Bežično umrežavanje
Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Bežično (engleski: wireless) umrežavanje je vjerovatno najjednostavniji način umrežavanja, nudi srednju brzinu, ne zahtijeva dodatne kablove, ali je i relativno skuplji od ostalih načina umrežavanja, iako cijena WiFi uređaja konstantno pada.
Bežično umrežavanje je najjednostavnije uz WiFi tehnologiju, gdje nam je samo potrebna WiFi kartica (interna (PCI i PCMCIA) ili vanjska (USB)) u dva ili više računara da bi se isti umrežili. Obično u kartice dođe integrisana antena koja je dovoljna za manje mreže, no moguće je koristiti i bolje, vanjske antene koje pojačavaju signal. Za priključivanje na neku mrežu potreban je tzv. Hotspot, odnosno čvorište na koji se spajaju svi ostali korisnici. Ako je mreža osigurana ona će tražiti WEP ili noviji WPA (2) ključ, a ako je slobodna onda nema nikakvih ograničenja za spajanje.
Svako može biti hotspot, jedino umjesto obične kartice je potrebno kupiti Wireless Acces Point koji nudi pokrivenost od oko 30 metara, dok je uz razne pojačavače moguće bitno proširiti pokrivenost. Najskuplja varijanta, ali ona najbolja, je uzeti Wireless Access Point Router koji sadrži priključak za DSL modem, Router, Ethernet Hub, Firewall i Access Point. Uz sve to moguće je na samo taj uređaj priključiti jednu Ethernet mrežu na koju će biti priključeni korisnici sa WiFi karticama, te svi zajedno imati pristup internetu putem DSL modema.
Problem kod bežičnih WiFi mreža je što mogu biti nesigurne, pogotovu starije mreže sa WEP provjerom koja je nesigurnija od WPA i WPA 2 enkripcije podataka. Osim toga WiFi uređaji troše malo više struje od standardnih uređaja za računarske mreže.
Članci o bežičnim mrežama
uredi- Bežični MAN - gradske mreže
- Bežični LAN - lokalne mreže
- Bežični PAN - lične mreže
- GSM - Svjetski standard za mobilnu komunikaciju
- GPRS - General Packet Radio Service, unaprijeđeni servis unutar GSM-a
- UMTS - Universal Mobile Telephone Service, treća generacija mobilnih telefonskih mreža, temeljnih na W-CDMA
- Wi-Fi - Wireless Fidelity, korišten za bežični LAN, temeljen na IEEE 802.11.
- WiMAX - Rješenje za širokopojasni bežični pristup, zadovoljava IEEE 802.16 standarde.
Historija
urediPočetak bežičnog prijenosa informacija je obilježio Guglielmo Marconi koji je počeo da radi sa radio valovima. Marconi je 1896. patentirao izume i osnovao bežičnu telegrafsku i signalnu kompaniju, koja će biti prva radio fabrika u svijetu. Nikola Tesla na vijest o Marconijevom uspjehu izjavio je kako 'Marconi koristi sedamnaest njegovih patenata'. Teslina tužba za primat riješena je tek nakon smrti obaju izumitelja. Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država 1943. godine je u pitanju zasluga za izum radija (tj. pripadnosti odgovarajućih patenata) ipak presudio u korist Nikole Tesle. Do 1901. prvi radio signali su poslani preko Atlantika. Ovaj izum je preuzela i vojska, koja je još dodatno osiguravala podatke enkripcijom, a puni zamah će radio tehnika doživjeti u Drugom svjetskom ratu.
Prva komercijalna radio telefonska mreža će biti dostupna ranih 1950-tih godina od strane Bell kompanije, iako je mreža mogla da podnese manji broj korisnika i bila je veoma ograničena. Ipak, 1971. godine je Havajski Univerzitet razvio prvi WLAN, odnosno bežičnu lokalnu mrežu nazvanu ALOHAnet. U SAD-u je od 1982. AMPS specifikacija bila standard za mobilne mreže, dok su i druge države razvijale svoje sopstvene bežične mreže gdje je na kraju preovladao GSM standard koji se i danas koristi u većini država. NCR Corporation/AT&T su 1991. razvili tadašnji WaveLAN, koji će kasnije postati Wi-Fi. Od tada, Wi-Fi će biti glavni način umrežavanja današnjih modernih ličnih računara.
Također pogledajte
urediVanjski linkovi
uredi