Bitka kod Bileće
Bitka kod Bileće[1] se vojevala 27. augusta 1388, nedaleko od istoimenog grada, između osmanlijskih odreda predvođenih vojskovođom Šajinom (odnosno Isaimom, koje treba razlikovati od poznatijeg Lala Šahin-paše, rumelijskog begler-bega i učitelja sultana Murata I)[2] i odreda Kraljevine Bosne, koje su predvodili Vlatko Vuković i Radič Sanković. Okončana je potpunim porazom Osmanlija, u kojem se i sam Lala Šahin-paša jedva spasio bijegom, dok su gubici u pobjedničkim redovima bili neznatni.
| Bitka kod Bileće | |||
|---|---|---|---|
| Osmanski ratovi u Evropi | |||
 | |||
| Datum | oko 26. augusta 1388. | ||
| Lokacija | Bileća, Bosna i Hercegovina | ||
| Ishod | Bosanska pobjeda | ||
| Sukobljene strane | |||
| |||
| Komandanti | |||
| |||
| Vojne jedinice | |||
| |||
.png){kind=small}
Nepunih godinu dana kasnije velika osmanlijska vojska sukobila se u Kosovskom boju sa kombiniranom srpskom i bosanskom vojskom, čije su lijevo krilo činili bosanski vojnici prvog bosanskog kralja Tvrtka I (1353—1377, 1377-1392), predvođeni Vlatkom Vukovićem.
Uzroci i pozadina
urediVeć u posljednoj četvrtini 14. stoljeća Osmanlije su bile važan vojni i politički faktor na zapadnom Balkanu. Nakon što su vladare i velmože Makedonije sveli u vazalni položaj, usmjerili su akindžijske napade i upade zapadno prema Jadranskoj obali.[3] U tome su vješto koristili sukobe među balkanskim feudalcima i vladarima, pomažući jedne protiv drugih kako bi dodatno oslabili njihove zemlje. Položaj kraljevine Bosne je bio takav da se smatrala sigurnom od osmanskih upada, budući da je još uvijek bila daleko od početnih osmanskih položaja i unekoliko zaštićena pojasom državica nastalih raspadom Dušanovog carstva.[3]
Međutim, za brzu i laku osmansku konjicu udaljenost Bosne nije bila veći problem. Neprijateljstvo između bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića i vladara Zete, Đurđa II Balšića koji je bio u vazalnom odnosu spram sultana Murata I, dovela je do sukoba između Bošnjana i Turaka ranije nego što se to očekivalo. Prvi osmanski upad u Bosnu, o kojem se malo zna, dogodio se već u oktobru 1386. Vjerovatno je taj napad predložio i ohrabrio sam Đurađ, što je izazvalo paniku u susjednoj Dubrovačkoj Republici.[3] Godine 1388. Đurađ je uspostavio kontakt s Lala Šahin-pašom, koji je tada vojevao u Epiru, sa željom da uzdrma Tvrtkovu vlast.[4]
Osmanski napad
urediOpasnost od osmanskog napada na Bosnu pojavila se ranog augusta 1388. godine[3], kada je sultan Murad I poslao vojvodu Šajina da pomogne Đurđa.[5] Neke od glavnih izvora za sami tok upada Osmanlija u Bosnu predstavlja Dubrovački arhiv. Tako iz njega saznajemo da su dubrovačke vlasti poslale izaslanika Đurđu u vezi s Turcima koji su provalili u južne krajeve bosanskog kraljevstva, dosta blizu granica same Republike.[3] Dana 15. augusta, Dubrovčani su odlučili da pruže utočište izbjeglicama iz bosanskog kraljevstva koje su se sklanjale pred osmanskim napadom,[3] pri čemu su plemići imali pristup Dubrovniku, a obični puk Stonu na Pelješcu.[4] Zidovi grada Stona su bili učvršćeni i pripremljeni za odbranu, a 19. augusta svim stanovnicima (Dubrovčanima) naređena je pripravnost za odbranu Pelješca.[4] Narednog dana, kralj Tvrtko je poslao hiljadu vojnika kao ispomoć braniteljima.[4] Istog dana, republika Sv. Vlaha šalje izaslanika Šajinu, koji se već nalazio u neposrednoj blizini.[3][4] Dubrovčani su namjeravali da se osiguraju u slučaju bitke[3], te je izaslanik kojeg su poslali Osmanlijama vjerovatno imao dvostruku misiju: da pregovara, ali i da sazna namjere i stanje napadača.[4] Dana 22. augusta, šalju izaslanika i na ugarski dvor, tražeći "savjet".[4]
