciji s 2. Panzer armijskom grupom. Sovjetska obrana, još u formiranju, prevladana je, a čelne grupe treće i četvrte tenkovske grupe spojile su se u Vjazmi 10. oktobra 1941.[21][20] Četiri sovjetske armije (19., 20., 24. i 32.) našle su se opkoljene u velikom džepu, zapadno od grada.[22]

 
Njemačka ofanziva tokom Operacije Tajfun

Opkoljene sovjetske snage nastavile su se boriti, a Wehrmacht je morao angažovati još 28 divizija kako bi ih eliminirao, koristeći trupe koje su se mogle iskoristiti za ofanzivu na Moskvu. Ostaci sovjetske vojske zapadnog i rezervnog fronta povukli su se i formirali nove odbrambene linije oko Možaiska.[22] Iako su gubici bili veliki, neke opkoljene jedinice izvukle su se u malim grupama, u rasponu od vodova do diviziona.[20] Sovjetski otpor u blizini Vjazme pružio je vrijeme i sovjetskoj visokoj komandi da ojača četiri armije koje su branile Moskvu (5. kombinovana, 16., 43. i 49.). Tri pješadijske i dvije tenkovske divizije prebačene su iz Istočnog Sibira na zapadni front kako bi ojačale sovjetske snage.

Međutim, vremenski uslovi su se počeli mijenjati, stvarajući probleme njemačkoj vojsci. 7. oktobra pao je prvi snijeg i brzo se otopio, pretvarajući ceste i otvorene površine u blatnjave močvare, fenomen u Rusiji poznat kao rasputica. To je bio sovjetski saveznik u pravom smislu riječi usljed čega su njemačke oklopne grupe bile znatno usporene, što je omogućilo sovjetskim snagama da se povuku i pregrupiša za konačni obračun.[23][24]

Usljed takvih uslova sovjetskim snagama se pružila prilika da u nekim trenucima izvedu i kontranapad. Primjera radi, njemačka 4. tenkovska divizija pala je u zasjedu koju je Dmitri Leliušenko brzo formirao od 1. gardijskog specijalnog pješadijskog korpusa, uključujući 4. tenkovsku brigadu Mihaila Katukova, blizu grada Mtsenska. Novoizgrađeni sovjetski tenkovi T-34 bili su sakriveni u šumi dok je 4. tenkovska divizija prolazila tim područjem. Dok je sovjetska pješadija usporavala napredovanje njemačkih oklopnih snaga, sovjetski tenkovi su napali njemačke tenkove s obe strane. Za Wehrmacht šok ovog poraza bio je toliko velik da je naređena posebna istraga.[20] Guderijan i njegove trupe otkrili su, na svoju žalost, da topovi njemačkih tenkovska ne probijaju oklope sovjetskih tenkova. Kao što je napisao general, Naši tenkovi Panzer IV sa svojim topovima kalibra 75 mm mogu uništiti sovjetske tenkove T-34 samo pogađajući motor s leđa. Guderian je također u svojim memoarima napomenuo da su Rusi već neke stvari naučili.[25][26] 2012. godine, Niklas Zetterling osporio je pojavu velikog njemačkog preokreta u Mtsensku, napominjući da je samo bojna grupa iz 4. tenkovske divizije bila angažirani dok se većina divizije borila drugdje, da su se obje strane nakon borbi povukle s bojnog polja i da su Nijemci izgubili samo šest tenkova uz tri oštećena. Za njemačke zapovjednike poput Hoepnera i Bocka akcija je bila nekonvencionalna; njihova glavna briga bio je otpor iz džepa, a ne izvan njega.[27]

 
Napredovanje njemačkih oklopnih snaga na moskovskom frontu, oktobra 1941. godine

Ostali kontranapadi dodatno su usporili njemačku ofanzivu. Druga njemačka armija, koja je djelovala sjeverno od Guderijinovih snaga s ciljem opkoljavanja Brjanskog fronta, našla se pod snažnim pritiskom Crvene armije potpomognutom podrškom iz zraka.[28]

Prema njemačkim procjenama početne faze sovjetskog poraza, Wehrmacht je zarobio 673.000 sovjetskih vojnika u džepovima oko Vjazme i Brjanska, iako nedavna istraživanja pokazuju manji broj - ali još uvijek visoku brojku od 514.000 zarobljenika, što je smanjilo brojno stanje sovjetske vojske za 41%. Sovjetske komande izračunale su gubitke u iznosu od 499.001 vojnika. 9. oktobra, Otto Dietrich iz njemačkog Ministarstva propagande, citirajući samog Hitlera, na konferenciji za novinare predvidio je predstojeće uništenje armija koje brane Moskvu. Kako Hitler nikada nije morao lagati o konkretnoj i provjerljivoj vojnoj činjenici, Dietrich je uvjeravao strane dopisnike da je kolaps svih sovjetskih otpora pitanje ne dana već sata. Njemački civilni moral, nizak od početka Barbarosse - znatno se poboljšao, glasinama o vojnicima koji će kući stigli do Božića i velikom bogatstvu iz budućeg Lebensrauma na istoku.

Međutim, otpor Crvene armije usporio je napredovanje Wehrmachta. Kad su Nijemci 10. oktobra stigli pred vidik linije Mozhaisk, zapadno od Moskve, naišli su na još jednu odbrambenu barijeru koju su postavile nove sovjetske snage. Istog dana Georgij Žukov, koji je 6. oktobra povučen sa Lenjingradskog fronta, preuzeo je dužnost za odbranu Moskve i združenog zapadnog i rezervnog fronta, zajedno s general-pukovnikom Ivanom Konevim kao svojim zamjenikom. 12. oktobra, Žukov je naredio koncentraciju svih raspoloživih snaga na pojačanoj liniji Mozhaisk, što je podržao general Vasilevsky iz Generalštaba.[29] Luftwaffe je još uvijek kontrolirao nebo gdje god se pojavio, a avioni Stuka i grupa bombardera uništili su oko 440 vozila i 150 artiljerijskih oruđa.[30][31]

Staljin je 15. oktobra naredio evakuaciju Komunističke partije, Generalštaba i različitih ureda civilne vlade iz Moskve u Kujbišev (današnja Samara), ostavivši iza sebe samo ograničen broj zvaničnika. Evakuacija je izazvala paniku među Moskovljanima. Od 16. do 17. oktobra, veliki broj civilnog stanovništvo pokušao je pobjeći iz grada što je izazvalo zakrčenje puteva oko grada. Uprkos svemu, Staljin je javno ostao u sovjetskoj prijestonici, pomalo smirujući izazvani strah i konfuziju.[20]

Mozhaisk odbrambena linija (13. – 30. oktobar)Uredi

 
Moskovske žene prilikom kopanja antitenkovskih rovova oko Moskve 1941.

Do 13. oktobra 1941., Wehrmacht je dostigao odbrambenu liniju Mozhaisk, brzo izgrađenu grupu od četiri utvrđenja koja je štitila zapadne prilaze Moskvi. Linija se protezala od Kalinina prema Volokolamsku i Kalugi. Uprkos nedavnim pojačanjima, samo oko 90.000 sovjetskih vojnika je održavalo ovu liniju - nedovoljno da bi zaustavilo napredovanje njemačke vojske.[32] S obzirom na ograničene raspoložive resurse, Žukov je odlučio koncentrirati svoje snage na četiri kritične tačke: 16. armija pod poručnikom Rokossovskim čuvala je Volokolamsk, Mozhaisk je branila 5. armija pod komandom general-majorom Govorovim, 43. armija general-majora Golubeva branila je Maloyaroslavets i 49. armija pod general-potpukovnikom Zaharkinom štitila je Kalugu.[33] Čitav sovjetski Zapadni front - gotovo uništen nakon njegovog opkoljavanja u blizini Vjazme - bio je gotovo obnovljen.[34]

 
Njemački tenkovi i trupe na ulicama Kalinina, oktobar 1941. godine

I sama Moskva je ubrzano utvrđivana. Prema Žukovu, 250.000 žena i mladih osoba radilo je gradeći rovove i protutenkovske jarke oko Moskve, premještajući gotovo tri miliona kubnih metara zemlje ručno. Moskovske tvornice užurbano su transformirane iz civilnog programa u tvornice koje su proizvodile za potrebe odbrane. Primjera radi, jedna tvornica automobila pretvorena je u tvornicu automatskog pješadijskog oružja, tvornica satova proizvela je minske detonatore, tvornica čokolade počela je s proizvodnjom hrane za potrebe fronta, servisi za popravke automobila preorjentisali su se na popravljanju oštećenih tenkova i vojnih vozila.[35] Uprkos ovim pripremama, glavni grad bio je unutar dometa njemačkih tenkova, a Luftwaffe je vršio velike zračne napade na grad. Zračni napadi nanijeli su samo ograničenu štetu zbog opsežne protivzračne odbrane i efikasnih civilnih vatrogasnih brigada.[36]

Wehrmacht je 13. oktobra 1941. (prema nekim izvorima 15. oktobra) nastavio svoju ofanzivu. Isprva su njemačke snage pokušale zaobići sovjetsku obranu nastupajući sjeveroistočno prema slabo zaštićenom gradu Kalinin i južno prema Kalugi i Tuli, zauzevši sve osim Tule do 14. oktobra. Ohrabreni tim početnim uspjesima, Nijemci su pokrenuli bočni napad na utvrđenu liniju, zauzevši, nakon intenzivnih borbi, Mozhaisk i Malojaroslavec 18, Naro-Fominsk 21, te Volokolamsk 27. oktobra. Zbog sve veće opasnosti od bočnih napada, Žukov je bio prisiljen povući svoje snage, povlačeći se istočno od rijeke Nare.