Veličina vojske koju je sultan poslao protiv kralja Tvrtka nije poznata, ali vjerovatno je bila zamašna, jer su se u njoj nalazili i sultanovi sinovi. S druge strane, to nije bila ni ogromna osvajačka sila, iako je sigurno da njen jedini zadatak nije bila prosta pljačka. Pored plijena, ona je imala i da pokaže vojnu silu rastuće Muratove države.[4]
Bosanska vojska, na čelu s pouzdanim i najsposobnijim generalom kralja Tvrtka, velikim vojvodom bosanskim Vlatkom Vukovićem, pustila je Osmanlijama da dopru do Bileće.[3] Bosanska vojska su se sukobili s napadačima u humskim gudurama i kršu,[4] gdje su ih potukli do nogu.[4][6] Sami Šajin je jedva spasio goli život, dok većina njegovih vojnika nije bila iste sreće.[4]
O tačnom datumu odigravanja Bilećke bitke postoji više mišljenja. Prema kasnijim hronikama, bitka se odigrala 27. augusta. Međutim, već 26. augusta Dubrovčani su obavijestili ugarskog kralja Sigismunda I o rezultatima bitke, kada su iz zarobljeništva pustili zetske i albanske zarobljenike koji su ratovali u osmanskoj vojsci.[3]
Posljedice
urediOsmanski napad i poraz je nagnao kralja Tvrtka i Đurđa da dođu do međusobnog sporazuma. Bosanska pobjeda nije mogla tek tako potisnuti posljedice osmanskog vojnog pljačkanja. Iako je postojao strah od ponovnog napada, Bosanska vojska nije došli u sukob s Osmanlijama skoro čitavu godinu nakon Bitke kod Bileće.[3] Međutim, juna 1389. sultan Murat je lično poveo osmansku vojsku prema zapadu, možda namjeravajući da se osveti Tvrtku.[5][7] Moguće je i da je sumnjao da je knez Lazar imao određenu ulogu u porazu Osmanlija kod Bileće.[8] Kao pretendent na bivše teritorije nemanjićke krune, kralj Tvrtko će poslati odred bosanske vojske na čelu s Vlatkom Vukovićem u čuveni Boj na Kosovu, gdje će bosanska vojska zauzeti lijevo krilo i proći bez većih gubitaka.
Reference
uredi- ^ Filipović, Emir O. (2019). Bosansko kraljevstvo i Osmansko carstvo (1386-1463). Sarajevo: Orijentalni institut.
- ^ a b c d e f g h i j k Ćirković, Sima (1964). Istorija srednjovekovne bosanske države. Srpska književna zadruga. str. 158.
- ^ a b c d e f g h i j k Ćorović, Vladimir (1997). "Treći dio, 12. poglavlje". Istorija srpskog naroda. Ars Libri.
- ^ a b Imber, Colin (2009). The Ottoman Empire, 1300-1650: The Structure of Power. Palgrave Macmillan. str. 12. ISBN 978-1137014061.
- ^ Finkel, Caroline (2007). Osman's Dream: The History of the Ottoman Empire. Basic Books. str. 20-21. ISBN 978-0465023974.
- ^ Fine, John Van Antwerp, Jr. (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. str. 408. ISBN 0-472-08260-4.
- ^ Veinstein, Gilles (2013). "The Great Turk and Europe". Europe and the Islamic World: A History. Princeton University Press. str. 124. ISBN 978-0691147055.