Na jugu, druga tenkovska armija je u početku napredovala prema Tuli razmjerno lahko, jer Mozhaisk odbrambena linija nije bila uspostavljena tako daleko prema jugu i nijedna značajnija koncentracija sovjetskih trupa nije spriječila njihov napredak. Međutim, niz faktora od kojih su najznačajniji loše vrijeme, problemi sa gorivom i oštećeni putevi i mostovi su na kraju usporili njemačku vojsku, usljed čega su snage generala Guderijana uspjele stići do predgrađa Tule tek 26. oktobra. Njemački plan je u početku zahtijevao brzo zauzimanje grada Tule a zatim napredovanje ka Moskvi i manevar kliješta oko Moskve. Međutim, prvi napad zajedno su 29. oktobra obili 50. armija i civilni dobrovoljci. 31. oktobra, visoka komanda njemačke vojske naredila je zaustavljanje svih ofanzivnih operacija dok se ne riješe sve teži logistički problemi i ne ublaže efekti rasputice.

Napredovanje snaga Wehrmachta prema Moskvi (1. novembra - 5. decembra)Uredi

Do kraja oktobra, njemačke snage su već bile istrošene, a tek trećina njihovih motornih vozila je još uvijek bila u funkciji. Brojnost pješadijskih divizija bila je na nivou trećine do polovine formacijske popunjenosti uz ozbiljne logističke probleme kao što je isporuka tople odjeće i druge zimske opreme za potrebe fronta. Činilo se da je čak i Hitler pristao na ideju dugotrajnije borbe, budući da je postojala opasnost da se pošalju tenkovi u tako veliki grad bez velike pješadijske podrške što je skupo plaćeno pri zauzimanja Varšave 1939.

ReferenceUredi

  1. ^ Zetterling i Frankson 2012, str. 253.
  2. ^ Mercatante (2012). Why Germany Nearly Won: A New History of the Second World War in Europe. str. 105. ISBN 978-0313395932.
  3. ^ Stahel (2013). Operation Typhoon: Hitler's March on Moscow, October 1941. str. 45. ISBN 9781107035126.
  4. ^ Stahel, David (2011). Kiev 1941. str. 339. ISBN 9781139503600.
  5. ^ Glantz (1995), p. 78.
  6. ^ Liedtke 2016, str. 148.
  7. ^ a b Bergström 2007 p.90.
  8. ^ Williamson 1983, p.132.
  9. ^ Both sources use Luftwaffe records. The often quoted figures of 900–1,300 do not correspond with recorded Luftwaffe strength returns. Sources: Prien, J.; Stremmer, G.; Rodeike, P.; Bock, W. Die Jagdfliegerverbande der Deutschen Luftwaffe 1934 bis 1945, parts 6/I and II; U.S National Archives, German Orders of Battle, Statistics of Quarter Years.
  10. ^ a b Bergström 2007, p. 111.
  11. ^ Гриф секретности снят: Потери Вооруженных Сил СССР в войнах, боевых действиях и военных конфликтах: Стат. исслед./ Г. Ф. Кривошеев, В. М. Андроников, П. Д. Буриков. – М.: Воениздат, 1993. МОСКОВСКАЯ СТРАТЕГИЧЕСКАЯ НАСТУПАТЕЛЬНАЯ ОПЕРАЦИЯ
  12. ^ Heinz Guderian, Erinnerungen eines Soldaten (Memoirs of a soldier), Smolensk, Rusich, 1999, p. 229.
  13. ^ a b Great Soviet Encyclopedia, Moscow, 1973–1978, entry "Battle of Smolensk"
  14. ^ Niepold, Gerd (1993). "Plan Barbarossa". u David M. Glantz (ured.). The Initial Period of War on the Eastern Front, 22 June – August 1941: Proceedings of the Fourth Art of War Symposium, Garmisch, FRG, October 1987. Cass series on Soviet military theory and practice. 2. Psychology Press. str. 67. ISBN 9780714633756.
  15. ^ Bergstöm 2007, str. 90.
  16. ^ Guderian, str. 307–9.
  17. ^ Hardesty, 1991, str.61.
  18. ^ Bergström 2007, str.118.
  19. ^ Vasilevsky, str. 139
  20. ^ a b c d e Glantz, chapter 6, sub-ch. "Viaz'ma and Briansk", str. 74
  21. ^ Clark Chapter 8,"The Start of the Moscow Offensive", p.156 (diagram)
  22. ^ a b Vasilevsky, p. 139.
  23. ^ Guderian, p. 316.
  24. ^ Clark, pp. 165–66.
  25. ^ Guderian, p. 318.
  26. ^ David M. Glantz. When Titans Clashed. str. 80, 81.
  27. ^ Zetterling i Frankson 2012, str. 100.
  28. ^ Bergström 2007, p. 91.
  29. ^ Zhukov, tome 2, p. 10.
  30. ^ Plocher 1968, p. 231.
  31. ^ Bergström 2007, p. 93
  32. ^ Zhukov, tome 2, p. 17.
  33. ^ Marshal Zhukov's Greatest Battles p.50.
  34. ^ Zhukov, tome 2, p. 18.
  35. ^ Zhukov, tome 2, p. 22.
  36. ^ Braithwaite, pp. 184–210.

Vanjski linkoviUredi